Zašto Karim Benzema, najbolji nogometaš svijeta, ne pjeva Marseljezu?

U crnom svečanom odijelu, s kolarom umjesto leptir mašne, i s distingviranim zlatnim naočalama, Karim Benzema sjedi u prvom redu pariškoga Théâtre du Châtelet, i čeka hoće li biti proglašen za najboljeg nogometaša svijeta u protekloj godini. Djeluje uznemireno, trese ga trema, ništa tu za njega nije obično i svakodnevno. Vjerojatno on zna da je izabran, napetost je ovdje samo marketinški trik, namijenjen televizijskoj i internetskoj publici, ali svejedno je uznemiren, jer ovo ipak nije igra, on ne zna o čemu će ga ispitivati kada izađe na pozornicu i sigurno je u strahu da će nešto krivo reći. U svome nogometnom životu Benzema već je govorio pogrešne stvari, pa je onda godinama zbog njih ispaštao.

Jutro potom, svjetski će modni forenzičari istražiti Karimov outfit, pa će pronaći snimke i fotografije iz 1996, s dodjele američkih muzičkih nagrada u Los Angelesu, gdje se Tupac Shakur pojavio sa sličnim kolarom i zlatnim naočalama, a Benzema je godinama spominjao Tupaca kao idola svog djetinjstva. Nekoliko mjeseci nakon priredbe u Los Angelesu, Tupac je smrtno stradao u atentatu. Karim je tada bio devetogodišnjak iz Lyona, vrlo osjetljivog podrijetla. U vrijeme kada se Alžir dijelio od Francuske, zemlje koja ga je u to vrijeme doživljavala kao dijelom vlastitoga zemljopisnog tijela i identiteta (dakle, Alžir za onovremene Francuze nije bio kolonija), Karimov se djed u Lyon doselio iz Kabilije, većinske berberske pokrajine u Alžiru. Stigao je sa ženom i djecom, i tu su doživjeli odvajanje Alžira, cijepanje francuskih identiteta, masovni egzodus stotina tisuća alžirskih Francuza, te još i više onih Arapa koji su Francuskoj bili odani i doživljavali je kao svojom domovinom u Alžiru. I doživjeli su dugu i mučnu eru šovinizma i netrpeljivosti prema Arapima.

U Lyonu Karimov otac Hafid, posljednji u porodici koji je rođen u Alžiru, susreo je njegovu majku Maliku. Malika je rođena i odrasla u Lyonu, u obitelji podrijetlom iz Orana, čuvenog obalnog grada, prizorišta Camusove “Kuge”. Malika i Hafid narodili su devetero djece, Karim se rodio kao sedmo. Rano je počeo igrati nogomet, pa je na jednoj dječjoj utakmici protiv Olympiquea iz Lyona  zabio dva gola za SC Bron Terraillon, klub u kojemu je ponikao. Bilo je to one godine kada se Tupac Shakur na American Music Award pojavio s kolarom i zlatnim naočalama. Olympiqueovi treneri angažirali su dječaka, pa je Karim Benzema potpisao svoj prvi ugovor. Naravno, dječji.

Nogomet je, vjerojatno, jedina čovjekova aktivnost oko koje se okupljaju društvene elite u kojoj te ne diskvalificira tvoje etničko, vjersko ili rasno manjinstvo. I još uvijek nogomet je sport u kojem najbolje prolaze djeca iz socijalno deklasiranih dijelova društva. Njihov očaj je najveći. Zato u francuskoj, njemačkoj, austrijskoj ili švicarskoj nogometnoj reprezentaciji igraju ovi, a ne neki drugi ljudi. Nogomet je, više nego išta drugo, posao u kojem nedodirnut možeš biti to što jesi. I nikad se ne moraš izjasniti o onome što jesi.

Karim Benzema već je zaigrao za mladu francusku reprezentaciju kad su ga zvali da igra za seniorsku reprezentaciju Alžira. Odbio je. Netko će reći da je, ako si Benzema, isplativije igrati za Francusku. To je istina, isplativije je. Ali postoji tu i nešto drugo: Karim Benzema je Francuz, roditelji su mu Francuzi, pa zašto bi onda igrao za Alžir? Čak i ako je emocionalno vezan za tu zemlju svojih djedova i pradjedova, i ako u sebi raspoznaje svoje alžirstvo – kao što su ga u sebi itekako prepoznavali rođeni Alžirci Albert Camus i Jacques Derrida – nije li pogrešno da Camus i Derrida budu ne samo Francuzi, nego i simbolične figure francuskoga identiteta, za čije alžirstvo svatko pametan ima razumijevanja, a da rođeni Francuz Karim Benzema bude simbolični Alžirac, čije je fancustvo tek posljedica nekih nesretnih povijesnih događaja? Ili da Benzema bude Francuz samo zato što netko treba čistiti francuske zahode, brinuti se o francuskim starcima i kopati francuske kanale…

