Rat je razorio estetiku. Promijenio je naše ukuse, odnos prema glazbi koju slušamo, i onoj koja svira na radiju, promijenio je naše knjige, one koje čitamo i one koje ćemo možda napisati, te je na kraju svih krajeva promijenio sliku svijeta koji nam je svakodnevno pred očima.
Negdje pred sam kraj tih prijeratnih vremena Wim Wenders snimio je dokumentarni film “Bilješke o haljinama i gradovima”. Načinjen po narudžbi Centra Pompidou, film je komponiran od niza redateljevih razgovora s Yohjijem Yamamotom, tada četrdesetšestogodišnjim japanskim modnim dizajnerom, nastanjenim u Parizu. Dvije godine mlađi Wenders bio je te 1989. autor na vrhuncu stvaralačkog napona, autor devet redom vrlo cijenjenih cjelovečernjih filmova, mladi klasik europske kinematografije, vjerojatno jedini koji je s podjednakim uspjehom snimao u Americi i kod kuće. Tog trenutka posljednja dva njegova filma su “Paris, Texas” iz 1984. i “Nebo nad Berlinom” iz 1987. I da, Wenders je, u skladu s generacijskom etikom i estetikom, bio savršeno nezainteresiran za modnu industriju, te je s priličnim prijezirom gledao na pretjeranu brigu o – oblačenju.
Film “Bilješke o haljinama i gradovima” nisam gledao u vrijeme kada je snimljen. Propustio sam njegovu projekciju u kinu Otvorene scene Obala, pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Možda je to već bila 1991, pamtim da je bilo proljeće, bio je to, za mene ondašnjeg, Wendersov dokumentarac o nekakvom japanskom modistu. Film je zatim za mene ostajao negledan i u ratu, a onda i poslije rata, kada su videoteke bile na svojim vrhuncima, filmovi su se posuđivali i doma gledali, ili se odlazilo u kino, uglavnom na holivudske hitove. “Bilješke o haljinama i gradovima” prvi sam put vidio tridesetak godina nakon što su snimljene. I malo što me je u dugo vremena tako protreslo i preusmjerilo kao taj film i njegov glavni lik. Malo koja knjiga, pjesma ili film još od rata, koji je, rekli smo, razorio našu prethodnu estetiku.
Yohji Yamamoto završio je pravni fakultet. U Japanu šezdesetih godina, kao i kod nas u sva vremena, pravnička je struka mladom čovjeku otvarala niz mogućnosti. Studij prava uvijek je igra na sigurno. Ali on je batalio struku, jer je trebalo pomoći majci u njezinoj maloj krojačnici. U nekom drugom životu i svijetu, možda i uz drukčiju estetiku, brižan bi se sin latio prava, i ubrzo bi zaradio takav novac da se mati više ne bi morala zlopatiti šnajderajem. Sve bi u tom slučaju bilo toliko krivo da ne bi bilo vrijedno priče, premda bi novca zacijelo poteklo više nego što će ga ovako biti.
Wim Wenders ipak je pristao na ponudu Centra Pompidou, zamislivši da će kroz razgovore s Yamamotom ispitati razlike i sličnosti između dvije za njega inervantne industrije: filmske i modne. I doista, u tom se smjeru i zaputio – vidimo to i čujemo na filmu – ali se onda munjevito našao na početku. Kao filmski autor, veliki gospodar slika, tvorac slike vremena, i sjajan pripovjedač, umjetnik i zanatlija jednoga teškog zanata, koji se stalno sudara s pravilima industrije stvorene po mjeri nedarovitih i prosječnih, susreo se s čovjekom koji je također umjetnik i zanatlija, koji odbija biti modni dizajner, jer on je, zaboga, samo krojač, i koji radi sve suprotno pravilima industrije stvorene po mjeri onih koje treba lijepo obući, premda su posve lišeni osjećaja za ikakvu ljepotu. Na kraju “Bilješke o haljinama i gradovima” govore o zanatu i o umjetnosti, o onom trenutku u kojem zanat čarolijom počinje stvarati umjetničko djelo.
Yohji Yamamoto je, nakon krojačkog šegrtovanja, a potom i modne škole, prve svoje radove posvetio ženama. Htio ih je, iz nekog zapravo samorazumljivog, meni oduvijek tako bliskog razloga, obući u mušku odjeću. Taj poduhvat s jedne je strane dao vrlo upečatljive rezultate, ali je s druge strane, sa stanovišta biznisa, bio totalno promašen. I sve će, zapravo, u Yamamotovoj karijeri biti tako: suprotno logici i smislu modne industrije.
