Ovako bi se o tome trebalo govoriti da bi se razumjelo o čemu je ustvari riječ. Dunja Vejzović odrekla se titule počasne građanke grada Raba, jer je Rab za počasnog građanina imenovao pjevača autoidentifikacijskog songa hrvatske ustaške desnice “Jasenovac i Gradiška Stara”. Prethodno, gospođa Vejzović svojim je imenom častila istoimeni otok i rečeno turističko mjesto, pružajući mu europsku kulturnu legitimaciju i prepoznatljivost za ponešto obrazovaniji svijet koji bi možda posjetio Rab, a ako ga i ne bi posjetio, prestao bi ga iz daljine doživljavati kao ljudožderski atol u Polineziji. Premda je gospođa Vejzović svoje odustajanje od rapske počasti obrazložila na vrlo pristojan, svima razumljiv i društveno prizemljen način, i premda ga je svela na etičku dimenziju, stvar je prije svega estetska. Ili, kako često biva, tu etika proističe iz estetike. Naime, prije nego što se odlučite kome ćete izraziti počast, logorašima iz Auschwitza i Jasenovca ili čuvarima i zapovjednicima tih logora, nužno ćete se naći pred dvojbom hoćete li izražavati počast Horstu Ludwigu Georgu Erichu Wesselu i muškarcima u crnom, koji stupaju niz ulicu i pjevaju “Horst Wessel Lied”, znamenitiju kao “Die Fahne Hoch”, ili ćete izraziti počast Dunji Vejzović, dok uz Berlinsku filharmoniju i pod dirigiranjem Herberta von Karajana pjeva ulogu Kundry u “Parsifalu”. Jer jedno i drugo naprosto neće moći: u svijetu nakon logora morate birati između “Die Fahne Hoch” i Wagnera, što je prije svega estetsko pitanje. Jedno isključuje drugo, ili bolje rečeno, uz “Die Fahne Hoch” Wagner postaje nešto drugo. Golema je moć prostaštva, ali svako prostaštvo započinje kao estetski fenomen.
Gospođa Vejzović na Rabu već dvadeset ili više godina održava svoj masterclass, ili svoju majstorsku pjevaonicu, na koju dolaze njezine učenice i učenici iz raznih dijelova svijeta. Nakon pjevačke karijere, ili već usporedo s njom, počela se baviti učiteljskim poslom, u čemu je veoma uspješna i cijenjena. Na mnogim europskim i svjetskim opernim pozornicama nastupaju danas njezine pjevačice i pjevači. Svake godine, negdje početkom rujna, kad ljeto u konvencionalnom smislu dolazi u nas kraju, ona u Rabu sa svojom majstorskom klasom organizira operni gala koncert. U tom mjestu i na tom otoku to je, vjerojatno, najmarkantniji kulturni događaj u godini, onaj po kojemu europski turisti znaju da se nisu zatekli na ljudožderskom atolu u Polineziji i da ovaj svijet na otoku unatoč svemu ima svoje europsko podrijetlo i svoju živu vezu sa zajedničkom kulturno-umjetničkom maticom. Ta živa veza ima svoje ime i prezime, pa ga ponovimo još jednom: Dunja Vejzović.
Naravno da je ona svoj masterclass mogla i negdje drugdje utemeljiti. Ima tako ubavih i gostoljubivih mjesta po Austriji i Njemačkoj, a o Toskani da i ne govorimo. Ako je već do mora i ljeta, na tršćanskoj rivijeri, tu na dohvat Beča, mogla se gospođa Vejzović smjestiti. Ako joj je do ponešto rudimentarnije okoline i divljije prirode, Egej je pun fantastičnih otoka i otočića, koji bi i njoj i njezinim učenicima bili dostupniji od Raba. A kakva je tek senzacija mogla biti da je slavna wagnerijanska pjevačica svoju majstorsku pjevaonicu smjestila, na primjer, na Sardiniju ili na Korziku. Remek-djela rađaju se iz proturječja!
