Novinarka će upitati: “Zašto baš Hrvatska?” Na što će upitana odgovoriti: “Nažalost, nemam neki jako dobar odgovor. Najradnije bih rekla da je to zato što sam se zaljubila u prelijepe plaže ili prirodu, ali to nije istina. Istina je da sam se prvo zaljubila u književnost.” Novinarka na to neće upitati, a u koje to knjige i u koje pisce. Niti će se u nastavku intervjua spomenuti barem jedno književno ime, makar jedan književni naslov. A intervju će biti objavljen pod egidom – kultura. I u njemu će se govoriti, uglavnom, o jednoj knjizi, čija je tema Hrvatska. Kako je onda moguće da novinarku i njezina urednika-icu ne zanima kako se od zaljubljenosti u hrvatsku književnost stiže do knjige o Hrvatskoj. I koje su to knjige, koji pisci, koji na takav put odvedu?
Aleksandra Wojtaszek (1991.) studirala je i doktorirala u Krakovu, na čuvenom Jagelonskom sveučilištu, na kojemu je, recimo, studirao i jedini južnoslavenski nobelovac Ivo Andrić. Danas je na matičnom sveučilištu docentica. Prevoditeljica je na poljski knjige pjesama “Lovostaj”, za koju je njezina autorica Monika Herceg čašćena Nagradom Europski pjesnik slobode, 2024. u Gdanjsku. (Nije zgoreg napomenuti da je riječ od jednoj od dvije-tri najvažnije međunarodne nagrade što ih je u posljednjih trideset i pet godina dobio neki hrvatski pisac.) Podrazumijeva se, naravno, i da je ovdje riječ i o nagradi za prevoditelja. Bilo bi čudno, kada bi čuda u ovdašnjim rubrikama kulture postojala, da novinarka baš nigdje, ni u uvodu razgovora, ni u intervjuu, ne spominje Europsku pjesnikinju slobode 2024.
Knjiga o kojoj je, pak, u intervjuu riječ nosi naslov “Fjaka” i podnaslov “Hrvatska – pogled izvana”. S poljskog ju je vrlo dobro preveo Adrian Cvitanović. U originalu izašla je u ediciji Czarne, u kultnoj poljskoj i europskoj nakladničkoj kući, koju vode Monika Sznajderman i Andrzej Stasiuk. Autorica će svoje djelo opisati kao “književnu reportažu”, a ovaj čitatelj ga određuje na dva načina. “Fjaka” jedan je portret hrvatske zemlje, njezinih ljudi i kulture. I drugo: ovo je antropološko istraživanje, u najboljem smislu riječi. Premda je Disput ugledan izdavač i premda je dobro što je ovakva knjiga objavljena u Zagrebu, teško mi je prežaliti što nije objavljena tamo gdje joj je stilski, žanrovski i kvalitetom najbolje mjesto: kod Ivana Čolovića, u ediciji Dvadeseti vek.
U poljskoj književnosti granice između fikcije i fakcije nisu kao u nas tako dramatično zadane. Tako su i neki od najcjenjenijih poljskih prozaista dominantno pisci – fakcije. Upravo Andrzej Stasiuk. Osim što je neusporedivo veća, poljska je književnost stilski i žanrovski mnogo prohodnija. Što je za pisce izazov, a iz čitateljske perspektive književno polje čini mnogo širim i potencijalno bogatijim. Knjiga “Fjaka” tako se može čitati kao prozno djelo, dakle kao “književna reportaža” (što je u hrvatskoj književnoj povijesti uglavnom nepostojeći žanr), ili naprosto kao dobra i zanimljiva proza, ali i kao klasični bedeker. Na osnovu knjige Aleksandre Wojtaszek poljski građanin – inače, mnogo načitanije i zainteresiranije čeljade od hrvatskoga građanina – može donositi odluku treba li ili ne treba putovati u Hrvatsku, primjerice na odmor. Po njoj, svakako treba! Premda su, i tu stvar biva zanimljiva, navedeni mnogi razlozi zbog kojih možda baš i ne bi trebalo ići u tu zemlju. Od nacionalizma i diskreditiranja političara time što ih se naziva Srbima, do povijesnog negacionizma i medijskih i crkvenih laži o ustaškim logorima iz Drugoga svjetskog rata, doista mnogo je razloga zbog kojih bi pristojan Europljanin, naročito Poljak, radije putovao u Grčku, Italiju, Španjolsku, pa i u Tursku i Albaniju. Ali, istodobno, ništa od toga angažiranog i empatičnog Europljanina, naročito Poljaka, neće odbiti od onoga drugog čime je fasciniran u hrvatskoj zemlji i među hrvatskim ljudima. Pogotovu ako se, poput autorice, najprije zaljubio u književnost, a tek onda u plaže.
