U centru Zagreba dvadesetogodišnjakinja napala je čovjeka koji izgleda kao strani radnik. Ne samo da tako izgleda, nego dolazi iz zemlje iz koje u Hrvatsku stižu strani radnici. Događaj je, naravno, snimljen – ne, ne radi se o snimci sigurnosne kamere! – i emitiran na internetu. Bez toga njezin napad i ne bi imao naročitog smisla. Došla je policija, uhitila djevojku i privela je na sud, uz prijavu za kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Za takvu prijavu kazne su novčane, iznimno i zatvorske, do trideset dana. U prekršaje protiv javnog reda i mira ubrajaju se svađa i vika, drsko ponašanje, omalovažavanje i vrijeđanje policijskih službenika i drugih državnih tijela, upotreba pirotehnike itd. Prekršaj protiv javnog reda i mira je tučnjava. Ali ne i fizički napad. Tučnjava je, naime, “fizički obračun dviju ili više osoba u kojem se koriste ruke ili priručni predmeti”. A kako je dvadesetogodišnjakinja napala čovjeka koji izgleda kao strani radnik, ali se on, što je vrlo jasno vidljivo na snimci, nije branio, nikako ne može biti riječ o prekršaju protiv javnog reda i mira. Nego smo slobodni primijetiti da je policija iskazala krajnju blagonaklonost prema napadačici kada ju je prekršajno prijavila sudu, očito misleći isto što je mislila i ona, da je napadnut bio strani radnik.
Ali napadnuti čovjek podnio je kaznenu prijavu za pokušaj nanošenja teških ozljeda, što je već ozbiljna kvalifikacija, koja odgovara onom što smo mogli vidjeti na snimci. To, naravno, ne znači da će dvadesetogodišnjakinja doista biti osuđena na godinu zatvora, ukoliko je riječ samo o pokušaju, niti na osam godina, ako je njezino nastojanje da teško ozlijedi čovjeka i realizirano, ali tu je stvar i po nju i po sustav postala ozbiljna. Naime, da čovjek koji izgleda kao strani radnik, jer je i došao iz zemlje iz koje dolaze strani radnici, doista jest strani radnik, onda ne samo da ne bi podnosio kaznenu prijavu, nego bi mogao biti sretan ako policija i njega ne bi prijavila sucu za prekršaje, ako ne bi platio npr. 120 eura, i ako nakon toga ne bi bio protjeran iz Hrvatske zbog remećenja javnog reda i mira. Međutim, on je turist, Filipinac, koji je nekom greškom u turizam stigao upravo u Hrvatsku, valjda zato što je katolik pa obilazi katoličke zemlje, ili se možda zaputio u Međugorje, tko to zna, ali svakako nije imao pojma kako u nas izgleda procedura s kosookim, tamnoputim, tjelesno sitnijim ljudima.
A ta procedura izgleda ovako. Strane radnike u Hrvatskoj fizički napadaju oni koji to požele. Odraslim muškim nasilnicima strani radnici pomalo su i nedostojna meta. Takvi bi radije na Srbe, pedere, tifusare, Jugoslavene itd. Strane radnike napadaju školska djeca i odrasle ženske nasilnice, uglavnom mlađih godina. One koje ćete, recimo, vidjeti kako u crnom, ravnopravno sa svojim muškim vršnjacima, na stadionima pjevanju ustaške pjesme i razmahuju neonacističkim i ustaškim zastavama, simbolima, transparentima. Atraktivno je, uostalom na YouTubeu, na društvenim mrežama, svuda po internetu, viralno je kada jedna prigodno odjevena plavuša premlaćuje muškarca. U nasilničkoj i ubilačkoj subkulturi, u teško bolesnome patrijarhalnom društvu i u institucijama tog društva slobodnije odjevenoj ženi će, bude li seksualno uznemiravana, biti postavljano pitanje zašto se tako obukla. U istoj takvoj, nasilničkoj i ubilačkoj subkulturi, u teško bolesnom patrijarhalnom društvu, publika će uživati u prizorima djelomične golotinje u djevojke koja se prigodno odjenula za premlaćivanje stranog radnika. A policija i sudovi, proistekli iz teško bolesnog patrijarhalnog društva, s naklonošću će gledati na osobu u tom skladnom polurazgolićenom tijelu, koja kose vezane u rep (jer raščupanost nije lijep prizor!), premlaćuje muškarca koji je odjeven i koji izgleda kao strani radnik. Identificirat će se s napadačicom, jer ona je njihova, ona je njihovo dijete, a ne s napadnutim, koji iz njihove perspektive kao da i nije dovršen čovjek.