Većina onog što je u skoro pola stoljeća stvorio je monokromno, na najradikalniji zamislivi način: crno, sivkasto, tamnosivo, pa opet crno… Oblici i forme su eklektični. Proučavao je sa zanimanjem i ushitom fotografije iz viktorijanskog doba, prizore londonske gradske sirotinje, slike i snimke na temu Olivera Twista. Potom, radnu odjeću japanskoga proletarijata, namjenske hlače, pregače, jakne, ono što se u nas nekad zvalo HTZ odjeća i obuća, pa je na osnovu toga, vrlo pažljivo i temeljito crtao, krojio i izrađivao reinterpretacije. To preko četrdeset godina čini temelj i osnovu Yamamotovih kolekcija. Za razliku od gospode i dama odjevenih po najnovijoj modi konvencionalnih modnih kreatora, koji na sebi nose sve same reinterpretacije zapadnjačkih građanskih odjela i Pepeljuginih balskih haljina, Yamamotova su gospoda u stiliziranim mondurama puhača stakla, vodoinstalatera, metalurga i električara, a dame su u prevelikim muškim odjelima i improviziranim haljinama, koje svoj neusporedivo impresivni dojam duguju trima tajnim preklopima u tajanstvu odijevanja. Civilizacijski, socijalni, kulturološki pomak koji je Yohji Yamamoto poduzeo suštinski je neusporediv, i u kulturološkom, i u sociološkom, i u estetskom smislu. Osim što to podrazumijeva ozbiljan umjetnički dar, podrazumijeva i vladanje onim najelementarnijim krojačkim zanatom, kao i potpunu ravnodušnost prema normama i njihovim granicama. Yohji Yamamoto doista je jedan od malobrojnih istinskih genija našeg doba. Potpuno je preokrenuo jednu odjevnu i dnevnokulturnu konvenciju, ali na način koji je estetski savršeno prihvatljiv.
Godine 2009. Yohji Yamamoto je, uoči njujorškog tjedna mode, proglasio bankrot. Dugovi tvrtke dosezali su skoro 70 milijuna dolara. Osim lošeg poslovanja, dakle birokratsko-menadžerskog vođenja posla, kompanija je postradala upravo zbog činjenice da se Yamamoto nikad u stvarnosti i nije bavio istim poslom kao ostale modne i konfekcijske tvrtke. Ono što on radi na granici je arta, u punom smislu riječi. I drugo, tko je ikad došao u posjed neke njegove kreacije, cipela, jakne, košulje, ustvari svejedno čega, mogao je primijetiti razliku u kvaliteti materijala i izrade, koja je doista golema. Tvrtka je, naravno, spašena, ali ne samo iz kulturoloških razloga, i već je 2010. poslovanje započeto ispočetka.
Desetljeće ranije, bilo je to 2001. Yamamoto je sklopio ugovor s Adidasom, iz čega je nastao Y-3, znak koji se povremeno može vidjeti i u našim krajevima. Yamamoto je, recimo, pod Y-3, dizajnirao opremu nogometaša madridskog Reala, koja bi se potom transformirala u bogat repertoar klupskih suvenira, navijačkih dresova i trenirki. Ali otpočetka mnogo je zanimljivije bilo nešto drugo: još od davnih osamdesetih, kada je Adidas bio možda i najvažniji brand naših adolescentskih godina u socijalizmu, taj je proizvođač sportske opreme težio osvajanju životne svakodnevice građanstva vrlo širokog dobnog i socijalnog raspona. Negdje otpočetka tisućljeća pod Adidasovim brandom se sve više, i u njihovim sportskim dućanima, počinju izlagati komadi modne konfekcije, istina više ženske nego muške. Adidasovi dizajneri, ili unajmljeni modisti i modistice, dizajniraju odjeću za različite prilike, koja na sebi ima Adidasove tri crte ili jedan od dva zaštitna znaka. Posljednja Adidasova akvizicija tako je bila Stela McCartney.
