Među predmetima koje sam naslijedio, a zatim ih u ratu izgubio, možda je najvredniji bio krombi (crombie) kaput mog djeda Franje Rejca. Sivo rebrasto sukno za njega stiglo mu je pred Božić 1933. iz Londona. Pošiljatelj bio je njegov dobar poznanik, možda i prijatelj, diplomatski činovnik u talijanskom poslanstvu, i čuvar talijanskog logora u kojem je Franjo bio ratni zarobljenik. Paketić načinjen od modrog pakpapira, prevezan trobojnim, tek nešto malo debljim, koncem jamstvenikom, preko kojeg je na dva kraja preliven voštani pečat, diplomatskom je poštom putovao do Beograda, odakle je željezničarskom vezom otposlan Franji u Sarajevo. Je li talijanski diplomatski činovnik bio nešto dužan Franji, i kako mu je moj djed platio sukno? O tome ne znam ništa. I teško mi je, iz današnje moje perspektive, zamislivo kako je Franjo – Slovenac iz Tolmina i Primorske, čiji su zavičaj okupirali Mussolini i njegovi fašisti – preko čovjeka iz talijanske ambasade u Londonu dogovarao sukno za svoj kaput. Stvari drukčije izgledaju kada se događaju u životima ljudi, nego kad bivaju predočene u kasnijim povijestima i pripovijestima.
U proljeće 1934, na putu ženinoj rodbini u Beč, Franjo zastaje u Zagrebu, da bi s dragocjenim londonskim suknom otišao kod nekog preporučenog iličkog krojača, koji će mu uzeti mjere, te skrojiti i sašiti kaput. Tri tjedna kasnije, na povratku u Sarajevo, opet je u Ilici, kod šnajdera, na probi. Gotov kaput u Sarajevo stiže pred ljeto, opet željeznicom. Ne znam je li ga nestrpljivim činilo to što mu je novi zimski kaput došao u ljeto. Imao je četrdeset i dvije godine, ženu i dvojicu sinova (kći, mati moja, rodit će mu se 1942, u ratu), i bio je još uvijek dovoljno mlad da ubrzava vrijeme, pa da što prije stigne zima, vrijeme njegova novog kaputa.
Trideset godina kasnije, početkom listopada 1972. umire Franjo Rejc. U sobi iz koje odlazi, u ormaru, među njegovim stvarima, i taj je kaput iz 1934. U proteklih tridesetak godina su se, vjerojatno, izmjenjivali neki usputni, manje važni, mnogo jeftiniji, već odavno zaboravljeni kaputi, ali taj krombi je trajao. Ne znam do kada ga je moj djed nosio, ali nije mu na um padalo da – ne daj Bože – odbaci svoj stari krombi. On se čuvao kao što su se čuvali dragocjeni servisi za ručavanje i posivjeli srebreni escajg.
Desetak godina kasnije, mogla je biti 1982. ili 1983. izvadio sam djedov kaput iz ormara. Stajao mi je kao da ga je onaj ilički krojač po meni sašio. A sukno bilo je kao novo. Po rubovima, na rukavima i oko ovratnika nije bilo one tako karakteristične izlizanosti. Moljci ga nisu ni dodirnuli, jer su džepovi vazda bili puni lavande i kamfora, ili, za oskudnijih godina, kuglica naftalina. Sve do rata, zime sam provodio u djedovom krombiju – dok 1991. u American Shopu, kod Mile Rupčića nisam kupio vijetnamku, ali tek da mi bude odmor od kaputa – ali je kaput i dalje bio kao nov. Samo što mu je kroj bio drevan.
Odmah nakon rata mati se, tko zna s kakvom mišlju, riješila starog kaputa. Začudila se kad sam je pitao za njega. Njezin odnos prema prošlosti nije bio poput mog. Stare stvari bile su joj simbol i sinonim sirotinje. I nije shvaćala zašto bi mi u Zagrebu trebao – stari djedov kaput. Neobično, jer je dobro znala i pamtila priču o tom kaputu.
