Lice iz ženskih lajfstajl magazina i u prolazu viđenih televizijskih emisija o ugodnoj svakodnevici. U jednom vrlo frekventnom, sjenovitom prolazu u središtu grada, godinama je imao lokal u čijem je izlogu izlagao cvjetne aranžmana. Tamo bih se, tom ulicom koja izbija na ilički trotoar, često bez nekog jasnog razloga zaputio, samo da okrznem okom čega je novog u Bralinom antikvarijatu i da vidim Šekoranjin izlog, pa da pređen na drugu stranu i vidim što izlažu I-gle! Apartni ženski modni dizajn, cvijeće i antikvarna knjiška izdanja, uglavnom iz sedamdesetih i osamdesetih. To je tih godina činilo ulicu koja vodi prema jednom uglavnom zamrlom kinu i još jednom odavno mrtvom rock klubu, i zbog ta je tri lokala i caffea Velvet ta uličica djelovala nekako njujorški, pariški, berlinski. Zahvaljujući Šekoranjinom cvijeću, Bralinim knjigama i I-glama, ne samo da sam zalazio tamo, nego sam primjećivao fasade tih kuća, njušio zrak i osjećao mirise tog asfalta i podruma pod njim, i slutio šumu na samo nekoliko stotina koraka dalje. Zahvaljujući nekolicini tek malo neobičnijih dućana i njihovih izloga, bila je to godinama najživlja i najsvjetskija gradska ulica.
Onda su se I-gle razišle, njihova dućana je nestalo, a Šekoranja se negdje odselio. Velvet je promijenio vlasnike, ostao je samo Bralin antikvarijat. I tako je iščezla jedna živa ulica, jer jedan izlog nije dovoljan da bi ulica preživjela. Tako sam svoju pažnju preusmjerio nekoliko blokova istočno, prema Martićevoj i nekim od ulica oko Džamije. Tamo sam, sasvim slučajno, ponovo pronašao i Šekoranju. Tamo se, u godinama nakon potresa, začeo neki novi život Zagreba. Otvorena je najbolja knjižara u gradu, uz nju je lokal s najboljom limunadom i odličnim craft pivom, malo dalje je Noelova pekarnica, pa sladoled u Crnoj ovci, caffe Program, atelje Nataše Mihaljčišin, avangardna prodajna galerijica Dražena Dabića, Spajićev Crveni peristil…
I sve će to trajati neko vrijeme, do nove krize, potresa i kataklizme, kada će nestati svega, a urbani će se fokus premještati negdje dalje, na neku ovog trenutka nezamislivu, neočekivanu stranu. Za razliku od velikih, stabilnih europskih metropola, za razliku od glavnih gradova kod naroda žive kulture, recimo za razliku od Ljubljane, Trsta, Beograda, Budimpešte, Zagreb je već tridesetak godina grad u odumiranju. Mrtvi izlozi ispred desetljećima ugašenih lokala, mrtva Ilica i mrtvi donjogradski kvartovi. Duž cijelog Zelenog vala, na jednu i na drugu stranu, nema nijednog živog lokala. Dok tuda pješači, čovjek se i u vlastitom životu osjeća pomalo tuđe. I strahuje da ne ugazi u provaljen šaht, ili da mu odozgor, s ruševnih krovova, ne padne crijep na glavu.