Policija i sudovi u Hrvatskoj blagonaklono gledaju na napade na strane radnike. Kao što blagonaklono gledaju na napade na književnike i novinare, na prijeteće poruke na njihovim fasadama, na demonstracije pod prozorima njihovih starih roditelja. Razlog je, dijelom, i u proceduri u kojoj se stiže do sudačkih položaja i zaposlenja na policiji. Ali mnogo više od toga, razlog je u blagonaklonosti državne vlasti HDZ-a i DP-a prema napadačima. Manji partner u toj režimskoj koaliciji iskreno i bezostatno zagovara nasilje nad deklasiranim pripadnicima društva, nad srpskom manjinom i nad književnicima i novinarima, kao, recimo, i nad svima koji bi slavili pobjedu antifašističke koalicije iz 1945. Veći partner u koaliciji neprestano pokušava pristići manjeg partnera u ekstremizmu, tako da premijer Andrej Plenković, kao i njegovi ministri, naročito Medved, Božinović, Anušić, vrlo kreativno konstruiraju sliku stvarnosti u kojoj su žrtve krivci, a napadači su žrtve. To je konstrukcija prema kojoj biva moguće da policija dvadesetogodišnju nasilnicu koja fizički napada čovjeka i upravo ga premlaćuje prijavljuje za prekršaj protiv javnog reda i mira, dakle u ovom slučaju za tučnjavu, koji prekršaj nije moguć ukoliko i drugi sudionik nije prijavljen. Dakle, policija samom prijavom protiv dvadesetogodišnje nasilnice sugerira prijavu i protiv napadnutog. To je identično načinu na koji Andrej Plenković i njegovi ministri, kada ih prilike natjeraju da reagiraju, tumače napade na nepodobne hrvatske književnike i novinare, ili na oporbene političarke, zastupnice u Saboru itd.
Odmah nakon što su je, po zaprimljenoj prekršajnoj prijavi, pustili iz pritvora, mladu su nasilnicu po privatnoj kaznenoj prijavi ponovo zatvorili. Morali su to učiniti, jer je takva procedura. Ona se na to, šokirana, rasplakala. Nije znala što joj se to događa, ni kako je u njezinoj zemlji takvo što uopće moguće. Rasplakala se jer je u tom trenutku i sama postala žrtva. Naime, njoj je, kao i djeci ispred hrvatskih škola, kao i pijanim budalama, kao i političarima iz vladajuće kvote, dopušteno da omalovažavaju, vrijeđaju i fizički napadaju strane radnike u Hrvatskoj, ali joj nitko nikad nije rekao da čovjek koji izgleda kao Filipinac, i koji jest Filipinac, kao ni onaj koji izgleda kao Napalac, i koji jest Nepalac, ne mora baš uvijek biti strani radnik. Ustvari, njoj nitko nikad nije rekao da je po nju riskantno napadati ljude po izgledu. Jer čovjek ponekad i nije ono što izgleda.