Na svakom od tih mjesta ona bi vjerojatno naišla na gostoprimstvo lokalne zajednice, ali ono uostalom u ovakvim slučajevima i nije nužno. Masterclass Dunje Vejzović nije ubožnica ni sirotinjski vrtić, pa da ovisi o dobročinstvima i blagonaklonosti domaćina. Rekli smo to već, ali ponovimo: nije grad Rab počastio Dunju Vejzović, nego je Dunja Vejzović počastila grad Rab svojim imenom. I kad je tu utemeljila svoju školu, i kad im je dala ime da ga kite svojom titulom počasnog građanina. Zašto je takvo što učinila? Moja pokojna Nona bi rekla: zato što nije dobre glave! Ali naravno da bi se Nona šalila. Gospođa Vejzović se upravo na Rabu smjestila zato što je ona s Raba. Nije bitno je li ona rođenjem s tog otoka – nije, rodila se u Zagrebu! – ni je li rapskog podrijetla, nego je ona otamo zato što je Rab doživjela kao mjesto svoga zavičaja, jezika i kulture. Veliki ljudi tako ponekad umisle da su odnekle, zavole ljude, upišu se u predio, koji onda bude njima obilježen, po njima se poznaje, oni mu daju oblik i boju. Učine ga različitim od ljudožderskog atola u Polineziji, koji u stvarnosti zapravo i ne postoji, nego ga takvim čini naše neznanje o njemu.
Cijela je Hrvatska na granici da bude percipirana kao ljudožderski atol u Polineziji. Premda se nalazi negdje na rubu Europe, za najveći broj Europljana, ili ljudi sa Zapada, Hrvatska je u kulturno-identitetskom smislu siva mrlja. Ona je manje poznata administrativno-politička tvorba, koju manje zahtjevna publika prepoznaje po reprezentativnim uspjesima u planetarno najčuvenijem loptačkom sportu. I ni po čemu drugom. Dunja Vejzović jedno je među najviše dvadesetak imena, uglavnom glazbenika, te par pisaca, i jednog ili dvoje glumaca, po kojima neki vrlo kulturan i obaviješten Europljanin može znati da Hrvatska izvan nogometne svlačionice danas uopće postoji. Ali da, u pravu ste, ponešto se zna i za tog pjevača, koji je od neki dan europski prepoznatljivi počasni građanin Raba. Zna se tako što mu je u Europi zabranjeno nastupati. A ponešto se zna i o razlozima zabrane, prema kojim se razlozima onda određuje i cjelokupni hrvatski politički, povijesni i civilizacijski identitet.
Vijest o odreknuću gospođe Vejzović na neprimjeren je način objavljena u svim hrvatskim medijima. Uglavnom stoga što u tim medijima danas rade uglavnom ljudi koji uopće ne znaju tko je Dunja Vejzović, pa urednici onda u istu rečenicu i jednaku ravan stavljaju nju i pjevača autoidentifikacijskog songa hrvatske ustaške desnice, pri čemu ona onda ispada neka ponešto starija anonimna gospođa koja si je umislila da je pjevačica, dok je on sam Orfej, iliti otac svih hrvatskih pjesama. Jedan od malobrojnih koji, pak, znaju, u novinama inače vrlo sklonim ustaškom pjevaču objavljuje komentar, ovakvog naslova: “Bode uho reakcija slavne Hrvatice. Upravo je Thompsonu upumpala 1000 € u marketing, a da toga nije ni bila svjesna”. Inače, sadržaj teksta taman je onakav kakav je i naslov. Poanta je da je gospođa trebala šutjeti, i prihvatiti da se u današnjoj Hrvatskoj brate i sestrime pjevači i pjevačice “Jasenovca i Gradiške Stare” s Wagnerovim pjevačima i pjevačicama, a ako se slučajno ovi drugi pobune, tada bivaju izloženi progonu i uvredama. Ili u najboljem slučaju tome da ih se svodi na slavne Hrvatice i Hrvate. Biti Dunja Vejzović, a biti slavna Hrvatica, tek nešto je više nego biti kokoš. U onom čime se ova gospođa cijeloga svog života bavi, nema slavnih. Ima samo velikih.