U takvom su gradu ljudi poput Saše Šekoranje dragocjeni čuvari, kustosi živog urbaniteta. Akademski slikar, dizajner interijera i ilustrator, kazališni scenograf, ali ponajprije scenograf svakodnevnog života. U Istri ima kuću s vrtom i perivojem, čiju smo unutrašnjost i okolinu gledali po internetskim portalima i u novinama. Kao i sve drugo njegovo, ta kuća djeluje veoma skupo i bogato. Za razliku od kućice za iznajmljivanje obitelji Kekin, koju je slabo pismena tužiteljsko-žurnalistička mafija proglasila vilom, Šekoranja je doista u Istri stvorio vilu. To su mu omogućili natkriveni – tojest stambeni! – kvadrati prostora, ali, prije svega, vrt i perivoj. U rječniku Vladimira Anića, jednoj od najpametnijih hrvatskih knjiga, čuvarici duha ovoga zapuštenog naroda, perivoj se definira ovako: “visokokultivirani zeleni prostor oblikovan čovjekovom kreativnošću i elementima prirode, uključuju vegetaciju, građevinske elemente (glavna i sporedne staze, odvodnja) i opremu (klupe, fontane, skulpture itd.) i eventualno jezero; park [Maksimirski perivoj]”. Dok po novinama i portalima gledamo predio oko Šekoranjine istarske kuće, mi vidimo upravo sveto. I usto neki silan trud, golemu radnu i životnu energiju, koji su uloženi u oplemenjivanje predjela. Premda su perivoji uglavnom načinjeni od živoga svijeta, od žive flore i od samonaseljenih insekata, oni su vrhunski elementi urbaniteta. Osim što se kuće, zgrade i neboderi od vila razlikuju po tome što nisu smješteni unutar perivoja, po njima se, po perivojima, gradovi razlikuju od sela. I sretne metropole od otužnih polutotalitarnih istočnoeuropskih prijestolnica.
Jedne već davne godine, početkom tisućljeća, mladi je Šekoranja objavio “Priručnik za vjenčanja”, i promovirao ga u gornjogradskoj Staroj gradskog vijećnici. Navratim ponekad u Spajićev Crveni peristil, pa prelistavam tu knjigu, koju godinama nitko da kupi. Ni ja je neću kupiti, jer mi kod kuće, među mojim knjigama, nije potrebna. Draže mi je ovako: doći u antikvarijat, i listati. Bila su to vremena relativnog društvenog optimizma, kada se živa hrvatska kultura još uvijek otimala svojoj sudbini, i još uvijek je postojala iluzija visoke estetiziranosti svakodnevnog života. U to je vrijeme on postao čuven kao florist i aranžer cvjetnih kompozicija za vjenčanja. Izrađivao je i onaj buket, koji će mlada baciti za sobom, a uhvatit će ga, o neočekivane li sreće!, ona koja će se sljedeća udavati. Tradicija vjenčanog buketa jedna je od temeljnih i najstarijih tradicija naše svakodnevice. Takvi buketi izrađivali su se još u Antici, i imali su obredni karakter. Rastjerivali su zle duhove, ali i loše mirise. A onda se kroz povijest znak transformirao i mijenjao, sve dok nije poprimio aktualna značenja. Koja će se, naravno, i dalje mijenjati.
U ta doba, dakle, u Zagrebu se, i Hrvatskoj, neki dobrostojeći svijet vjenčavao uz pomoć i asistenciju Saše Šekoranje. On ih je pomalo učio floriografiji, onom u zapadnoj kulturi kodificiranom i prihvaćenom jeziku cvijeća, ali mnogo prije nekom svom, šekoranjinskom cvjetnom jeziku, koji je s vremenom razvijao. Kasnije je, pamtim to, u jednom lijepom intervjuu Dobroslavu Silobrčiću, koji mu je za Jutarnji list dao negdje u vrijeme epidemije, govorio da ne drži do simbolike cvijeća – dakle, do floriografije! – te da sve ovisi o kontekstu i međusobnom suodnosu. Tako nekako, ako sam dobro upamtio. U tomje intervjuu rekao i da više ne radi vjenčanja, jer da mladenke znaju biti veoma teške. (Trebao bih pronaći taj intervju, mislim da je bio dobar, ali nisam siguran što sam sve naknadno u njega učitao.)
