Afera štikle, ili zašto mlade Splićanke navaljuju ići u klubove u kojima su diskriminirane

Neobičnu vijest objavila je Slobodna Dalmacija. U splitskim narodnjačkim klubovima Moon i Kauri ženskoj čeljadi nije dopušteno pristupiti ukoliko ne obuje ili ne nazuje obuću s visokom potpeticom. Muškinju, sasvim u skladu s ovom odredbom, nije ništa zapovjeđeno, ono može dolaziti odjeveno i obuveno prema vlastitom nahođenju i ukusu. 

Vijest je neobična i slikovita, mnogo govori o mentalitetu i duhovnom stanju zajednice, o jednoj subkulturi i o cijelom jednom naraštaju hrvatskih djevojaka i dječaka koji se rađao na prijelomu stoljeća, ili u ono vrijeme kada je zemlja već bila izašla iz ratnoga doba i iz autokratske Tuđmanove vladavine. Ali važno je znati i to da se ova vijest ne tiče spolne ili rodne ravnopravnosti, ili je se ne tiče izravno, niti je riječ o ugrožavanju bilo čijih sloboda. Naime, radi se o privatnim klubovima, a ne o javnim ustanovama i društvenim institucijama. Takvi klubovi mogu prema ukusu i nahođenjima svojih vlasnika i upravitelja svojoj klijenteli određivati ne samo pravila oblačenja, nego i način ophođenja i pozdravljanja. Ustvari, mogu im određivati apsolutno sve – ne obazirući se na većinu njihovih ljudskih prava – osim onoga što je kažnjivo, što ugrožava živote ljudi ili predstavlja širenje vjerske i rasne mržnje. Bitne su samo dvije stvari: da se Moon i Kauri ne financiraju iz javnog novca i da se u Moon i Kauri ne mora odlaziti, kao što se, na primjer, mora ići u ambulantu, u pekarnicu, u autobus ili u taksi.

Naravno, zanimljivo nam je to da se djevojke u splitskim narodnjačkim klubovima, za koje će njihovi gazde, pretpostavljam, sad reći da nisu narodnjački te da je njihove kulturno-prosvjetne i zabavne klubove uvredljivo tako zvati, jer da oni puštaju neku drugu muziku, smiju pojaviti samo na štiklama. Ili na takama, kako se to u tim krajevima govori. Nije, naime, riječ o glazbi koju se sluša u pobožnom miru, kontemplaciji i duhovnom tihovanju, pa da take ne predstavljaju problem. Suprotno tome, uz narodnjake i inu kuruzu, kako se to u ovim krajevima govori, čeljad se giba, igra, pleše i trlja se jedno uz drugo, sve slijedeći ritam i melodiju, a na štiklama je takvo što teško raditi, ako niste Lepa Brena, Karleuša, Indira Radić ili Senidah. Ne kažem da je to nemoguće, niti da se ne može naučiti, dapače, svojim sam očima gledao kako djevojke štiklama nabadaju između kamenova Skadarlije, pa uspiju da ne polome noge i vratove, tako da sam siguran i da na štiklama od dvadeset centimetara plešu, igraju kolo, rade što god treba. Samo što većinom sve to onda izgleda jadno.

Smisao inzistiranja na štiklama nije, međutim, u tome da cure – Slobodna kaže da su to studentice koje se vikendom odmaraju od učenja – plešu po tim klubovima i da im pritom bude udobno i ugodno. Smisao je u tome da sve one budu eksponati. Štikle ih izdužuju, svaka na štiklama biva dugonoga, a dugonogost naprosto ide uz narodnjačke klubove. Dugonogost je dio žanra. Kao što je dio žanra i patrijarhalni duh narodnjačkog kluba. Ono što se tu nudi, ono što se tu svira i pjeva, ono čemu se posjetitelji i posjetiteljice nadaju kada u takav klub dolaze, posvećeno je ostvarenju muških želja i potreba. Naravno, riječ je isključivo o muškarcima koji u ovakve klubove zalaze. Nekako je i prirodno da žene tu mogu ući isključivo na štiklama: tako dugonoge više se muškima sviđaju, pa oni onda više troše, duže se u klubu zadržavaju, te na takav način pogone sve poslovne mehanizme koji stoje iza klupskoga patrijarhalnog mehanizma. Isto tako, međutim, riječ je isključivo o ženama koje prihvaćaju upravo ovakva klupska pravila. Nazuvajući štikle – makar to bile i čizme na take, kako reče izbacivač u jednom od splitskih klubova – one zadovoljavaju svoje imaginarne i stvarne muškarce. Naravno, samo ih metaforično zadovoljavaju. Ili zadovoljavaju njihov estetsko-erotski ukus. U narodnjačkom klubu, kao i u toj vrsti muzike, općenito u toj subkulturi, između estetike i erotike postoji savršeno podudaranje. Ono što nije erotično, tu nije ni lijepo. Premda sa stanovišta nekog kulturološki drukčijeg svijeta u narodnjačkom klubu ništa nije erotično, premda je sve posvećeno tome da bude erotično.