Dvadesetogodišnjakinja sve do jednog trenutka radila je ono što je u Hrvatskoj društveno dopušteno, a moglo bi se reći i poželjno, premda je zakonski nedopustivo. Ono što je društveno poželjno, premda je nezakonito, definirano je načinom na koji se tretira u stvarnosti. Ako na HRT-u napad djevojke na stranca nije tema, kao što na HRT-u tema nije ni nasilnički teror nad nekolicinom novinara i književnika, to znači da je, sa stanovišta javnog medija, koji je pod upravom Andreja Plenkovića i njegove koalicije, taj napad društveno poželjan, ili je barem društveno irelevantan. Ako policija vrstom prijave negira da je napada uopće i bilo, premda ustanovljuje kršenje javnog reda i mira, tada policija napad čini društveno poželjnim. Ako sudovi na kraju aboliraju nasilnicu, ili ako je osude na neku simboličnu kaznu – tek da se zadovolji znatiželja stranih diplomata – tada sudovi napad čine društveno poželjnim. Ili barem društveno dopuštenim ponašanjem. Nakon što razriješi sve svoje administrativne probleme, nasilnica se može kandidirati na izborima, na listi vladajuće koalicije, ili na listi neke još ekstremnije partije, koja će vladajućima popravljati tempo, da bi na kraju s njima ušla u koaliciju…
Čime je ona, makar i formalno, pokušavala racionalizirati napad? Tvrdnjom da joj je Filipinac ukrao torbicu. Ili time da je mislila kako je on to učinio. No, postoji li zbilja rečena torbica, i je li nasilnica dovoljno dobro isplanirala svoj čin i je li ponijela od kuće torbicu? Očito da joj je policija nastojala pomoći sumnjom u seksualno ili emocionalno uznemiravanje, pa je prijavitelj napada došao u prigodu da izjavi da je homoseksualac, pa da nema nikakvih romantičnih ni seksualnih pretenzija prema ženama. A zapravo je htio reći da ne postoji ama baš nijedan društveni motiv da se između njih dvoje uspostavi ikakav međuljudski kontakt, ikakva komunikacija koja bi dovela do ovakvog razvoja događaja. Ne postoji, dakle, ništa osim njega, njegove pojave, fizičkog izgleda, ništa osim njegova očita inozemstva i tuđinstva, što bi nju motiviralo na napad. Kako je svaki napad zasnovan na nečijoj pojavi, fizičkom izgledu, tuđinstvu, osamljenosti, drukčijem mišljenju oko nečega o čemu svi misle isto, izrazito društven čin, čin u kojem napadač demonstrira pripadnost čoporu, tako iza zagrebačke djevojke stojimo svi mi, za njezin zločin odgovorni smo svi mi. U tome leži razlog što će je mnogi i podržati. Aktivno ili pasivnom šutnjom, svejedno je.
Djevojka koja mlati čovjeka, ili emancipacija žena u zajednici fašističkih huligana
U centru Zagreba dvadesetogodišnjakinja napala je čovjeka koji izgleda kao strani radnik. Ne samo da tako izgleda, nego dolazi iz zemlje iz koje u Hrvatsku stižu strani radnici. Događaj je, naravno, snimljen – ne, ne radi se o snimci sigurnosne kamere! – i emitiran na internetu. Bez toga njezin napad i ne bi imao naročitog smisla. Došla je policija, uhitila djevojku i privela je na sud, uz prijavu za kršenje Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Za takvu prijavu kazne su novčane, iznimno i zatvorske, do trideset dana. U prekršaje protiv javnog reda i mira ubrajaju se svađa i vika, drsko ponašanje, omalovažavanje i vrijeđanje policijskih službenika i drugih državnih tijela, upotreba pirotehnike itd. Prekršaj protiv javnog reda i mira je tučnjava. Ali ne i fizički napad. Tučnjava je, naime, “fizički obračun dviju ili više osoba u kojem se koriste ruke ili priručni predmeti”. A kako je dvadesetogodišnjakinja napala čovjeka koji izgleda kao strani radnik, ali se on, što je vrlo jasno vidljivo na snimci, nije branio, nikako ne može biti riječ o prekršaju protiv javnog reda i mira. Nego smo slobodni primijetiti da je policija iskazala krajnju blagonaklonost prema napadačici kada ju je prekršajno prijavila sudu, očito misleći isto što je mislila i ona, da je napadnut bio strani radnik.