U posljednjih desetak godina često bismo sjedili u caffeu Kina Kaptol. Širok i prozračan armiranobetonski prostor, dobro osvijetljen, s ugodnim foteljama i trosjedima, gdje mi je ugodno za pisanje. Usput, tu je i Bonkulović, pristojna Konzumova samoposluga i Brigada, laboratorij za istraživanje i inovaciju u arhitekturi i dizajnu, čiji izlog volim posjećivati. A ponekad, odmah uz njih, nešto izlože i Bruketa&Žinić&Grey. E, u caffeu Kina Kaptol Šekoranjino je unutarnje uređenje. Ikonične figure klasičnih holivudskih zvijezda, simulacija davnih neona, lijepi i čisti fontovi, naglašena širina prostora…
Saša Šekoranja povremeno je u nekim televizijskim emisijama i serijalima nastojao ljude poučiti kako da svoj prostor uređuju i žive u njemu. Umirujućeg glasa i gesti, nepretencioznog, ali sigurnog nastupa, skroman na način obrazovanih, darovitih i vrlo bogatih ljudi, Šekoranja jedan je od doista rijetkih ljudi u današnjemu Zagrebu u koje bi se grad mogao ugledati. On je onaj nenametljivi arbitar stila, koji zahvaća vrlo širok socijalni i kulturološki segment zagrebačkog i hrvatskog društva. Cvjećar i dizajner za bogate, stilist njihovih domova i sve brojnijih apartmana i kuća za iznajmljivanje, on je istovremeno taj ljubazni znalac, koji će svoje sugrađanke i sugrađane putem televizijskih ekrana vrlo blago i neagresivno poučiti kako da načine svoj buket. Kako da s malo novca stvore nešto što će im samima djelovati vrlo skupo, i utješno u svojoj skupoći. Kapitalizam je to strašno doba u kojem se ljudi tješe skupoćom.
Prije nekoliko smo mjeseci kupili plavim iscrtani Šekoranjin stolnjak, i odnijeli ga tamo gdje provedemo nekoliko mirnih, uglavnom proljetnih, ljetnih i ranojesenjih tjedana, kad smo na odmoru i kad, istodobno, najaktivnije živimo iluziju vlastite gradskosti. U pustoj, uglavnom praznoj kuhinji, na starom kuhinjskom stolu, taj stolnjak djeluje kao dragocjenost iz drugog vremena. Nešto što se novcem ne kupuje.
Saša Šekoranja, istarski perivoji i zagrebački izlozi
Lice iz ženskih lajfstajl magazina i u prolazu viđenih televizijskih emisija o ugodnoj svakodnevici. U jednom vrlo frekventnom, sjenovitom prolazu u središtu grada, godinama je imao lokal u čijem je izlogu izlagao cvjetne aranžmana. Tamo bih se, tom ulicom koja izbija na ilički trotoar, često bez nekog jasnog razloga zaputio, samo da okrznem okom čega je novog u Bralinom antikvarijatu i da vidim Šekoranjin izlog, pa da pređen na drugu stranu i vidim što izlažu I-gle! Apartni ženski modni dizajn, cvijeće i antikvarna knjiška izdanja, uglavnom iz sedamdesetih i osamdesetih. To je tih godina činilo ulicu koja vodi prema jednom uglavnom zamrlom kinu i još jednom odavno mrtvom rock klubu, i zbog ta je tri lokala i caffea Velvet ta uličica djelovala nekako njujorški, pariški, berlinski. Zahvaljujući Šekoranjinom cvijeću, Bralinim knjigama i I-glama, ne samo da sam zalazio tamo, nego sam primjećivao fasade tih kuća, njušio zrak i osjećao mirise tog asfalta i podruma pod njim, i slutio šumu na samo nekoliko stotina koraka dalje. Zahvaljujući nekolicini tek malo neobičnijih dućana i njihovih izloga, bila je to godinama najživlja i najsvjetskija gradska ulica.