Postoje igrači u koje se uvijek gleda: pjeva li on himnu? Tako se, recimo, gledalo u Danijela Subašića, a on je pjevao otvarajući širom usta, kao da je Caruso. I naravno da se moralo primijetiti da Karim Benzema ne otvara usta dok svira Marseljeza, takva pjesma uz koju uvijek pjeva cijeli stadion. Upitali su ga zašto, a on je u intervjuu za madridski sportski list Marca rekao: “Ako poslušate riječi Marseljeze, čut ćete u njima samo poziv u rat, a meni se to ne sviđa.” Tada je već igrao u Realu i tada je, kako se svima činilo, bila zapečaćena njegova reprezentativna karijera, ali se dogodilo i nešto važnije i zlokobnije od toga: mnogi su Francuzi i Europljani dobili nedvosmislen dokaz, u koji nijednog trenutka neće posumnjati, da Karim Benzema nije Francuz. Da je Benzema pisac, filmski redatelj ili glumac, da je sveučilišni profesor, recimo filozofije, kolega Jacquesa Derride, sigurno bi se našao netko tko bi krenuo da argumentirano obrazlaže kako je Benzema pritajeni islamist, supstancijalni tuđin, sumnjivac kojeg valja imati daleko od sebe. Ali kako je nogomet prokleto jednostavna i egzaktna igra, Benzema je, unatoč svom nepjevanju himne, ne samo jedan od najvećih igrača te igre, nego onaj čija se veličina ne može osporiti. A u književnosti ili u filozofiji, na filmu i u kazalištu, danas postoje oni čija se društvena svrha i zanat svode na osporavanje profesionalne veličine svih nepodobnih. Društveni angažman u totalitarnom je svijetu važniji je od estetike. Od nogometa, međutim, nije.

Naravno da je Karim Benzema bio u pravu rekavši da ne može pjevati Marseljezu, jer je Marseljeza poziv na rat. I naravno da je upravo to onaj vrhovni intelektualni, moralni i estetski dokaz da je Benzema vrlo osviješteni Francuz, a ne Alžirac. Kao Alžirac, ili kao nesvjesni i uplašeni manjinac, Benzema bi mogao sasvim bezbrižno pjevati Marseljezu, otvarajući širom usta, kao da je Caruso. U toj pjesmi on čuje poziv na rat protiv sebe i protiv svih svojih, i uopće nije važno što Marseljeza poziva na neki drugi, malo stariji rat, iz vremena kada Alžir nije bio ni dio Francuske, ni francuska kolonija. Ali u romanima i pjesmama mi čitamo i čujemo samo ono što smo na osnovu vlastitoga jezičnog i kulturnog iskustva u stanju čuti i pročitati. No, zašto je tako teško prihvatiti da jedni Francuzi pjevaju Marseljezu, a drugi je Francuzi ne pjevaju? I zašto je mnogo lakše reći da ovi drugi nisu Francuzi? Zato što i nije o Marseljezi riječ, nego o tome da se nekako pronađe razlog da se drugima odrekne pravo da budu ono što jesu, dakle Francuzi.

Afera s Marseljezom događa se u vrijeme kada je Benzema već optužen za sudjelovanje u ucjeni reprezentativnog kolege Mathieua Valbuene u bizarnom sex skandalu. Valbuena je, naime, bio kupio novi mobitel, pa ga je odnio u dućan da mu se prebace podaci. Majstor u dućanu je, o avaj!, malo zavirio među video materijale u mobitelu slavnoga igrača, i imao je što da vidi! Zlosretni Valbuena je, kao i toliki drugi naši neoprezni i neobuzdani suvremenici, volio da snima ono što s bližnjom osobom radi u postelji. Autopornografija pretvorila se, zahvaljujući razvoju tehnike, u cijeli jedan autofikcijski više nego autobiografski žanr. A ucjenjivanje vlasnika takvih foto i video materijala odavno već nije samo kriminalno djelo, nego i simptom neke raširene društvene bolesti. Među ucjenjivačima bio je Karimov prijatelj iz djetinjstva, sitni kriminalac po imenu Mustafa. A Karim je Mathieu rekao da mu je bolje da plati, nego da se nateže s tim svijetom. To se sigurno dogodilo, sve drugo su sumnjive pretpostavke i u sve drugo je do nepodnošljivosti kontaminirano predrasudama koje se prečesto tiču Karimova i Mustafina podrijetla. Godinama je to suđenje trajalo, i ne bi ni do danas završilo pravomoćnom presudom da 2021. Karim Benzema nije odustao od žalbe na osuđujuću presudu, koja ga je koštala zatvorske godine, uvjetno. I još oko sto pedeset tisuća eura kazne i kojakakvih troškova. Ali do kraja ustrajao je u tvrdnjama da je nevin.