Kada se 11. srpnja 1934. u Piacenzi rodio Giorgio Armani, dragocjeni zimski kaput, sašiven u Zagrebu, od specijalnog londonskog sivog rebrastog sukna, već je bio u ormaru stana na petom katu, u Sarajevu, tamo kod pozorišta, u zgradi gospođe Heim. Giorgiovo je djetinjstvo, vjerojatno, bilo vrlo slično djetinjstvu sarajevskih ili zagrebačkih dječaka njegove generacije. Bio je dijete talijanskog neorealizma, “Čuda u Milanu” i “Kradljivaca bicikla”, koji je svoj korelativ imao u remek-djelima Emira Kusturice “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”. Najprije je neuspješno studirao medicinu, pa je otišao u vojsku, a onda je u Milanu radio kao aranžer izloga i prodavač. Gotovo slučajno se zatekao na ulici lijepih odijela i kaputa. I tako je na kraju Armani stvarno postao Armani. To ime nam zvuči kao simbol, opći pojam, ime mitološkog lika koji je oduvijek tu, kao što su Ares ili Apolon oduvijek tu, a zapravo je kratko boravio na ovom svijetu. Možda ništa duže od onog iličkog krojača, čije je ime u međuvremenu zaboravljeno, premda za priču nije ništa važniji od Armanija.
One godine kada je umro Franjo Rejc, iste jeseni 1972. kada sam ja u Drveniku polazio u školu, ime Giorgia Armanija skoro nikome u svijetu nije ništa značilo. Tek tri godine kasnije on s Sergijem Galeottijem osniva Giorgio Armani SpA, i tako započinje njegova velika avantura kroz svijet bogatih i slavnih. Za razliku od mog najdražeg i najgenijalnijeg Yohjija Yamamota, Armani nije bio krojač, nego je u srži svog talenta i postupka bio kostimograf. Radio je na velikom broju filmova. Čuven je ostao njegov “Američki žigolo” Paula Schradera, u kojem je Armani oblačio mladog Richarda Gerea i manekenku Lauren Hutton, koja je kod Schradera napravila ozbiljnu glumačku ulogu. Oduvijek imam dojam – koji je, vjerojatno, pogrešan – da u pop-seksepilu Richarda Gerea te u njegovoj pojavi općenito, sve do danas živi dojam koji je ostavila ta Armanijeva kostimografija.
Armani nije revolucionirao outfit modernoga svijeta, niti je ljude preobukao u ono u čemu prethodno nisu bili, a pogotovu nije odjeći mijenjao značenje – kao što to, opet, radi Yamamoto – nego je samo svaku stvar i svaki odjevni predmet učinio malo ljepšim i solidnijim. On je, ako mi je to dopušteno reći, učinio da ljudi koji nose njegove kreacije, žene i muškarci, izgledaju pomalo kao Talijanke i Talijani. (Dakle, mnogo bolje nego što izgleda većina netalijanske čeljadi.) I to je, na neki način, zaista velika, premda ne i revolucionarna njegova zasluga. A zatim je stvorio ogromnu industrijsku korporaciju, s nizom brandova i ekstenzijama branda, stvorio je svijet široko rasprostranjene konfekcije, tako da širom svijeta danas umiru od gladi, ginu od metaka i granata, stradavaju od nebrige bližnjih, mladići i djevojke u jeftinim T-shirt majicama i jaknama, na kojima je ispisano Armanijevo ime. To ime možda je najprisutniji identifikacijski znak na civilnim uniformama današnjice. Prije nekoliko godina Armanijevo se bogatstvo procjenjivalo na 8,3 milijarde dolara, i bio je bogatiji od Silvija Berlusconija. Zaista je u današnje vrijeme čudo da radni čovjek bude postane bogatiji od razbojnika i političara.