Onda su se I-gle razišle, njihova dućana je nestalo, a Šekoranja se negdje odselio. Velvet je promijenio vlasnike, ostao je samo Bralin antikvarijat. I tako je iščezla jedna živa ulica, jer jedan izlog nije dovoljan da bi ulica preživjela. Tako sam svoju pažnju preusmjerio nekoliko blokova istočno, prema Martićevoj i nekim od ulica oko Džamije. Tamo sam, sasvim slučajno, ponovo pronašao i Šekoranju. Tamo se, u godinama nakon potresa, začeo neki novi život Zagreba. Otvorena je najbolja knjižara u gradu, uz nju je lokal s najboljom limunadom i odličnim craft pivom, malo dalje je Noelova pekarnica, pa sladoled u Crnoj ovci, caffe Program, atelje Nataše Mihaljčišin, avangardna prodajna galerijica Dražena Dabića, Spajićev Crveni peristil…
I sve će to trajati neko vrijeme, do nove krize, potresa i kataklizme, kada će nestati svega, a urbani će se fokus premještati negdje dalje, na neku ovog trenutka nezamislivu, neočekivanu stranu. Za razliku od velikih, stabilnih europskih metropola, za razliku od glavnih gradova kod naroda žive kulture, recimo za razliku od Ljubljane, Trsta, Beograda, Budimpešte, Zagreb je već tridesetak godina grad u odumiranju. Mrtvi izlozi ispred desetljećima ugašenih lokala, mrtva Ilica i mrtvi donjogradski kvartovi. Duž cijelog Zelenog vala, na jednu i na drugu stranu, nema nijednog živog lokala. Dok tuda pješači, čovjek se i u vlastitom životu osjeća pomalo tuđe. I strahuje da ne ugazi u provaljen šaht, ili da mu odozgor, s ruševnih krovova, ne padne crijep na glavu.
U takvom su gradu ljudi poput Saše Šekoranje dragocjeni čuvari, kustosi živog urbaniteta. Akademski slikar, dizajner interijera i ilustrator, kazališni scenograf, ali ponajprije scenograf svakodnevnog života. U Istri ima kuću s vrtom i perivojem, čiju smo unutrašnjost i okolinu gledali po internetskim portalima i u novinama. Kao i sve drugo njegovo, ta kuća djeluje veoma skupo i bogato. Za razliku od kućice za iznajmljivanje obitelji Kekin, koju je slabo pismena tužiteljsko-žurnalistička mafija proglasila vilom, Šekoranja je doista u Istri stvorio vilu. To su mu omogućili natkriveni – tojest stambeni! – kvadrati prostora, ali, prije svega, vrt i perivoj. U rječniku Vladimira Anića, jednoj od najpametnijih hrvatskih knjiga, čuvarici duha ovoga zapuštenog naroda, perivoj se definira ovako: “visokokultivirani zeleni prostor oblikovan čovjekovom kreativnošću i elementima prirode, uključuju vegetaciju, građevinske elemente (glavna i sporedne staze, odvodnja) i opremu (klupe, fontane, skulpture itd.) i eventualno jezero; park [Maksimirski perivoj]”. Dok po novinama i portalima gledamo predio oko Šekoranjine istarske kuće, mi vidimo upravo sve to. I usto neki silan trud, golemu radnu i životnu energiju, koji su uloženi u oplemenjivanje predjela. Premda su perivoji uglavnom načinjeni od živoga svijeta, od žive flore i od samonaseljenih insekata, oni su vrhunski elementi urbaniteta. Osim što se kuće, zgrade i neboderi od vila razlikuju po tome što nisu smješteni unutar perivoja, po njima se, po perivojima, gradovi razlikuju od sela. I sretne metropole od otužnih polutotalitarnih istočnoeuropskih prijestolnica.
Jedne već davne godine, početkom tisućljeća, mladi je Šekoranja objavio “Priručnik za vjenčanja”, i promovirao ga u gornjogradskoj Staroj gradskog vijećnici. Navratim ponekad u Spajićev Crveni peristil, pa prelistavam tu knjigu, koju godinama nitko da kupi. Ni ja je neću kupiti, jer mi kod kuće, među mojim knjigama, nije potrebna. Draže mi je ovako: doći u antikvarijat, i listati. Bila su to vremena relativnog društvenog optimizma, kada se živa hrvatska kultura još uvijek otimala svojoj sudbini, i još uvijek je postojala iluzija visoke estetiziranosti svakodnevnog života. U to je vrijeme on postao čuven kao florist i aranžer cvjetnih kompozicija za vjenčanja. Izrađivao je i onaj buket, koji će mlada baciti za sobom, a uhvatit će ga, o neočekivane li sreće!, ona koja će se sljedeća udavati. Tradicija vjenčanog buketa jedna je od temeljnih i najstarijih tradicija naše svakodnevice. Takvi buketi izrađivali su se još u Antici, i imali su obredni karakter. Rastjerivali su zle duhove, ali i loše mirise. A onda se kroz povijest znak transformirao i mijenjao, sve dok nije poprimio aktualna značenja. Koja će se, naravno, i dalje mijenjati.