Ima žena, nađe ih se i među mojih prijateljicama, pa i među najpametnijima i najdarovitijima među njima, koje gotovo nikad ne silaze sa štikli. Ima ih, pa je i takvih među mojim prijateljicama, koje se na štikle principijelno nikad ne propinju, jer u štiklama vide sredstvo za mučenje. Najviše je, naravno, žena koje žive i obuvaju se između ovih krajnosti. Problem nastaje tek kada štikle, makar i u narodnjačkom klubu u Splitu, postaju obavezne. Bio bih grdno razočaran u neku od svojih prijateljica – kojih, kao ni prijatelja, zapravo nema mnogo – kada bih čuo da je posjetila mjesto na koje se bez štikli ne može ući. Zato što bih mislio da je pristala na sredstvo za mučenje, da je pristala biti muški objekt, ili barem da se neprincipijelno ponijela u situaciji koja traži minimum principa. Nije svaka štikla sredstvo za mučenje, još manje je svaka žena na štiklama izložbeni eksponat u muškome svijetu, ali čim štikle bivaju zapovjeđene, one su sredstvo za mučenje i ponižavanje žena, koje su samo izložbeni eksponat u tom muškom svijetu. I tu vam, na vrlo jednostavan način, svaka priča završava. Ne samo da je to osnov društvene, spolne i rodne ravnopravnosti, nego upravo po tome smo Republika, nismo nekakva Saudijska Arabija.

Ovo pričam zato što mi je nevjerojatno, žalosti me i plaši, to da oko nas živi generacija djevojaka koja je spremna odlaziti na mjesta na koja se može samo na štiklama. A da pritom ta mjesta nisu kupleraji. Zašto one na to pristaju? Vjerojatno zato što nemaju nikakav problem sa svijetom u kojemu su one samo objekti nečijeg pogleda, pojava usred nekog prizora. Ali kako se ne osjećaju ponižene time što u klub ne mogu drukčije ući, za razliku od njihovih mladića? Na što bi sve bile spremne, a da se ne osjete poniženim?

Korak dalje u toj pripovijesti o elementarnoj ravnopravnosti, o jednakim pravima za sve, o Republici i o klubovima i institucijama koji se opiru logici Republike, bilo bi pitanje zašto muškarci koji pohode splitske klubove pristaju na pravilo kojim, istina, nisu izravno diskriminirani, koje im, možda, proizvodi stanovitu estetsko-erotsku ugodu, ali ta ugoda posljedica je diskriminacije njihovih djevojaka? No, da bismo stigli do tog koraka dalje, nužan bi bio onaj prethodni korak: da samim djevojkama koje idu u štiklama zasmeta to što baš moraju ići u štiklama. Kada bi one prestale odlaziti u klubove pred čijim su ulazom diskriminirane, pa kada bi njihovi mladići najednom ostali sami u svojim klubovima, sve bi se promijenilo. Tako izgleda emancipacija. I provodi se u glavi, a ne u noćnom klubu.

U naraštaju kojem pripadam ovakvo što bilo bi nezamislivo u noćnim klubovima velikih gradova. Među koje, naravno, spada i Split. Možda je u nekoj najdubljoj i najmračnijoj provinciji postojalo neko sumnjivo mjesto s ovakvim dress-codeom, ali čak i to je teško zamisliti. Jer u to vrijeme, osamdesetih godina prošloga stoljeća, nije bilo žena koje se moglo natjerati da budu objekt muške ili bilo čije žudnje. To je nešto što se činilo – ukoliko se činilo – isključivo po vlastitom izboru. Mimo toga, smatralo se apsolutno nenormalnim! Što se dogodilo sa svijetom koji je prihvatio nešto što je prethodno bilo nenormalno? I što je, vjerojatno, jednako neprihvatljivo ako se pretoči u riječi, a ne svede se na niz nepromišljenih kolektivnih radnji i postupaka.

I još jednom da ponovimo: sasvim je regularno da nekakvi Moon i Kauri ženama propisuju štikle, ako žele ući u njihove prostore. Takva su, eto, njihova klupska pravila. I to im donosi bolji promet, veći profit. A profit i promet ugostiteljskih objekata povezan je s navikama i običajima ljudi. Najisplativije je ono što je u skladu s kulturom zajednice i njezinim idealnim prosjekom. Uznemirujuće je da živimo u zemlji u kojoj je upravo ovo najisplativije.

Miljenko Jergović 19. 11. 2022.