“Fjaka” ne pati od onog od čega često pate inozemni hrvatski bedekeri, “pogledi izvana”, kratke povijesti Hrvatske, Dubrovnika itd, a to je da prestaju biti zanimljivi i pretvaraju se u gomilanje općih mjesta i svega onog o čemu smo već učili u osnovnoj školi, čim ih prevedemo na hrvatski. Uvid Aleksandre Wojtaszek dovoljno je dubok da ne mora nužno ni biti tretiran kao “pogled izvana”, a ona, za razliku od brojnih hrvatskih “prijatelja”, od Carla Gustafa Ströhma i Alaina Finkielkrauta sve do Robina Harrisa, nema u sebi ništa kolonizatorsko i kolonizirajuće, niti nastupa s nekom svojom poljskom političkom agendom, koju bi da primijeni na Hrvatima. Općenito, ona u svojoj temi – dakle, u Hrvatskoj! – nije strankinja. Ona se, nasuprot, nabrojanoj trojici odlikovanih i slavljenih hrvatskih muževa, ne napaja iz egzotičnih vrela urođeničkog hrvatstva, pa se tako ne bavi ni egzotizacijom hrvatske sudbine. Ovo je, pomalo, možda i po generacijskom nalogu, sve njezin svijet.
Ona je obilazila Dalmaciju, putovala po najsiromašnijim našim provincijama, tumarala Zagrebom, družila se s alternativcima, razgovarala sa šatorašima (što je osobito dragocjeno) i nastojala je razumjeti mnogo toga u Hrvatskoj i među Hrvatima, što si mi ponekad i vrlo komforno dopuštamo da nam ostane nerazumljivo, nesaznatljivo, nevažno. Njezini su pogledi sezali tamo gdje mi ne gledamo. Ona je katkad zurila tamo odakle mi okrećemo glavu. To što bi hrvatski čitatelj prvo mogao saznati iz knjige Aleksandre Wojtaszek jest upravo to kako se na ovu zemlju gleda čista oka. A drugo, za nas još osjetljivije, ona nam pokazuje kako izgleda naš prirodni kontekst, ili ono što proizlazi iz našeg jezika, zemljopisa i kulturnih identiteta. Za razliku od naših “prijatelja” s političkom agendom, spomenuli smo Ströhma, Finkielkrauta i Harrisa, a mogli smo i neko drugo troje, Wojtaszek ne samo da nas ne izuzima iz našeg južnoslavenskog konteksta, nego ona uopće ne mrzi sve te nama susjedne, “neprijateljske” zemlje i narode. Štoviše, prilično im je sklona – preko mjere sklona, kao i Hrvatima, ustvrdit će ovaj nešto mrzovoljniji čitatelj – po svoj prilici i zato što, kao i golema većina njezinih kroatističkih kolegica i kolega, istovremeno jest i vrlo upućena, ne samo u jezičnom pogledu, u serbistiku, bosnistiku, montegrinistiku… Uostalom, doktorat Aleksandre Wojtaszek posvećen je suvremenoj hrvatskoj i srpskoj žanrovskoj fantastici, a ne, primjerice, hrvatskoj i tajlandskoj ili hrvatskoj i bavarskoj…
Na kraju knjige, pošto je nabrojana literatura kojom se autorica koristila u pisanju knjige (koja je već i sama po sebi vrlo interesantna), slijede filmografija i soundtrack. Od Mimičine “Seljačke bune” i Bulajićeve “Bitke na Neretvi” do Juričanova “Kumeka”, Slijepčevićeve “Srbenke” i “Betonskih spavača”, arhitektonskog serijala Maroja Mrduljaša i Nevenke Sablić, stvara se neka krajnje upućena, rekli bismo i suštinski tačna hrvatska filmska slikovnica, kojoj naravno da pripadaju i Kovačevićev “Balkanski špijun” i Krvavčev “Valter brani Sarajevo”, jer su