U ta doba, dakle, u Zagrebu se, i Hrvatskoj, neki dobrostojeći svijet vjenčavao uz pomoć i asistenciju Saše Šekoranje. On ih je pomalo učio floriografiji, onom u zapadnoj kulturi kodificiranom i prihvaćenom jeziku cvijeća, ali mnogo prije nekom svom, šekoranjinskom cvjetnom jeziku, koji je s vremenom razvijao. Kasnije je, pamtim to, u jednom lijepom intervjuu Dobroslavu Silobrčiću, koji mu je za Jutarnji list dao negdje u vrijeme epidemije, govorio da ne drži do simbolike cvijeća – dakle, do floriografije! – te da sve ovisi o kontekstu i međusobnom suodnosu. Tako nekako, ako sam dobro upamtio. U tom je intervjuu rekao i da više ne radi vjenčanja, jer da mladenke znaju biti veoma teške. (Trebao bih pronaći taj intervju, mislim da je bio dobar, ali nisam siguran što sam sve naknadno u njega učitao.)
U posljednjih desetak godina često bismo sjedili u caffeu Kina Kaptol. Širok i prozračan armiranobetonski prostor, dobro osvijetljen, s ugodnim foteljama i trosjedima, gdje mi je ugodno za pisanje. Usput, tu je i Bonkulović, pristojna Konzumova samoposluga i Brigada, laboratorij za istraživanje i inovaciju u arhitekturi i dizajnu, čiji izlog volim posjećivati. A ponekad, odmah uz njih, nešto izlože i Bruketa&Žinić&Grey. E, u caffeu Kina Kaptol Šekoranjino je unutarnje uređenje. Ikonične figure klasičnih holivudskih zvijezda, simulacija davnih neona, lijepi i čisti fontovi, naglašena širina prostora…
Saša Šekoranja povremeno je u nekim televizijskim emisijama i serijalima nastojao ljude poučiti kako da svoj prostor uređuju i žive u njemu. Umirujućeg glasa i gesti, nepretencioznog, ali sigurnog nastupa, skroman na način obrazovanih, darovitih i vrlo bogatih ljudi, Šekoranja jedan je od doista rijetkih ljudi u današnjemu Zagrebu u koje bi se grad mogao ugledati. On je onaj nenametljivi arbitar stila, koji zahvaća vrlo širok socijalni i kulturološki segment zagrebačkog i hrvatskog društva. Cvjećar i dizajner za bogate, stilist njihovih domova i sve brojnijih apartmana i kuća za iznajmljivanje, on je istovremeno taj ljubazni znalac, koji će svoje sugrađanke i sugrađane putem televizijskih ekrana vrlo blago i neagresivno poučiti kako da načine svoj buket. Kako da s malo novca stvore nešto što će im samima djelovati vrlo skupo, i utješno u svojoj skupoći. Kapitalizam je to strašno doba u kojem se ljudi tješe skupoćom.
Prije nekoliko smo mjeseci kupili plavim iscrtani Šekoranjin stolnjak, i odnijeli ga tamo gdje provedemo nekoliko mirnih, uglavnom proljetnih, ljetnih i ranojesenjih tjedana, kad smo na odmoru i kad, istodobno, najaktivnije živimo iluziju vlastite gradskosti. U pustoj, uglavnom praznoj kuhinji, na starom kuhinjskom stolu, taj stolnjak djeluje kao dragocjenost iz drugog vremena. Nešto što se novcem ne kupuje.