Ali napadnuti čovjek podnio je kaznenu prijavu za pokušaj nanošenja teških ozljeda, što je već ozbiljna kvalifikacija, koja odgovara onom što smo mogli vidjeti na snimci. To, naravno, ne znači da će dvadesetogodišnjakinja doista biti osuđena na godinu zatvora, ukoliko je riječ samo o pokušaju, niti na osam godina, ako je njezino nastojanje da teško ozlijedi čovjeka i realizirano, ali tu je stvar i po nju i po sustav postala ozbiljna. Naime, da čovjek koji izgleda kao strani radnik, jer je i došao iz zemlje iz koje dolaze strani radnici, doista jest strani radnik, onda ne samo da ne bi podnosio kaznenu prijavu, nego bi mogao biti sretan ako policija i njega ne bi prijavila sucu za prekršaje, ako ne bi platio npr. 120 eura, i ako nakon toga ne bi bio protjeran iz Hrvatske zbog remećenja javnog reda i mira. Međutim, on je turist, Filipinac, koji je nekom greškom u turizam stigao upravo u Hrvatsku, valjda zato što je katolik pa obilazi katoličke zemlje, ili se možda zaputio u Međugorje, tko to zna, ali svakako nije imao pojma kako u nas izgleda procedura s kosookim, tamnoputim, tjelesno sitnijim ljudima.
A ta procedura izgleda ovako. Strane radnike u Hrvatskoj fizički napadaju oni koji to požele. Odraslim muškim nasilnicima strani radnici pomalo su i nedostojna meta. Takvi bi radije na Srbe, pedere, tifusare, Jugoslavene itd. Strane radnike napadaju školska djeca i odrasle ženske nasilnice, uglavnom mlađih godina. One koje ćete, recimo, vidjeti kako u crnom, ravnopravno sa svojim muškim vršnjacima, na stadionima pjevanju ustaške pjesme i razmahuju neonacističkim i ustaškim zastavama, simbolima, transparentima. Atraktivno je, uostalom na YouTubeu, na društvenim mrežama, svuda po internetu, viralno je kada jedna prigodno odjevena plavuša premlaćuje muškarca. U nasilničkoj i ubilačkoj subkulturi, u teško bolesnome patrijarhalnom društvu i u institucijama tog društva slobodnije odjevenoj ženi će, bude li seksualno uznemiravana, biti postavljano pitanje zašto se tako obukla. U istoj takvoj, nasilničkoj i ubilačkoj subkulturi, u teško bolesnom patrijarhalnom društvu, publika će uživati u prizorima djelomične golotinje u djevojke koja se prigodno odjenula za premlaćivanje stranog radnika. A policija i sudovi, proistekli iz teško bolesnog patrijarhalnog društva, s naklonošću će gledati na osobu u tom skladnom polurazgolićenom tijelu, koja kose vezane u rep (jer raščupanost nije lijep prizor!), premlaćuje muškarca koji je odjeven i koji izgleda kao strani radnik. Identificirat će se s napadačicom, jer ona je njihova, ona je njihovo dijete, a ne s napadnutim, koji iz njihove perspektive kao da i nije dovršen čovjek.
Policija i sudovi u Hrvatskoj blagonaklono gledaju na napade na strane radnike. Kao što blagonaklono gledaju na napade na književnike i novinare, na prijeteće poruke na njihovim fasadama, na demonstracije pod prozorima njihovih starih roditelja. Razlog je, dijelom, i u proceduri u kojoj se stiže do sudačkih položaja i zaposlenja na policiji. Ali mnogo više od toga, razlog je u blagonaklonosti državne vlasti HDZ-a i DP-a prema napadačima. Manji partner u toj režimskoj koaliciji iskreno i bezostatno zagovara nasilje nad deklasiranim pripadnicima društva, nad srpskom manjinom i nad književnicima i novinarima, kao, recimo, i nad svima koji bi slavili pobjedu antifašističke koalicije iz 1945. Veći partner u koaliciji neprestano pokušava pristići manjeg partnera u ekstremizmu, tako da premijer Andrej Plenković, kao i njegovi ministri, naročito Medved, Božinović, Anušić, vrlo kreativno konstruiraju sliku stvarnosti u kojoj su žrtve krivci, a napadači su žrtve. To je konstrukcija prema kojoj biva moguće da policija dvadesetogodišnju nasilnicu koja fizički napada čovjeka i upravo ga premlaćuje prijavljuje za prekršaj protiv javnog reda i mira, dakle u ovom slučaju za tučnjavu, koji prekršaj nije moguć ukoliko i drugi sudionik nije prijavljen. Dakle, policija samom prijavom protiv dvadesetogodišnje nasilnice sugerira prijavu i protiv napadnutog. To je identično načinu na koji Andrej Plenković i njegovi ministri, kada ih prilike natjeraju da reagiraju, tumače napade na nepodobne hrvatske književnike i novinare, ili na oporbene političarke, zastupnice u Saboru itd.