oni, naprosto, neporeciv dio hrvatskoga identifikacijskog koda. Soundtrack, pak, je fantastičan, jer je potpuno oslobođen svih stilsko-estetskih inhibicija. Pjesme su podijeljene u podskupine ili cikluse, od “Zemlje vječnog ljeta”, preko “Poluotoka koji otplovljava” (Istre, naravno), “Bravara, doktora i kralja”, do “Igra rok’en’rol cela Jugoslavija” i dalje… Svega je tu: od Zorana Jelenkovića i Miše Kovača, preko Dječaka, zadarskog arbanaškog dua Dine e Mel, Balaševića i Hladnog piva, pa do Bore Drljače i krajinskog megahita “Od Benkovca pa do Beograda” i Thompsona… Iz soundtracka Aleksandre Wojtaszek mogla bi se napisati sljedeća knjiga, koja bi govorila o njezinoj hrvatskoj generaciji, onoj koja se rađala 1991, naravno o njezinom prosvjećenijem dijelu, otpornom na neonacizam i bogomoljačke pokrete, koja je svoj muzički i estetski ukus formirala na totalnoj mješavini svega i svačega, lišenoj bilo kakve stilske koherentnosti: Iz tog soundtracka da se rekonstruirati i kako je autorica, još kao studentica, koja je tek učila hrvatski jezik, upoznavala ovu zemlju, s kime se i kako družila, te pomalo u Hrvatskoj i odrastala.
Ovako, Wojtaszek završava svoju priču o Hrvatskoj: “A kad me obuzme čežnja tijekom dugih krakovskih mjeseci, zazivan fjaku kao kakvu čaroliju jer, premda je to stanje duha svojstveno Dalmaciji, vjerujem da je svatko tko ju je jednom iskusio uvijek nosi u sebi. Dovoljno je osjetiti makar slabašan tračak sunca koji oplahuje lice, zauzeti malko udobniji položaj nego inače i zamisliti kako valovi Jadrana zapljuskuju obalu. A potom se rasplinuti u ništavilu i tijekom te tri minute više se nikad ne vratiti.”
Ali da nije bilo nekih hrvatskih knjiga, spisateljica i pisaca, koji se u rubrici kulture naših novina neće spominjati, ne bi bilo ni fjake, ni kroatističkih studija Aleksandre Wojtaszek, ne bi bilo ove knjige, kao što ne bi bilo ni tolikih drugih knjiga, eseja ili smislenih i znalačkih opservacija o Hrvatskoj, što ih u posljednjih trideset i pet godina ispisuju neke pametne žene i muškarci, Europljanke i Europljani. I ovako je Hrvatska, sve s Modrićem i Šukerom, europska terra incognita, ništa i nitko izvan turističke sezone i međunarodnih fudbalskih manifestacija.
Aleksandra Wojtaszek i postoji li za Poljake Hrvatska izvan sezone godišnjih odmora
Novinarka će upitati: “Zašto baš Hrvatska?” Na što će upitana odgovoriti: “Nažalost, nemam neki jako dobar odgovor. Najradnije bih rekla da je to zato što sam se zaljubila u prelijepe plaže ili prirodu, ali to nije istina. Istina je da sam se prvo zaljubila u književnost.” Novinarka na to neće upitati, a u koje to knjige i u koje pisce. Niti će se u nastavku intervjua spomenuti barem jedno književno ime, makar jedan književni naslov. A intervju će biti objavljen pod egidom – kultura. I u njemu će se govoriti, uglavnom, o jednoj knjizi, čija je tema Hrvatska. Kako je onda moguće da novinarku i njezina urednika-icu ne zanima kako se od zaljubljenosti u hrvatsku književnost stiže do knjige o Hrvatskoj. I koje su to knjige, koji pisci, koji na takav put odvedu?