Giorgio Armani bio je čestit čovjek. Bio je prvi među čuvenim modnim kreatorima koji je zabranio da njegove kreacije nose premršave, anoreksične, izgladnjele manekenke. Bio je prvi luksuzni dizajner koji se opredijelio za stvaranje održive mode, od recikliranih tkanina i plastike. Bio je jedna od onih javnih osoba koje su naprosto pozitivno zračile, i donosile neku gotovo porodičnu utjehu u svijetu kojim vladaju zli klaunovi, poput Donalda Trumpa i spomenutog Berlusconija. Arhitekt Sergio Galeotti, osim što je bio Armanijev poslovni ortak, bio je i njegov životni partner. Prije nego što je 1985. umro od AIDS-a, Galeotti je svu svoju imovinu ostavio Giorgiu. Bili su skupa od 1966, nisu javno obznanjivali svoju vezu, a Giorgio Armani cijeli se život deklarirao kao biseksualac. Bio je nesretan što unatoč svim golemim novcima nije mogao Sergiu spasiti život…
Visoka, odistinska moda nije sezonalna. Samo je konfekcija sezonalna. Visoka moda, kakvu je stvarao Giogrio Armani i iz koje su zatim izrasli svi ti brandovi, koji su ga učinili tako strašno bogatim, poput je kaputa od londonskog crombie sukna, što ga je Franjo Rejc šio kod zaboravljenog krojača u Ilici. To su predmeti koji zaustavljaju vrijeme i traju cijeli život, te u sebi sabiru priče, koje kasnije mogu biti ispričane ili zaboravljene. I to je, vjerujem, razlog zašto su kreacije visoke mode tako skupe. Vrlo je skup bio taj kaput Franje Rejca, koji se šivao po doseljenju obitelji u Sarajevo, nakon dugog životnog tumaranja, od stanice do stanice, po Bosni. On se, taj kaput, može vidjeti na meni na jednoj prijeratnoj fotografiji Milomira Kovačevića Strašnog, na kojoj je, uz jedno dugme kaputa, okačena dječja maska Mikija Mausa, te na YouTubeu, u sekundi-dvije koncerta sarajevske underground grupe SCH, iz godine 1985. Taj kaput bio je svojevrsni vernakular visoke mode, kojeg sam se, tko zna zašto, sjetio na vijest o smrti Giorgia Armanija.
Giorgio Armani i priča o kaputu, šivanom na Ilici 1934, od sivog rebrastog sukna nabavljenog u Londonu
Među predmetima koje sam naslijedio, a zatim ih u ratu izgubio, možda je najvredniji bio krombi (crombie) kaput mog djeda Franje Rejca. Sivo rebrasto sukno za njega stiglo mu je pred Božić 1933. iz Londona. Pošiljatelj bio je njegov dobar poznanik, možda i prijatelj, diplomatski činovnik u talijanskom poslanstvu, i čuvar talijanskog logora u kojem je Franjo bio ratni zarobljenik. Paketić načinjen od modrog pakpapira, prevezan trobojnim, tek nešto malo debljim, koncem jamstvenikom, preko kojeg je na dva kraja preliven voštani pečat, diplomatskom je poštom putovao do Beograda, odakle je željezničarskom vezom otposlan Franji u Sarajevo. Je li talijanski diplomatski činovnik bio nešto dužan Franji, i kako mu je moj djed platio sukno? O tome ne znam ništa. I teško mi je, iz današnje moje perspektive, zamislivo kako je Franjo – Slovenac iz Tolmina i Primorske, čiji su zavičaj okupirali Mussolini i njegovi fašisti – preko čovjeka iz talijanske ambasade u Londonu dogovarao sukno za svoj kaput. Stvari drukčije izgledaju kada se događaju u životima ljudi, nego kad bivaju predočene u kasnijim povijestima i pripovijestima.
U proljeće 1934, na putu ženinoj rodbini u Beč, Franjo zastaje u Zagrebu, da bi s dragocjenim londonskim suknom otišao kod nekog preporučenog iličkog krojača, koji će mu uzeti mjere, te skrojiti i sašiti kaput. Tri tjedna kasnije, na povratku u Sarajevo, opet je u Ilici, kod šnajdera, na probi. Gotov kaput u Sarajevo stiže pred ljeto, opet željeznicom. Ne znam je li ga nestrpljivim činilo to što mu je novi zimski kaput došao u ljeto. Imao je četrdeset i dvije godine, ženu i dvojicu sinova (kći, mati moja, rodit će mu se 1942, u ratu), i bio je još uvijek dovoljno mlad da ubrzava vrijeme, pa da što prije stigne zima, vrijeme njegova novog kaputa.