Gotovo u pravilu takvi dizajnerski zahvati djeluju ili kao camp, ili kao svojevrsni autoironični i ironični komentar, te pomalo i kao refleks načela književne i filozofske postmoderne na svijet mode i odjeće. Ali nikad se ne događa da se Adidas srodi i spoji s dizajniranim predmetom. I tu je razlika između Yamamota i svih drugih, ili između Y-3 i ine Adidasove konfekcije. Naime, Yohji Yamamoto je, stvarajući Y-3, zapravo samo ponovio svoj postupak s odjećom iz vremena Olivera Twista ili s japanskom HTZ opremom: reinterpretirao je Adidasovu sportsku opremu, pretvarajući je u odjeću za svakodnevicu. A zatim je, u sljedećoj fazi, dosljedno postmodernistički, reinterpretirao samoga sebe i svoje radove pod temeljnim brandom, i pretvorio ih u Adidasu srodnu, Y-3 konfekciju. I naravno, cjelokupni niz konfekcije Y-3 načinjen je od sintetičkih materijala, savršeno trajnih i jednostavnih za održavanje.
Wima Wendersa dugo sam promatrao sa strane, jednoga ljeta u vrijeme filmskog festivala, dok smo poslije ponoći sjedili u istom restoranu, i mislio sam o tome kako je, Bože mili, taj čovjek savršeno odjeven. Tada još nisam gledao “Bilješke o haljinama i gradovima” i ništa nisam znao o Yohjiju Yamamotu. Kasnije sam, naravno, shvatio da u čijoj to odjeći Wenders naokolo hoda, pa sam ga na internetu gledao kako šeta modnom pistom, noseći Yamamoto kreacije za sljedeću sezonu. To doista nije odjeća, nego je stav.
Lani sam, za posljednjega demokratskog proljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, u New Yorku, obilazio Yamamotov show room, s istom pobožnošću s kojom sam posjećivao galerije i muzeje u tom neusporedivom gradu. To je, na neki način, za mene dovoljno. Umjetnost se, čak niona primijenjena, ne mora posjedovati da bi je se voljelo.
Ako se ne varam, nama najbliži dućan s Yamamotom, ali i s Y-3, je bečka Emis Modegalerie, u kojoj se prodaju kreacije japanskih modnih kreatora. S obzirom na zagrebačke cijene bolje konfekcije, bečki Y-3 uopće nije skup.
Yohji Yamamoto, bilješke o haljinama i gradovima
Rat je razorio estetiku. Promijenio je naše ukuse, odnos prema glazbi koju slušamo, i onoj koja svira na radiju, promijenio je naše knjige, one koje čitamo i one koje ćemo možda napisati, te je na kraju svih krajeva promijenio sliku svijeta koji nam je svakodnevno pred očima.
Negdje pred sam kraj tih prijeratnih vremena Wim Wenders snimio je dokumentarni film “Bilješke o haljinama i gradovima”. Načinjen po narudžbi Centra Pompidou, film je komponiran od niza redateljevih razgovora s Yohjijem Yamamotom, tada četrdesetšestogodišnjim japanskim modnim dizajnerom, nastanjenim u Parizu. Dvije godine mlađi Wenders bio je te 1989. autor na vrhuncu stvaralačkog napona, autor devet redom vrlo cijenjenih cjelovečernjih filmova, mladi klasik europske kinematografije, vjerojatno jedini koji je s podjednakim uspjehom snimao u Americi i kod kuće. Tog trenutka posljednja dva njegova filma su “Paris, Texas” iz 1984. i “Nebo nad Berlinom” iz 1987. I da, Wenders je, u skladu s generacijskom etikom i estetikom, bio savršeno nezainteresiran za modnu industriju, te je s priličnim prijezirom gledao na pretjeranu brigu o – oblačenju.
Film “Bilješke o haljinama i gradovima” nisam gledao u vrijeme kada je snimljen. Propustio sam njegovu projekciju u kinu Otvorene scene Obala, pri Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Možda je to već bila 1991, pamtim da je bilo proljeće, bio je to, za mene ondašnjeg, Wendersov dokumentarac o nekakvom japanskom modistu. Film je zatim za mene ostajao negledan i u ratu, a onda i poslije rata, kada su videoteke bile na svojim vrhuncima, filmovi su se posuđivali i doma gledali, ili se odlazilo u kino, uglavnom na holivudske hitove. “Bilješke o haljinama i gradovima” prvi sam put vidio tridesetak godina nakon što su snimljene. I malo što me je u dugo vremena tako protreslo i preusmjerilo kao taj film i njegov glavni lik. Malo koja knjiga, pjesma ili film još od rata, koji je, rekli smo, razorio našu prethodnu estetiku.
