Susjed Aco ili dan kada je u prizemlju Jelinekova nebodera u Zapruđu Aljehin posljednji put pobijedio Capablancu

U studenom 2003. doselio sam se na šesnaesti kat jednoga od Jelinekovih tornjeva, na rubu prašume koja će, godinama kasnije, biti preuređena u park s jezerom. Prirodom posla kojim sam se bavio, a pomalo i zbog načina na koji se tim poslom bavim, većina je susjeda o meni znala mnogo više nego što ću ja ikada o njima saznati. Po načinu na koji su mi se obraćali, ili na koji mi se nisu obraćali, stvarao sam u sebi pretpostavke o tome što ti ljudi o meni i mom pisanju, a pogotovu o mom društvenom angažmanu, zapravo misle. Pa kad bi netko bio srdačan i prisan, kad bi me u oči gledao pri susretu na stubištu, pomislio bih da je to neki istomišljenik. A kad bi netko, obično je to bila neka neboderska gospođa, samo promrsila pozdrav, spuštala pogled i brzo šmugnula negdje u stranu, jeza me je hvatala od onog što o meni i mom pisanju misli. Iskreno govoreći, plašio sam se, nisam želio probleme, htio sam ostati nevidljiv.

Proći će godine prije nego što se stvari ne razotkriju, a ja shvatim koliko sam pogrešno procjenjivao ljude: oni koji su me onako srdačno gledali, ustvari su u pravilu bili neki dragi i prostodušni ljudi koji ne čitaju novine, ne gledaju dnevnik i ne prate politiku. Ne čitaju ni knjige, pa možda uopće ni ne znaju tko sam ja. A te tihe gospođe, one će se razotkriti kao moje čitateljice. Samo što će im trebati vrijeme prije nego što se oslobode, pa to kažu.

Trojicu susjeda sam, međutim, odmah upoznao. Gospodin Dujmović, zastupnik stanara, obratio mi se obodren vlastitim službenim položajem, na koji je, uostalom, i mogao doći jer je bio dovoljno razgovorljiv. Gospodin Pehar, s drugog kata, vrlo drag, prostodušan i vedar čovjek, Hercegovac sa Širokog Brijega, u meni je vidio nekog svoga, pa me je pozivao na rakiju i sir. Nisam mu to zaboravio, te me je ražalostila njegova smrt. 

Treći bio je onaj kojemu je ova priča i posvećena. Sitan, u nastupu kočoperan, ali u stilu vrlo plemenit čovjek, najgospodstvenijeg držanja u neboderu. Dujmović je bio služben, Pehar je bio srdačan i neposredan, dok je Aleksandar Grudić bio lord iz prizemlja. Nije on bio ponosit i uznesen, nije dizao nos da bi bio iznad drugih, nego je u njemu bilo onoga teško odredivog i opisivog visokog nama. A visok nam nešto je što se ne nasljeđuje i što se ne stječe novcem ni društvenim položajem, nego se to ima ili nema. Njega ćemo sve do neki dan, kada se raspao naš neboderski svijet i kada smo na neki način izgubili dom koji smo imali u tom Jelinekovom tornju, premda smo i dalje svoji na svome u stanu na šesnaestom katu, zvati isključivo: susjed Aco! A ponekad, u trenucima krajnje familijarizacije, i komšija Aco! Premda je, pravo govoreći, izvan svih mojih kulturoloških i jezičnih inhibicija i težnji za preciznošću koja bi nadilazila i jezik sam, on uvijek prije bio susjed Aco. Bio je to njegov jezik i njegov svijet.

Razgovarali smo uglavnom na stubištu, kod kaslića za poštu. Ili po parku oko nebodera, pa na Meštrovićevom trgu i utrinskom placu. O politici i o povijesti, o događajima u svijetu, putovanjima u daleke zemlje, te naravno o životnoj svakodnevici. Susjed Aco, je li suvišno to reći, u svojoj kući nije imao televizor. Naravno da nije imao ni mobitel, ali tu okolnost bilo bi bespotrebno obrazlagati. To, međutim, što nema televizor vrlo podrobno mi je objasnio, a objašnjenje bilo je toliko neumoljivo i precizno da mi više nije na um palo da ga išta ispitujem. Nemam ja vremena, rekao je. Bolje sam volje, sretniji sam bez televizora, rekao je. “Kratak je život da bi se u životu imao televizor!”, zaključio je susjed Aco, a tu sam njegovu rečenicu jedinu zapisao. Lijegao je rano, budio se još ranije. Kada bih se navečer odnekud vraćao, svjetla u susjeda Ace bila bi pogašena. Ali dok sam dva i pol koraka od njegovih vrata čekao lift – a lift je, zna tko god je živio u neboderu, uvijek na suprotnom kraju od onog na koji sam ja kojemu treba lift – kroz vrata se, ona obična, originalna, jer susjedu Aci nisu bila potrebna protivprovalna vrata, čuo radio. I onda bih ja uvijek učinio taj korak unazad, pa bih, čekajući lift, slušao radio susjeda Ace. Taj njegov radio bio je prvi, i na neki način najvažniji zvuk mog doma, kada bih se noću vraćao s puta u neki Berlin, Frankfurt, Krakov.