Trideset godina kasnije, početkom listopada 1972. umire Franjo Rejc. U sobi iz koje odlazi, u ormaru, među njegovim stvarima, i taj je kaput iz 1934. U proteklih tridesetak godina su se, vjerojatno, izmjenjivali neki usputni, manje važni, mnogo jeftiniji, već odavno zaboravljeni kaputi, ali taj krombi je trajao. Ne znam do kada ga je moj djed nosio, ali nije mu na um padalo da – ne daj Bože – odbaci svoj stari krombi. On se čuvao kao što su se čuvali dragocjeni servisi za ručavanje i posivjeli srebreni escajg.
Desetak godina kasnije, mogla je biti 1982. ili 1983. izvadio sam djedov kaput iz ormara. Stajao mi je kao da ga je onaj ilički krojač po meni sašio. A sukno bilo je kao novo. Po rubovima, na rukavima i oko ovratnika nije bilo one tako karakteristične izlizanosti. Moljci ga nisu ni dodirnuli, jer su džepovi vazda bili puni lavande i kamfora, ili, za oskudnijih godina, kuglica naftalina. Sve do rata, zime sam provodio u djedovom krombiju – dok 1991. u American Shopu, kod Mile Rupčića nisam kupio vijetnamku, ali tek da mi bude odmor od kaputa – ali je kaput i dalje bio kao nov. Samo što mu je kroj bio drevan.
Odmah nakon rata mati se, tko zna s kakvom mišlju, riješila starog kaputa. Začudila se kad sam je pitao za njega. Njezin odnos prema prošlosti nije bio poput mog. Stare stvari bile su joj simbol i sinonim sirotinje. I nije shvaćala zašto bi mi u Zagrebu trebao – stari djedov kaput. Neobično, jer je dobro znala i pamtila priču o tom kaputu.
Kada se 11. srpnja 1934. u Piacenzi rodio Giorgio Armani, dragocjeni zimski kaput, sašiven u Zagrebu, od specijalnog londonskog sivog rebrastog sukna, već je bio u ormaru stana na petom katu, u Sarajevu, tamo kod pozorišta, u zgradi gospođe Heim. Giorgiovo je djetinjstvo, vjerojatno, bilo vrlo slično djetinjstvu sarajevskih ili zagrebačkih dječaka njegove generacije. Bio je dijete talijanskog neorealizma, “Čuda u Milanu” i “Kradljivaca bicikla”, koji je svoj korelativ imao u remek-djelima Emira Kusturice “Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”. Najprije je neuspješno studirao medicinu, pa je otišao u vojsku, a onda je u Milanu radio kao aranžer izloga i prodavač. Gotovo slučajno se zatekao na ulici lijepih odijela i kaputa. I tako je na kraju Armani stvarno postao Armani. To ime nam zvuči kao simbol, opći pojam, ime mitološkog lika koji je oduvijek tu, kao što su Ares ili Apolon oduvijek tu, a zapravo je kratko boravio na ovom svijetu. Možda ništa duže od onog iličkog krojača, čije je ime u međuvremenu zaboravljeno, premda za priču nije ništa važniji od Armanija.
One godine kada je umro Franjo Rejc, iste jeseni 1972. kada sam ja u Drveniku polazio u školu, ime Giorgia Armanija skoro nikome u svijetu nije ništa značilo. Tek tri godine kasnije on s Sergijem Galeottijem osniva Giorgio Armani SpA, i tako započinje njegova velika avantura kroz svijet bogatih i slavnih. Za razliku od mog najdražeg i najgenijalnijeg Yohjija Yamamota, Armani nije bio krojač, nego je u srži svog talenta i postupka bio kostimograf. Radio je na velikom broju filmova. Čuven je ostao njegov “Američki žigolo” Paula Schradera, u kojem je Armani oblačio mladog Richarda Gerea i manekenku Lauren Hutton, koja je kod Schradera napravila ozbiljnu glumačku ulogu. Oduvijek imam dojam – koji je, vjerojatno, pogrešan – da u pop-seksepilu Richarda Gerea te u njegovoj pojavi općenito, sve do danas živi dojam koji je ostavila ta Armanijeva kostimografija.
