Miro Glavurtić i kraj umjetnosti na Zrinjevcu

Jednoga kišnog siječanjskog jutra, sve do ranog popodneva s kojim je već padao mrak, istražujem vijest o smrti Mire Glavurtića, velikog mistifikatora i junaka Kovačeve proze, slikara, pisca i katolika. I što duže istražujem, sve se više upetljavam u trice i kučine naše digitalne i kulturne svakodnevice. Naime, iz minuta u minut vijest o Glavurtićevom nestanku, sastavljena od istih nekoliko rečenica, ponekad skraćenih, ponegdje izmiješanih, biva objavljena na novim i novim, sve žućim i luđim beogradskim portalima, dok je u Zagrebu ne objavljuje baš nitko, sve dok se oko dva popodne, na portalu Jutarnjeg lista, pod inicijalima L. G. ne pojavi kupusna kalja, naslovljena kao: “Preminuo poznati srpski slikar koji je živio u Zagrebu. Danilo Kiš ga je usporedio s Albrechtom Dürerom”. Živimo u vrijeme kada nije uvijek lako reći je li nešto znak idiotizma ili sotonizma. Glavurtić, koji je bio mračni optimist, u svemu bi spremno vidio sotonizam.

Poživio je punih devedeset godina, i još koji mjesec preko toga. Trećinu života, onu posljednju, kada više nije bio sklon mijenama i transformacijama, i kada je svakom proroku i umjetniku, pa tako i njemu, vrijeme za verifikaciju životnoga djela i za definiranja svake riječi i zareza u nadgrobnom epitafu, živio je u Zagrebu i Rovinju. Stan koji je kupio pri preseljenju u Zagreb, što se odvilo početkom devedesetih, na Zrinjevcu je. Tu sam ga sretao, ispred podrumskog pajzla sa stolovima na pločniku, gdje je skoro svakodnevno objedovao i gdje se nalazio s različitim ljudima. Godinama sam žurno pješačio između Trga i garaže kod željezničkog kolodvora, i nailazio bih na njega uglavnom u nekim svojim tmurnim raspoloženjima, kada više nije bilo načina da ga izbjegnem. Tu me je jednog ljeta upoznao sa svojim sinom Ruđerom, inače pijanistom, koji živi u Utrechtu. Ruđer je od četrnaeste godine života slijep.

Malo niže od tog mjesta na kojemu je Miro Glavurtić objedovao stolovao je u čuvenom Bukovčevu ateljeu veliki Edo Murtić. Kod njega se nalazio, sve do kraja slikareva života, neki ugledan zagrebački svijet. Još niže prema Trgu, u Palači Vranyczany, stolovao je, kao direktor Moderne galerije, Igor Zidić. Njemu je također hodočastio neki ugledan zagrebački svijet. Bez obzira na naizgled nepremostive političke, ideološke i životne razlike, ugledni svijet iz Murtićeva ateljea često je bio isti onaj svijet iz Zidićeva ureda. Samo što bi se pri prelasku tih dvjestotinjak koraka od jednoga do drugog mjesta neznatno prekalibrirao diskurs. Mire Glavurtića, koji je stanovao negdje tu, iza prozora ispod kojih su oni prolazili, i hranio se na toj trotoarskoj terasi, nije bilo u tom društvu. Čak bi se moglo reći da oni za njega nisu ni znali. Premda se on demonstrativno doselio iz Beograda u Zagreb, kupio je stan na Zrinjevcu gdje je skupo i dostojno njegova značaja, s namjerom da napokon bude svoj među svojima. Pretpostavljao je, zapravo vrlo razumno, da će njegovo ime, a onda i njegova bujna imaginacija, skupa s njegovim životnim djelom – koje je od neprocjenjive kulturno-umjetničke važnosti – dobro doći mladoj, te istovremeno drevnoj Hrvatskoj, njezinoj kulturi, a onda i njezinom katolištvu. Konačno, u obračunu s komunističkim, bezbožničko-ateističkim i liberalnim naslijeđem, od koga bi hrvatska živa kultura mogla imati više koristi nego od Mire Glavurtića? Ili ako sve to skupa ostavimo po strani: Glavurtić je naprosto bio umjetnik čije bi životno djelo posvojila, protokolirala i arhivirala, a zatim istražila i izložila i mnoga znatnija kultura od hrvatske. On je, vjerujem, tako mislio. I nije bio budala. Kulturi je pridavao upravo onakav i onoliki značaj kakav kultura ima.

Trideset godina Miro Glavurtić proveo je objavljujući članke po kaptolskim tiskovinama i dajući intervjue krajnje desnim i klerikalnim medijima. Istina, ni ovoga drugog baš nije bilo mnogo, jer ni tamo nisu znali tko je on. Općenito se pokazalo da je u Zagrebu vrlo teško saznati tko je Miro Glavurtić. Za lijeve aktiviste i ponekog kobajagi pisca među njima, Glavurtić je bio lik iz fascinacija Mirka Kovača. Od njega živog su, međutim, bježali kao od crnog vraga, premda ga nisu vrijeđali po svojim platformama, jer bi time, valjda, počinili incestuozni grijeh prema književnom junaku. Zacijelo, postojala je i nekolicina kunsthistoričara i likovnih kritičara koji su nešto znali o beogradskoj Mediali, o Leonidu Šejki, Ljubi Popoviću, Dadi Đuriću, pa su tako morali znati i za Glavurtića, ali tu se njihovo saznanje prekidalo, jer, pretpostavljam, nisu čitali Kovača, niti su htjeli išta imati s tim čovjekom koji objeduje dok oni marljivo prelaze od Murtićeva do Zidićeva dvora i diskursa. Osim toga, što da oni rade s jednim suutemeljiteljem Mediale, Hrvatom, katolikom i demonologom, demonstrativnim egzilantom, i ukupnim njegovim djelom? Kako bi on mogao biti hrvatski umjetnik? Katolici, pak, iz bujajućih klerikalnih ustanova, nakladnici, galeristi, molitelji ovi i oni, u Glavurtiću su nalazili samo zgodnog agitatora – nađe se takvih u starčadi – ali niti ih se ticala njegova umjetnost, niti su mogli doprijeti do načina na koji je funkcionirala njegova imaginacija. 