Aco Grudić bio je pravnik u Krašu, pa u Podravci. Rođeni Karlovčanin, kordunska korjenika, bio je ono što bi se nekad reklo – društveni radnik. Do 1991. volontirao je u vaterpolskom savezu. Radio je, za društvenu korist, na različitim stranama, različite stvari. Uvijek je bilo malo ljudi s kojima se moglo, rekao je susjed Aco. A kada se više nije moglo, tojest kad on više nije mogao, jer oni nisu mogli s njim, koncentrirao se na ono što ga je, možda, ponajviše zanimalo: šah. Još pretprošlog ljeta susjed Aco bi po onom najgorem srpanjskom i kolovoškom zvizdanu kretao na autobus, pa u Karlovac, da drži školu šaha. Nekad bi svakodnevno vozario, ali bi češće ostajao po desetak dana u Karlovcu, gdje mu inače živi kći. Susjed Aco bio je uvjeren da popravlja neki ozbiljan kvar u svijetu ako djecu uči šahovskoj igri. 

U mom stanu na šesnaestom katu nema zvona na vratima. Mora se lupati. A lupanje o protuprovalna vrata nije sasvim jednostavna stvar. No, susjed Aco uvijek je lupao punom šakom, tako da ga se dobro čuje. Rekao bi mi da sutra odlazi na desetak dana u Karlovac. Bilo je važno da mi to kaže, jer je on preuzimao moju izvangabaritnu poštu. Knjige, paketi, kompakt diskovi, gramofonske ploče, skoro punih je dvadeset godina sve to prošlo kroz ruke susjeda Ace. Postalo je to naročito važno kada smo se od nekih godina gotovo sasvim preselili na selo, pogotovu od proljeća, pa sve do kasnije jeseni, jer bi se tad kod susjeda Ace nakupili cekeri i cekeri kojekakve željene i neželjene pošte. Koliko vi od svega toga pročitate?, upitao me je jednom. Samo ono što me zanima, priznao sam. A vas mnogo toga zanima!

Susjed Aco donedavno je kupovao novine. Dok sam pisao za jedne novine, on je kupovao njih. Ali kada sam počeo pisati za druge novine, on je kupovao te druge novine. Volio je u onim prvim novinama i neke druge pisce: ali prazno je to bez vas!, rekao je. A ja sam mu odgovorio da je to zato što ja, a ne oni, živim u njegovom neboderu. Bile su to bezazlene šale, koje pamtim zato što čovjek ne može birati ono što će zaboravljati, pa mu poslije biva krivo ako je zaboravio nešto važno. O mnogim sam važnim stvarima razgovarao sa susjedom Acom. Recimo, o tome kako je živjeti među drugim ljudima. I o tome kako se kod nas ljudi mijenjaju u skladu s promjenama o kojima nešto saznaju preko – televizije. Bio je pametan i jak čovjek, moj susjed Aco. I nikad ni u čemu nije bio žrtva. Jednostavno nije dopuštao takvu mogućnost. Lord ne može biti žrtva. Žrtva ne može biti netko tko je toliku djecu naučio kako se povlače šahovske figure i kako se u životu uvijek igra na pobjedu. Dok bih ja, čekajući lift, činio onaj korak unazad, da čujem što to susjed Aco sluša na radiju, on je sjedio za pločom, te bi uz otvorenu knjigu analizirao najčuvenije šahovske mečeve u povijesti. Igrao je susjed Aco onaj čuveni meč između Capablance i Aljehina, koji je započeo u Buenos Airesu 9. rujna 1927, a završit će se 29. studenog, četvrtog dana trideset i četvrte partije, kada će se umjesto Capablance na bojištu pojaviti poštar s dopisnicom, na kojoj je svjetski prvak potpisao predaju meča i novome svjetskom prvaku čestitao pobjedu.

Ove jeseni susjed Aco objavio je preko posrednika da više ne može sakupljati moju poštu. Objavio je to na način sasvim nekarakterističan: kaže, novi je poštar takav da je s njime u konstantnom nesporazumu. Led me je podišao oko srca, jer sam znao da to ne može biti istina. A slutio sam što je u pitanju. Susjed Aco već je neko vrijeme onako s nogu i viteški ozbiljno bolovao. U početku, kad bih ga upitao kako je, pomno bi mi odgovarao, sve uz psovke na račun bolesti i čovjekove tjelesne trošnosti. Ali od nekih doba se, bivajući sve sivlji i žući u licu, počeo praviti da je prečuo moje pitanje. Naprosto mi nije htio govoriti kako je, a ja sam navaljivao kao sivonja. Umjesto da kaže kako je, komentirao bi što sam napisao u novinama. Kada je susjed Aco otkazao  poštaru, shvatio sam da ga je strah da ne umre, a da kod njega ostane moja pošta. Za razliku od šaha, život nije egzaktan. Čovjek se nada da mu pretpostavke nisu valjane i da je sve to samo pripovijest, drama, imaginacija, film. Susjed Aco nekoliko je puta tjedno išao u kino. Volio je kada se život pretvori u film.

Dok smo ove ledene srijede koračali za malenim sprovodom na karlovačkom groblju poetično jezovitog imena Jamadol, mislio sam o tome da ovoj lijepoj zemlji, jedinoj domovini mog susjeda Ace, samo jedno nedostaje da bude bogata i sretna: nedostaje joj da samo jednom uspostavi kontinuitet između djetinjstva svoga istinskoga i vrijednog građanstva, i doba kad isti taj naraštaj biva privučen gravitacijom groba. Susjed Aco herojski je ostvario taj nemogući životni kontinuitet. Zato su mu se, nevidljivi ali prisutni, na Jamadolu poklonili svi slavni šahovski prvaci, junaci književnih djela, menadžeri iz Kraša i Podravke, i svi skakači, lovci, kule i pješaci, svi kraljevi i kraljice sa svih šahovskih ploča svijeta. Nije to malo za jedan ljudski život.