Yohji Yamamoto završio je pravni fakultet. U Japanu šezdesetih godina, kao i kod nas u sva vremena, pravnička je struka mladom čovjeku otvarala niz mogućnosti. Studij prava uvijek je igra na sigurno. Ali on je batalio struku, jer je trebalo pomoći majci u njezinoj maloj krojačnici. U nekom drugom životu i svijetu, možda i uz drukčiju estetiku, brižan bi se sin latio prava, i ubrzo bi zaradio takav novac da se mati više ne bi morala zlopatiti šnajderajem. Sve bi u tom slučaju bilo toliko krivo da ne bi bilo vrijedno priče, premda bi novca zacijelo poteklo više nego što će ga ovako biti.
Wim Wenders ipak je pristao na ponudu Centra Pompidou, zamislivši da će kroz razgovore s Yamamotom ispitati razlike i sličnosti između dvije za njega inervantne industrije: filmske i modne. I doista, u tom se smjeru i zaputio – vidimo to i čujemo na filmu – ali se onda munjevito našao na početku. Kao filmski autor, veliki gospodar slika, tvorac slike vremena, i sjajan pripovjedač, umjetnik i zanatlija jednoga teškog zanata, koji se stalno sudara s pravilima industrije stvorene po mjeri nedarovitih i prosječnih, susreo se s čovjekom koji je također umjetnik i zanatlija, koji odbija biti modni dizajner, jer on je, zaboga, samo krojač, i koji radi sve suprotno pravilima industrije stvorene po mjeri onih koje treba lijepo obući, premda su posve lišeni osjećaja za ikakvu ljepotu. Na kraju “Bilješke o haljinama i gradovima” govore o zanatu i o umjetnosti, o onom trenutku u kojem zanat čarolijom počinje stvarati umjetničko djelo.
Yohji Yamamoto je, nakon krojačkog šegrtovanja, a potom i modne škole, prve svoje radove posvetio ženama. Htio ih je, iz nekog zapravo samorazumljivog, meni oduvijek tako bliskog razloga, obući u mušku odjeću. Taj poduhvat s jedne je strane dao vrlo upečatljive rezultate, ali je s druge strane, sa stanovišta biznisa, bio totalno promašen. I sve će, zapravo, u Yamamotovoj karijeri biti tako: suprotno logici i smislu modne industrije.
Većina onog što je u skoro pola stoljeća stvorio je monokromno, na najradikalniji zamislivi način: crno, sivkasto, tamnosivo, pa opet crno… Oblici i forme su eklektični. Proučavao je sa zanimanjem i ushitom fotografije iz viktorijanskog doba, prizore londonske gradske sirotinje, slike i snimke na temu Olivera Twista. Potom, radnu odjeću japanskoga proletarijata, namjenske hlače, pregače, jakne, ono što se u nas nekad zvalo HTZ odjeća i obuća, pa je na osnovu toga, vrlo pažljivo i temeljito crtao, krojio i izrađivao reinterpretacije. To preko četrdeset godina čini temelj i osnovu Yamamotovih kolekcija. Za razliku od gospode i dama odjevenih po najnovijoj modi konvencionalnih modnih kreatora, koji na sebi nose sve same reinterpretacije zapadnjačkih građanskih odjela i Pepeljuginih balskih haljina, Yamamotova su gospoda u stiliziranim mondurama puhača stakla, vodoinstalatera, metalurga i električara, a dame su u prevelikim muškim odjelima i improviziranim haljinama, koje svoj neusporedivo impresivni dojam duguju trima tajnim preklopima u tajanstvu odijevanja. Civilizacijski, socijalni, kulturološki pomak koji je Yohji Yamamoto poduzeo suštinski je neusporediv, i u kulturološkom, i u sociološkom, i u estetskom smislu. Osim što to podrazumijeva ozbiljan umjetnički dar, podrazumijeva i vladanje onim najelementarnijim krojačkim zanatom, kao i potpunu ravnodušnost prema normama i njihovim granicama. Yohji Yamamoto doista je jedan od malobrojnih istinskih genija našeg doba. Potpuno je preokrenuo jednu odjevnu i dnevnokulturnu konvenciju, ali na način koji je estetski savršeno prihvatljiv.