Aleksandra Wojtaszek (1991.) studirala je i doktorirala u Krakovu, na čuvenom Jagelonskom sveučilištu, na kojemu je, recimo, studirao i jedini južnoslavenski nobelovac Ivo Andrić. Danas je na matičnom sveučilištu docentica. Prevoditeljica je na poljski knjige pjesama “Lovostaj”, za koju je njezina autorica Monika Herceg čašćena Nagradom Europski pjesnik slobode, 2024. u Gdanjsku. (Nije zgoreg napomenuti da je riječ od jednoj od dvije-tri najvažnije međunarodne nagrade što ih je u posljednjih trideset i pet godina dobio neki hrvatski pisac.) Podrazumijeva se, naravno, i da je ovdje riječ i o nagradi za prevoditelja. Bilo bi čudno, kada bi čuda u ovdašnjim rubrikama kulture postojala, da novinarka baš nigdje, ni u uvodu razgovora, ni u intervjuu, ne spominje Europsku pjesnikinju slobode 2024.
Knjiga o kojoj je, pak, u intervjuu riječ nosi naslov “Fjaka” i podnaslov “Hrvatska – pogled izvana”. S poljskog ju je vrlo dobro preveo Adrian Cvitanović. U originalu izašla je u ediciji Czarne, u kultnoj poljskoj i europskoj nakladničkoj kući, koju vode Monika Sznajderman i Andrzej Stasiuk. Autorica će svoje djelo opisati kao “književnu reportažu”, a ovaj čitatelj ga određuje na dva načina. “Fjaka” jedan je portret hrvatske zemlje, njezinih ljudi i kulture. I drugo: ovo je antropološko istraživanje, u najboljem smislu riječi. Premda je Disput ugledan izdavač i premda je dobro što je ovakva knjiga objavljena u Zagrebu, teško mi je prežaliti što nije objavljena tamo gdje joj je stilski, žanrovski i kvalitetom najbolje mjesto: kod Ivana Čolovića, u ediciji Dvadeseti vek.
U poljskoj književnosti granice između fikcije i fakcije nisu kao u nas tako dramatično zadane. Tako su i neki od najcjenjenijih poljskih prozaista dominantno pisci – fakcije. Upravo Andrzej Stasiuk. Osim što je neusporedivo veća, poljska je književnost stilski i žanrovski mnogo prohodnija. Što je za pisce izazov, a iz čitateljske perspektive književno polje čini mnogo širim i potencijalno bogatijim. Knjiga “Fjaka” tako se može čitati kao prozno djelo, dakle kao “književna reportaža” (što je u hrvatskoj književnoj povijesti uglavnom nepostojeći žanr), ili naprosto kao dobra i zanimljiva proza, ali i kao klasični bedeker. Na osnovu knjige Aleksandre Wojtaszek poljski građanin – inače, mnogo načitanije i zainteresiranije čeljade od hrvatskoga građanina – može donositi odluku treba li ili ne treba putovati u Hrvatsku, primjerice na odmor. Po njoj, svakako treba! Premda su, i tu stvar biva zanimljiva, navedeni mnogi razlozi zbog kojih možda baš i ne bi trebalo ići u tu zemlju. Od nacionalizma i diskreditiranja političara time što ih se naziva Srbima, do povijesnog negacionizma i medijskih i crkvenih laži o ustaškim logorima iz Drugoga svjetskog rata, doista mnogo je razloga zbog kojih bi pristojan Europljanin, naročito Poljak, radije putovao u Grčku, Italiju, Španjolsku, pa i u Tursku i Albaniju. Ali, istodobno, ništa od toga angažiranog i empatičnog Europljanina, naročito Poljaka, neće odbiti od onoga drugog čime je fasciniran u hrvatskoj zemlji i među hrvatskim ljudima. Pogotovu ako se, poput autorice, najprije zaljubio u književnost, a tek onda u plaže.
“Fjaka” ne pati od onog od čega često pate inozemni hrvatski bedekeri, “pogledi izvana”, kratke povijesti Hrvatske, Dubrovnika itd, a to je da prestaju biti zanimljivi i pretvaraju se u gomilanje općih mjesta i svega onog o čemu smo već učili u osnovnoj školi, čim ih prevedemo na hrvatski. Uvid Aleksandre Wojtaszek dovoljno je dubok da ne mora nužno ni biti tretiran kao “pogled izvana”, a ona, za razliku od brojnih hrvatskih “prijatelja”, od Carla Gustafa Ströhma i Alaina Finkielkrauta sve do Robina Harrisa, nema u sebi ništa kolonizatorsko i kolonizirajuće, niti nastupa s nekom svojom poljskom političkom agendom, koju bi da primijeni na Hrvatima. Općenito, ona u svojoj temi – dakle, u Hrvatskoj! – nije strankinja. Ona se, nasuprot, nabrojanoj trojici odlikovanih i slavljenih hrvatskih muževa, ne napaja iz egzotičnih vrela urođeničkog hrvatstva, pa se tako ne bavi ni egzotizacijom hrvatske sudbine. Ovo je, pomalo, možda i po generacijskom nalogu, sve njezin svijet.