Ovaj slučaj važan je i zanimljiv u definiranju hrvatske kulture danas. Naime, pripadnost kulture određenoj zajednici, nazovimo tu zajednicu narodom, dinamična je kategorija, sklona mijenama i preobražajima. U ovome trenutku, s proljeća 2026, na primjeru Dunje Vejzović vrijedilo bi se zapitati je li ona doista europski afirmirana hrvatska operna pjevačica, ili je, kao što novine kažu, samo “slavna Hrvatica”? Moguće je, doista, da se u nekoj zemlji i gospodin Perković i gospođa Vejzović smatraju pjevačima, jer umjetnost podrazumijeva niske i visoke stilske i žanrovske obrasce. Uostalom, u Njemačkoj u isto su vrijeme romanopisci bili gospoda Thomas Mann i Joseph Goebbels. Ono što tu stvar čini mogućom i podnošljivom jesu kriteriji. Ali ne oni koje stvara umjetnička kritika, jer, doista, koji bi se to kritičar i bavio pitanjem tko bolje pjeva, gospođa Vejzović ili gospodin Perković? Kriterije unutar kulture u nekoj zemlji čine institucije. One na neki način stvaraju mjerila, okvire i granice onom što jest nacionalna kultura, i onom što ostaje izvan nje. U korist gospodina Perkovića u niz navrata odredile su se mnogobrojne hrvatske institucije, od Vlade i njezina predsjednika, ministra unutarnjih poslova, ministra obrane, ministra hrvatskih branitelja i, naravno, ministrice kulture, preko Matice hrvatske i mnogobrojnih njezinih glasila i ogranaka, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, njezinih članova iz različitih znanstvenih i umjetničkih razreda, Crkve i crkvenih institucija, pa do svih elemenata pravosudnog sistema… Redom su činili to afirmirajući estetsku vrijednost i etičke stavove gospodina Perkovića. Na odreknuće Dunje Vejzović od počasti koju je prethodno omogućila Rabu, kao ni na kampanju uvreda u komentarima ispod objava na portalima i društvenim mrežama, te na uvrede u HDZ-ovim stranačkim i obavještajnim glasilima, izrečenim ili napisanim na njezin račun, reagirala nije nijedna hrvatska kulturna institucija, kao što ne bi reagirala ni da su na kakvom polinežanskom atolu ljudožderi pojeli islandsku ili bugarsku opernu pjevačicu. To nam govori da Dunja Vejzović hrvatskoj kulturi danas pripada taman koliko i ta fiktivna islandska ili bugarska pjevačica. Ali nam govori i još nešto: hrvatskoj kulturi ne pripada više ni sve ono što čini raskoš kulturnog konteksta gospođe Vejzović, kao ni sve ono što ostaje nerazumljivo publici gospodina Thompsona.
Nadam se da Dunja Vejzović u svemu ovom neće doživjeti osobnih razočaranja, kao i da će ljudi koji su je na Rabu voljeli i koje je ona voljela, ostati uz nju. To je, ipak, najvažnije. Sve drugo je za života popravljivo.
Kako je Dunja Vejzović uskratila počast Rabu
Ovako bi se o tome trebalo govoriti da bi se razumjelo o čemu je ustvari riječ. Dunja Vejzović odrekla se titule počasne građanke grada Raba, jer je Rab za počasnog građanina imenovao pjevača autoidentifikacijskog songa hrvatske ustaške desnice “Jasenovac i Gradiška Stara”. Prethodno, gospođa Vejzović svojim je imenom častila istoimeni otok i rečeno turističko mjesto, pružajući mu europsku kulturnu legitimaciju i prepoznatljivost za ponešto obrazovaniji svijet koji bi možda posjetio Rab, a ako ga i ne bi posjetio, prestao bi ga iz daljine doživljavati kao ljudožderski atol u Polineziji. Premda je gospođa Vejzović svoje odustajanje od rapske počasti obrazložila na vrlo pristojan, svima razumljiv i društveno prizemljen način, i premda ga je svela na etičku dimenziju, stvar je prije svega estetska. Ili, kako često biva, tu etika proističe iz estetike. Naime, prije nego što se odlučite kome ćete izraziti počast, logorašima iz Auschwitza i Jasenovca ili čuvarima i zapovjednicima tih logora, nužno ćete se naći pred dvojbom hoćete li izražavati počast Horstu Ludwigu Georgu Erichu Wesselu i muškarcima u crnom, koji stupaju niz ulicu i pjevaju “Horst Wessel Lied”, znamenitiju kao “Die Fahne Hoch”, ili ćete izraziti počast Dunji Vejzović, dok uz Berlinsku filharmoniju i pod dirigiranjem Herberta von Karajana pjeva ulogu Kundry u “Parsifalu”. Jer jedno i drugo naprosto neće moći: u svijetu nakon logora morate birati između “Die Fahne Hoch” i Wagnera, što je prije svega estetsko pitanje. Jedno isključuje drugo, ili bolje rečeno, uz “Die Fahne Hoch” Wagner postaje nešto drugo. Golema je moć prostaštva, ali svako prostaštvo započinje kao estetski fenomen.