Godine 2009. Yohji Yamamoto je, uoči njujorškog tjedna mode, proglasio bankrot. Dugovi tvrtke dosezali su skoro 70 milijuna dolara. Osim lošeg poslovanja, dakle birokratsko-menadžerskog vođenja posla, kompanija je postradala upravo zbog činjenice da se Yamamoto nikad u stvarnosti i nije bavio istim poslom kao ostale modne i konfekcijske tvrtke. Ono što on radi na granici je arta, u punom smislu riječi. I drugo, tko je ikad došao u posjed neke njegove kreacije, cipela, jakne, košulje, ustvari svejedno čega, mogao je primijetiti razliku u kvaliteti materijala i izrade, koja je doista golema. Tvrtka je, naravno, spašena, ali ne samo iz kulturoloških razloga, i već je 2010. poslovanje započeto ispočetka.
Desetljeće ranije, bilo je to 2001. Yamamoto je sklopio ugovor s Adidasom, iz čega je nastao Y-3, znak koji se povremeno može vidjeti i u našim krajevima. Yamamoto je, recimo, pod Y-3, dizajnirao opremu nogometaša madridskog Reala, koja bi se potom transformirala u bogat repertoar klupskih suvenira, navijačkih dresova i trenirki. Ali otpočetka mnogo je zanimljivije bilo nešto drugo: još od davnih osamdesetih, kada je Adidas bio možda i najvažniji brand naših adolescentskih godina u socijalizmu, taj je proizvođač sportske opreme težio osvajanju životne svakodnevice građanstva vrlo širokog dobnog i socijalnog raspona. Negdje otpočetka tisućljeća pod Adidasovim brandom se sve više, i u njihovim sportskim dućanima, počinju izlagati komadi modne konfekcije, istina više ženske nego muške. Adidasovi dizajneri, ili unajmljeni modisti i modistice, dizajniraju odjeću za različite prilike, koja na sebi ima Adidasove tri crte ili jedan od dva zaštitna znaka. Posljednja Adidasova akvizicija tako je bila Stela McCartney.
Gotovo u pravilu takvi dizajnerski zahvati djeluju ili kao camp, ili kao svojevrsni autoironični i ironični komentar, te pomalo i kao refleks načela književne i filozofske postmoderne na svijet mode i odjeće. Ali nikad se ne događa da se Adidas srodi i spoji s dizajniranim predmetom. I tu je razlika između Yamamota i svih drugih, ili između Y-3 i ine Adidasove konfekcije. Naime, Yohji Yamamoto je, stvarajući Y-3, zapravo samo ponovio svoj postupak s odjećom iz vremena Olivera Twista ili s japanskom HTZ opremom: reinterpretirao je Adidasovu sportsku opremu, pretvarajući je u odjeću za svakodnevicu. A zatim je, u sljedećoj fazi, dosljedno postmodernistički, reinterpretirao samoga sebe i svoje radove pod temeljnim brandom, i pretvorio ih u Adidasu srodnu, Y-3 konfekciju. I naravno, cjelokupni niz konfekcije Y-3 načinjen je od sintetičkih materijala, savršeno trajnih i jednostavnih za održavanje.
Wima Wendersa dugo sam promatrao sa strane, jednoga ljeta u vrijeme filmskog festivala, dok smo poslije ponoći sjedili u istom restoranu, i mislio sam o tome kako je, Bože mili, taj čovjek savršeno odjeven. Tada još nisam gledao “Bilješke o haljinama i gradovima” i ništa nisam znao o Yohjiju Yamamotu. Kasnije sam, naravno, shvatio da u čijoj to odjeći Wenders naokolo hoda, pa sam ga na internetu gledao kako šeta modnom pistom, noseći Yamamoto kreacije za sljedeću sezonu. To doista nije odjeća, nego je stav.
Lani sam, za posljednjega demokratskog proljeća u Sjedinjenim Američkim Državama, u New Yorku, obilazio Yamamotov show room, s istom pobožnošću s kojom sam posjećivao galerije i muzeje u tom neusporedivom gradu. To je, na neki način, za mene dovoljno. Umjetnost se, čak ni ona primijenjena, ne mora posjedovati da bi je se voljelo.
Ako se ne varam, nama najbliži dućan s Yamamotom, ali i s Y-3, je bečka Emis Modegalerie, u kojoj se prodaju kreacije japanskih modnih kreatora. S obzirom na zagrebačke cijene bolje konfekcije, bečki Y-3 uopće nije skup.