Za sve ljude u Zagrebu, za cjelokupnu hrvatsku kulturu kojoj je pokušao predati svoje djelo, Miro Glavurtić ostao je stranac. I to vrlo neobičan stranac! Za razliku od kuma njegovog Mirka Kovača, velikoga europskog pisca, jednog od najvažnijih južnoslavenskih prozaista nakon Drugoga svjetskog rata, koji im je, možda, bio odiozan kao ljevičar, za razliku od sve te čemerne hrvatske bosančadi, što se dotepla u Zagreb, nutkajući na ogled hrvatskoj književnoj i kulturnoj akademiji svoje demodirane prozice i pjesmice, i još pritom ucjenjujući domaćine svojim dozlaboga napornim jugoslavensko-komunističkim pedagoškim floskulama, Miro Glavurtić nastupio je kao uvjereni antikomunist, predkoncilski katolik, protivnik svakoga prijevarnog modernizma i Veliki Hrvat, koji na sve strane vidi udbaše, masone i sotoniste. Pa kako to da im ni on nije valjao? U čemu je zapravo bio problem. Gdje je pogriješio taj neobični čovjek od kojeg sam počesto zazirao, jer sam uglavnom bio lošeg raspoloženja i teško sam se nosio s tuđim razočaranjima, a još teže s bujnim fantazijama?

Miro Glavurtić, kao ni Mirko Kovač, a onda kao ni toliki drugi ozbiljni ljudi koji su se u Zagrebu naselili ili su se u Zagrebu rodili, ali se svejedno u ovih tridesetak godina osjećaju nekako nesnađeno, nije shvatio kakav je za hrvatsku živu kulturu i za one koji su, metaforično govoreći, svakodnevno išli od Murtića do Zidića i od Zidića do Murtića, bio smisao raspada Jugoslavije i jedne velike i razmjerno slobodne kulturne scene, koja je imala vrlo jasne i striktne stilsko-estetske kriterije. Smisao raspada za njih je bio upravo u ukinuću tih ili bilo kakvih stilsko-estetskih kriterija, te u uspostavi kulturnih elita kojima će vladati oni koji do savršenstva dovedu svoju osrednjost. Među tim osrednjima nije više moglo biti mjesta za ljude koji su baš sve radili u ime stilsko-estetskih kriterija. Svejedno je jesu li takvi došli u Zagreb iz Beograda, kao što su to učinili Kovač i Glavurtić, ili se nigdje nisu micali. Pritom, osrednjost je u Hrvatskoj, kao i posvuda, vrlo podložna etičkoj i intelektualnoj gravitaciji ništarija svih vrsta, pa se osrednjost s vremenom pretvara u niskost. I onda nekakvo L. G., koje zasigurno ne zna tko mu glavu nosi, napiše da je “preminuo poznati srpski slikar koji je živio u Zagrebu”.

Teško je bilo s Glavurtićem. To je jako dobro osjetio Feđa Gavrilović, koji mu je prije nekoliko godina kao voditelj Galerije Forum priredio izložbu, da bi u rano proljeće 2020. napisao vrlo lijep, tačan i informativan esej o Glavurtiću, i objavio ga upravo u Jutarnjem listu. Taj veliki umjetnik je, naime, život živio kao veliku predstavu, u kojoj je neprestance estetizirao i dramatizirao svoj lik. Oduvijek je to radio. Jedni bi time ostali osupnuti ili doživotno uvrijeđeni. Drugi su ga razumjeli, branili i voljeli. Ali zapravo nitko nikad nije mogao biti do kraja siguran što je Glavurtić ozbiljno mislio, kada se poslužio hiperbolom, kada je lakrdijašio, kada je žive sugovornike uvodio u svoj igrokaz, a kada se na svoj čudan način šalio.

Vijest o njegovoj smrti stigla je preko nečega što se naziva Fondacija Plavo, i u toj vijesti je, pored ostaloga, i ovo: “Rođen je u pravoslavno-katoličkoj porodici, od majke Srpkinje iz Paštrovića i oca Vicka žandarmerijskog oficira Kraljevine Jugoslavije, pobornika i zaštitnika monarhizma. Po nacionalnosti je Hrvat, a po delu, kako nam je nedavno posvedočio i zahtevao da se toga držimo i uradimo, pripada srpskom likovnom stvaralaštvu i srpskoj istoriji umetnosti.” Uza sve rezerve koje smo slobodni imati prema predsmrtnim i posmrtnim identitetskim deklaracijama, ovo doista zvuči gorko-glavurtićevski. Doista, bio je Hrvat, koji je, uz Božju pomoć, tražio put do “hrvatskoga likovnog stvaralaštva” i “hrvatske historije umjetnosti”, ali ga nije mogao naći. Ili nije bilo puta, ili nikad nije bilo Mire Glavurtića, ili je pobjedom osrednjih i prizemnih hrvatska književnost i umjetnost prestala postojati.