Odmah nakon što su je, po zaprimljenoj prekršajnoj prijavi, pustili iz pritvora, mladu su nasilnicu po privatnoj kaznenoj prijavi ponovo zatvorili. Morali su to učiniti, jer je takva procedura. Ona se na to, šokirana, rasplakala. Nije znala što joj se to događa, ni kako je u njezinoj zemlji takvo što uopće moguće. Rasplakala se jer je u tom trenutku i sama postala žrtva. Naime, njoj je, kao i djeci ispred hrvatskih škola, kao i pijanim budalama, kao i političarima iz vladajuće kvote, dopušteno da omalovažavaju, vrijeđaju i fizički napadaju strane radnike u Hrvatskoj, ali joj nitko nikad nije rekao da čovjek koji izgleda kao Filipinac, i koji jest Filipinac, kao ni onaj koji izgleda kao Napalac, i koji jest Nepalac, ne mora baš uvijek biti strani radnik. Ustvari, njoj nitko nikad nije rekao da je po nju riskantno napadati ljude po izgledu. Jer čovjek ponekad i nije ono što izgleda.
Dvadesetogodišnjakinja sve do jednog trenutka radila je ono što je u Hrvatskoj društveno dopušteno, a moglo bi se reći i poželjno, premda je zakonski nedopustivo. Ono što je društveno poželjno, premda je nezakonito, definirano je načinom na koji se tretira u stvarnosti. Ako na HRT-u napad djevojke na stranca nije tema, kao što na HRT-u tema nije ni nasilnički teror nad nekolicinom novinara i književnika, to znači da je, sa stanovišta javnog medija, koji je pod upravom Andreja Plenkovića i njegove koalicije, taj napad društveno poželjan, ili je barem društveno irelevantan. Ako policija vrstom prijave negira da je napada uopće i bilo, premda ustanovljuje kršenje javnog reda i mira, tada policija napad čini društveno poželjnim. Ako sudovi na kraju aboliraju nasilnicu, ili ako je osude na neku simboličnu kaznu – tek da se zadovolji znatiželja stranih diplomata – tada sudovi napad čine društveno poželjnim. Ili barem društveno dopuštenim ponašanjem. Nakon što razriješi sve svoje administrativne probleme, nasilnica se može kandidirati na izborima, na listi vladajuće koalicije, ili na listi neke još ekstremnije partije, koja će vladajućima popravljati tempo, da bi na kraju s njima ušla u koaliciju…
Čime je ona, makar i formalno, pokušavala racionalizirati napad? Tvrdnjom da joj je Filipinac ukrao torbicu. Ili time da je mislila kako je on to učinio. No, postoji li zbilja rečena torbica, i je li nasilnica dovoljno dobro isplanirala svoj čin i je li ponijela od kuće torbicu? Očito da joj je policija nastojala pomoći sumnjom u seksualno ili emocionalno uznemiravanje, pa je prijavitelj napada došao u prigodu da izjavi da je homoseksualac, pa da nema nikakvih romantičnih ni seksualnih pretenzija prema ženama. A zapravo je htio reći da ne postoji ama baš nijedan društveni motiv da se između njih dvoje uspostavi ikakav međuljudski kontakt, ikakva komunikacija koja bi dovela do ovakvog razvoja događaja. Ne postoji, dakle, ništa osim njega, njegove pojave, fizičkog izgleda, ništa osim njegova očita inozemstva i tuđinstva, što bi nju motiviralo na napad. Kako je svaki napad zasnovan na nečijoj pojavi, fizičkom izgledu, tuđinstvu, osamljenosti, drukčijem mišljenju oko nečega o čemu svi misle isto, izrazito društven čin, čin u kojem napadač demonstrira pripadnost čoporu, tako iza zagrebačke djevojke stojimo svi mi, za njezin zločin odgovorni smo svi mi. U tome leži razlog što će je mnogi i podržati. Aktivno ili pasivnom šutnjom, svejedno je.