Gospođa Vejzović na Rabu već dvadeset ili više godina održava svoj masterclass, ili svoju majstorsku pjevaonicu, na koju dolaze njezine učenice i učenici iz raznih dijelova svijeta. Nakon pjevačke karijere, ili već usporedo s njom, počela se baviti učiteljskim poslom, u čemu je veoma uspješna i cijenjena. Na mnogim europskim i svjetskim opernim pozornicama nastupaju danas njezine pjevačice i pjevači. Svake godine, negdje početkom rujna, kad ljeto u konvencionalnom smislu dolazi u nas kraju, ona u Rabu sa svojom majstorskom klasom organizira operni gala koncert. U tom mjestu i na tom otoku to je, vjerojatno, najmarkantniji kulturni događaj u godini, onaj po kojemu europski turisti znaju da se nisu zatekli na ljudožderskom atolu u Polineziji i da ovaj svijet na otoku unatoč svemu ima svoje europsko podrijetlo i svoju živu vezu sa zajedničkom kulturno-umjetničkom maticom. Ta živa veza ima svoje ime i prezime, pa ga ponovimo još jednom: Dunja Vejzović.
Naravno da je ona svoj masterclass mogla i negdje drugdje utemeljiti. Ima tako ubavih i gostoljubivih mjesta po Austriji i Njemačkoj, a o Toskani da i ne govorimo. Ako je već do mora i ljeta, na tršćanskoj rivijeri, tu na dohvat Beča, mogla se gospođa Vejzović smjestiti. Ako joj je do ponešto rudimentarnije okoline i divljije prirode, Egej je pun fantastičnih otoka i otočića, koji bi i njoj i njezinim učenicima bili dostupniji od Raba. A kakva je tek senzacija mogla biti da je slavna wagnerijanska pjevačica svoju majstorsku pjevaonicu smjestila, na primjer, na Sardiniju ili na Korziku. Remek-djela rađaju se iz proturječja!
Na svakom od tih mjesta ona bi vjerojatno naišla na gostoprimstvo lokalne zajednice, ali ono uostalom u ovakvim slučajevima i nije nužno. Masterclass Dunje Vejzović nije ubožnica ni sirotinjski vrtić, pa da ovisi o dobročinstvima i blagonaklonosti domaćina. Rekli smo to već, ali ponovimo: nije grad Rab počastio Dunju Vejzović, nego je Dunja Vejzović počastila grad Rab svojim imenom. I kad je tu utemeljila svoju školu, i kad im je dala ime da ga kite svojom titulom počasnog građanina. Zašto je takvo što učinila? Moja pokojna Nona bi rekla: zato što nije dobre glave! Ali naravno da bi se Nona šalila. Gospođa Vejzović se upravo na Rabu smjestila zato što je ona s Raba. Nije bitno je li ona rođenjem s tog otoka – nije, rodila se u Zagrebu! – ni je li rapskog podrijetla, nego je ona otamo zato što je Rab doživjela kao mjesto svoga zavičaja, jezika i kulture. Veliki ljudi tako ponekad umisle da su odnekle, zavole ljude, upišu se u predio, koji onda bude njima obilježen, po njima se poznaje, oni mu daju oblik i boju. Učine ga različitim od ljudožderskog atola u Polineziji, koji u stvarnosti zapravo i ne postoji, nego ga takvim čini naše neznanje o njemu.
Cijela je Hrvatska na granici da bude percipirana kao ljudožderski atol u Polineziji. Premda se nalazi negdje na rubu Europe, za najveći broj Europljana, ili ljudi sa Zapada, Hrvatska je u kulturno-identitetskom smislu siva mrlja. Ona je manje poznata administrativno-politička tvorba, koju manje zahtjevna publika prepoznaje po reprezentativnim uspjesima u planetarno najčuvenijem loptačkom sportu. I ni po čemu drugom. Dunja Vejzović jedno je među najviše dvadesetak imena, uglavnom glazbenika, te par pisaca, i jednog ili dvoje glumaca, po kojima neki vrlo kulturan i obaviješten Europljanin može znati da Hrvatska izvan nogometne svlačionice danas uopće postoji. Ali da, u pravu ste, ponešto se zna i za tog pjevača, koji je od neki dan europski prepoznatljivi počasni građanin Raba. Zna se tako što mu je u Europi zabranjeno nastupati. A ponešto se zna i o razlozima zabrane, prema kojim se razlozima onda određuje i cjelokupni hrvatski politički, povijesni i civilizacijski identitet.