Armani nije revolucionirao outfit modernoga svijeta, niti je ljude preobukao u ono u čemu prethodno nisu bili, a pogotovu nije odjeći mijenjao značenje – kao što to, opet, radi Yamamoto – nego je samo svaku stvar i svaki odjevni predmet učinio malo ljepšim i solidnijim. On je, ako mi je to dopušteno reći, učinio da ljudi koji nose njegove kreacije, žene i muškarci, izgledaju pomalo kao Talijanke i Talijani. (Dakle, mnogo bolje nego što izgleda većina netalijanske čeljadi.) I to je, na neki način, zaista velika, premda ne i revolucionarna njegova zasluga. A zatim je stvorio ogromnu industrijsku korporaciju, s nizom brandova i ekstenzijama branda, stvorio je svijet široko rasprostranjene konfekcije, tako da širom svijeta danas umiru od gladi, ginu od metaka i granata, stradavaju od nebrige bližnjih, mladići i djevojke u jeftinim T-shirt majicama i jaknama, na kojima je ispisano Armanijevo ime. To ime možda je najprisutniji identifikacijski znak na civilnim uniformama današnjice. Prije nekoliko godina Armanijevo se bogatstvo procjenjivalo na 8,3 milijarde dolara, i bio je bogatiji od Silvija Berlusconija. Zaista je u današnje vrijeme čudo da radni čovjek bude postane bogatiji od razbojnika i političara.
Giorgio Armani bio je čestit čovjek. Bio je prvi među čuvenim modnim kreatorima koji je zabranio da njegove kreacije nose premršave, anoreksične, izgladnjele manekenke. Bio je prvi luksuzni dizajner koji se opredijelio za stvaranje održive mode, od recikliranih tkanina i plastike. Bio je jedna od onih javnih osoba koje su naprosto pozitivno zračile, i donosile neku gotovo porodičnu utjehu u svijetu kojim vladaju zli klaunovi, poput Donalda Trumpa i spomenutog Berlusconija. Arhitekt Sergio Galeotti, osim što je bio Armanijev poslovni ortak, bio je i njegov životni partner. Prije nego što je 1985. umro od AIDS-a, Galeotti je svu svoju imovinu ostavio Giorgiu. Bili su skupa od 1966, nisu javno obznanjivali svoju vezu, a Giorgio Armani cijeli se život deklarirao kao biseksualac. Bio je nesretan što unatoč svim golemim novcima nije mogao Sergiu spasiti život…
Visoka, odistinska moda nije sezonalna. Samo je konfekcija sezonalna. Visoka moda, kakvu je stvarao Giogrio Armani i iz koje su zatim izrasli svi ti brandovi, koji su ga učinili tako strašno bogatim, poput je kaputa od londonskog crombie sukna, što ga je Franjo Rejc šio kod zaboravljenog krojača u Ilici. To su predmeti koji zaustavljaju vrijeme i traju cijeli život, te u sebi sabiru priče, koje kasnije mogu biti ispričane ili zaboravljene. I to je, vjerujem, razlog zašto su kreacije visoke mode tako skupe. Vrlo je skup bio taj kaput Franje Rejca, koji se šivao po doseljenju obitelji u Sarajevo, nakon dugog životnog tumaranja, od stanice do stanice, po Bosni. On se, taj kaput, može vidjeti na meni na jednoj prijeratnoj fotografiji Milomira Kovačevića Strašnog, na kojoj je, uz jedno dugme kaputa, okačena dječja maska Mikija Mausa, te na YouTubeu, u sekundi-dvije koncerta sarajevske underground grupe SCH, iz godine 1985. Taj kaput bio je svojevrsni vernakular visoke mode, kojeg sam se, tko zna zašto, sjetio na vijest o smrti Giorgia Armanija.