Godinama Karim Benzema nije igrao za francusku reprezentaciju iz razloga koji nisu imali veze s nogometom. Ticali su se sudskog procesa i Marseljeze. I na kraju mu je, već pod stare nogometaške dane, s navršene trideset i četiri, sve oprošteno. Sudski proces je na neprincipijelan način okončan, a najednom više nije bilo važno pjeva li Karim Benzema Marseljezu. Važno je samo to da igra u životnoj formi, superioran je u protivničkim šesnaestercima onako kako je malo tko iz njegove generacije ikad bio, i nevjerojatno je siguran u sebe. Ustvari, siguran je u sebe onako kako sigurni znaju postati ljudi kojima je sve već u životu dogodilo. I oni koji znaju kako je to biti na dnu, pa se više ne plaše.

Uglavnom, lijepo je, važno je što je Karim Benzema osvojio Zlatnu loptu France footballa. Za njega je to golemo, jer ne bi, valjda, inače imao onakvu tremu. A golemo je i za njegove roditelje, vidjeli smo ih s njim na pozornici. Ali je, možda, ipak najvažnije za zajednicu, koja je dobila priliku da još jednom ispripovijeda jednu važnu priču. Nogomet je samo igra. Ali u toj igri se, zahvaljujući izobličenju kapitalističkog svijeta i teškom propadanju naše civilizacije, zatekao nezamislivo velik novac. Gospodari tog novca međunarodni su probisvijeti, kriminalci, ubojice i tirani, sultani, šeici, diktatori, ministri i predsjednici. Sve ljudožder do ljudoždera, sve berluskoni do berluskonija. Krvavo neko i nakazno društvo! Ali zahvaljujući upravo tom novcu, u nogometu se, kao ni u čemu drugom, tako jasno ogleda današnji svijet. A u biografijama nogometnih igrača, njihovim životnim putanjama, uspinjanjima i stradanjima često se na najprecizniji način zrcali zajednica.

Pripovijest o Karimu Benzemi nije, naravno, samo pripovijest o Francuskoj i o francuskom društvu. Jedva malo pomaknuta i stilizirana, priča je to o svim europskim društvima. Recimo, njegova Zlatna lopta tiče se i Adema Ljajića, srpskoga nogometaša, Sandžaklije i muslimana, etničkog nesrbina, kojeg je tadašnji selektor Siniša Mihailović izbacio iz reprezentacije Srbije, jer je na televizijskoj snimci bilo primijećeno da nije pjevao himnu “Bože pravde”. Događalo se to prije desetak godina. Isto tako, nama se, iz svijeta naših predrasuda, može savršeno razjasniti i kako će neki francuski malograđanin, dobroćudni šovinist, lojalni građanin sebi objasniti zašto bi bilo moguće i vjerojatno to da jedan veoma slavni i užasno bogati nogometaš sudjeluje u – za svoje materijalne prilike – sitnoj financijskoj ucjeni kolege nogometaša. Moguće je, i vjerojatno, zato što je pripadnik socijalno i materijalno deklasirane društvene manjine. Moguće je, i vjerojatno, zato što je Karim Benzema za te ljude Alžirac, a ne Francuz.

Pritom, naravno da ne možemo biti sigurni je li Karim, možda, iz zafrkancije, da se napravi važan, ili recimo iz puke zlobe, zaista pomogao svom drugu iz djetinjstva Mustafi. Možda mu je htio pokazati da ga novac nije iskvario? I da ga nije iskvarilo njegovo francustvo? Sve je to, govorim, moguće. Ali je naprosto manje vjerojatno. I osim što je manje vjerojatno, ni tada razlog ne bi trebalo tražiti u tome što je Benzema Alžirac među Francuzima. Tada bi se moglo reći da se pred Mustafom htio pokazati onim koji nikada nije bio. A to ljudi rade, i kad su manjinci, i kad su većinci.

I da, Zinédine Zidane bio je vidno sretan što je Karim Benzema osvojio Zlatnu loptu. Novine sad pišu da je on prvi Francuz u posljednjih četvrt stoljeća koji je proglašen najboljim nogometašem svijeta. Prethodni je bio Zidane. Ali nije on sretan zbog tog zajedničkog im francustva. Možda je sretan samo zbog nogometa. A možda i zbog zajedničkog im manjinstva.

I još nešto: kada se govori o ravnopravnosti manjina, zaboravlja se što ta ravnopravnost zapravo podrazumijeva. Ne to da manji dobiju sve ono što imaju veći, nego da manji dobiju još malo više od onoga što imaju veći. Samo to bi ih moglo uvjeriti da su ravnopravni. No, veći im to obično ne daju, ne shvaćajući, sve dok ne postane prekasno, da oni na takav način ništa ne bi izgubili.