Vijest o odreknuću gospođe Vejzović na neprimjeren je način objavljena u svim hrvatskim medijima. Uglavnom stoga što u tim medijima danas rade uglavnom ljudi koji uopće ne znaju tko je Dunja Vejzović, pa urednici onda u istu rečenicu i jednaku ravan stavljaju nju i pjevača autoidentifikacijskog songa hrvatske ustaške desnice, pri čemu ona onda ispada neka ponešto starija anonimna gospođa koja si je umislila da je pjevačica, dok je on sam Orfej, iliti otac svih hrvatskih pjesama. Jedan od malobrojnih koji, pak, znaju, u novinama inače vrlo sklonim ustaškom pjevaču objavljuje komentar, ovakvog naslova: “Bode uho reakcija slavne Hrvatice. Upravo je Thompsonu upumpala 1000 € u marketing, a da toga nije ni bila svjesna”. Inače, sadržaj teksta taman je onakav kakav je i naslov. Poanta je da je gospođa trebala šutjeti, i prihvatiti da se u današnjoj Hrvatskoj brate i sestrime pjevači i pjevačice “Jasenovca i Gradiške Stare” s Wagnerovim pjevačima i pjevačicama, a ako se slučajno ovi drugi pobune, tada bivaju izloženi progonu i uvredama. Ili u najboljem slučaju tome da ih se svodi na slavne Hrvatice i Hrvate. Biti Dunja Vejzović, a biti slavna Hrvatica, tek nešto je više nego biti kokoš. U onom čime se ova gospođa cijeloga svog života bavi, nema slavnih. Ima samo velikih.
Ovaj slučaj važan je i zanimljiv u definiranju hrvatske kulture danas. Naime, pripadnost kulture određenoj zajednici, nazovimo tu zajednicu narodom, dinamična je kategorija, sklona mijenama i preobražajima. U ovome trenutku, s proljeća 2026, na primjeru Dunje Vejzović vrijedilo bi se zapitati je li ona doista europski afirmirana hrvatska operna pjevačica, ili je, kao što novine kažu, samo “slavna Hrvatica”? Moguće je, doista, da se u nekoj zemlji i gospodin Perković i gospođa Vejzović smatraju pjevačima, jer umjetnost podrazumijeva niske i visoke stilske i žanrovske obrasce. Uostalom, u Njemačkoj u isto su vrijeme romanopisci bili gospoda Thomas Mann i Joseph Goebbels. Ono što tu stvar čini mogućom i podnošljivom jesu kriteriji. Ali ne oni koje stvara umjetnička kritika, jer, doista, koji bi se to kritičar i bavio pitanjem tko bolje pjeva, gospođa Vejzović ili gospodin Perković? Kriterije unutar kulture u nekoj zemlji čine institucije. One na neki način stvaraju mjerila, okvire i granice onom što jest nacionalna kultura, i onom što ostaje izvan nje. U korist gospodina Perkovića u niz navrata odredile su se mnogobrojne hrvatske institucije, od Vlade i njezina predsjednika, ministra unutarnjih poslova, ministra obrane, ministra hrvatskih branitelja i, naravno, ministrice kulture, preko Matice hrvatske i mnogobrojnih njezinih glasila i ogranaka, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, njezinih članova iz različitih znanstvenih i umjetničkih razreda, Crkve i crkvenih institucija, pa do svih elemenata pravosudnog sistema… Redom su činili to afirmirajući estetsku vrijednost i etičke stavove gospodina Perkovića. Na odreknuće Dunje Vejzović od počasti koju je prethodno omogućila Rabu, kao ni na kampanju uvreda u komentarima ispod objava na portalima i društvenim mrežama, te na uvrede u HDZ-ovim stranačkim i obavještajnim glasilima, izrečenim ili napisanim na njezin račun, reagirala nije nijedna hrvatska kulturna institucija, kao što ne bi reagirala ni da su na kakvom polinežanskom atolu ljudožderi pojeli islandsku ili bugarsku opernu pjevačicu. To nam govori da Dunja Vejzović hrvatskoj kulturi danas pripada taman koliko i ta fiktivna islandska ili bugarska pjevačica. Ali nam govori i još nešto: hrvatskoj kulturi ne pripada više ni sve ono što čini raskoš kulturnog konteksta gospođe Vejzović, kao ni sve ono što ostaje nerazumljivo publici gospodina Thompsona.
Nadam se da Dunja Vejzović u svemu ovom neće doživjeti osobnih razočaranja, kao i da će ljudi koji su je na Rabu voljeli i koje je ona voljela, ostati uz nju. To je, ipak, najvažnije. Sve drugo je za života popravljivo.