Ona je obilazila Dalmaciju, putovala po najsiromašnijim našim provincijama, tumarala Zagrebom, družila se s alternativcima, razgovarala sa šatorašima (što je osobito dragocjeno) i nastojala je razumjeti mnogo toga u Hrvatskoj i među Hrvatima, što si mi ponekad i vrlo komforno dopuštamo da nam ostane nerazumljivo, nesaznatljivo, nevažno. Njezini su pogledi sezali tamo gdje mi ne gledamo. Ona je katkad zurila tamo odakle mi okrećemo glavu. To što bi hrvatski čitatelj prvo mogao saznati iz knjige Aleksandre Wojtaszek jest upravo to kako se na ovu zemlju gleda čista oka. A drugo, za nas još osjetljivije, ona nam pokazuje kako izgleda naš prirodni kontekst, ili ono što proizlazi iz našeg jezika, zemljopisa i kulturnih identiteta. Za razliku od naših “prijatelja” s političkom agendom, spomenuli smo Ströhma, Finkielkrauta i Harrisa, a mogli smo i neko drugo troje, Wojtaszek ne samo da nas ne izuzima iz našeg južnoslavenskog konteksta, nego ona uopće ne mrzi sve te nama susjedne, “neprijateljske” zemlje i narode. Štoviše, prilično im je sklona – preko mjere sklona, kao i Hrvatima, ustvrdit će ovaj nešto mrzovoljniji čitatelj – po svoj prilici i zato što, kao i golema većina njezinih kroatističkih kolegica i kolega, istovremeno jest i vrlo upućena, ne samo u jezičnom pogledu, u serbistiku, bosnistiku, montegrinistiku… Uostalom, doktorat Aleksandre Wojtaszek posvećen je suvremenoj hrvatskoj i srpskoj žanrovskoj fantastici, a ne, primjerice, hrvatskoj i tajlandskoj ili hrvatskoj i bavarskoj…
Na kraju knjige, pošto je nabrojana literatura kojom se autorica koristila u pisanju knjige (koja je već i sama po sebi vrlo interesantna), slijede filmografija i soundtrack. Od Mimičine “Seljačke bune” i Bulajićeve “Bitke na Neretvi” do Juričanova “Kumeka”, Slijepčevićeve “Srbenke” i “Betonskih spavača”, arhitektonskog serijala Maroja Mrduljaša i Nevenke Sablić, stvara se neka krajnje upućena, rekli bismo i suštinski tačna hrvatska filmska slikovnica, kojoj naravno da pripadaju i Kovačevićev “Balkanski špijun” i Krvavčev “Valter brani Sarajevo”, jer su oni, naprosto, neporeciv dio hrvatskoga identifikacijskog koda. Soundtrack, pak, je fantastičan, jer je potpuno oslobođen svih stilsko-estetskih inhibicija. Pjesme su podijeljene u podskupine ili cikluse, od “Zemlje vječnog ljeta”, preko “Poluotoka koji otplovljava” (Istre, naravno), “Bravara, doktora i kralja”, do “Igra rok’en’rol cela Jugoslavija” i dalje… Svega je tu: od Zorana Jelenkovića i Miše Kovača, preko Dječaka, zadarskog arbanaškog dua Dine e Mel, Balaševića i Hladnog piva, pa do Bore Drljače i krajinskog megahita “Od Benkovca pa do Beograda” i Thompsona… Iz soundtracka Aleksandre Wojtaszek mogla bi se napisati sljedeća knjiga, koja bi govorila o njezinoj hrvatskoj generaciji, onoj koja se rađala 1991, naravno o njezinom prosvjećenijem dijelu, otpornom na neonacizam i bogomoljačke pokrete, koja je svoj muzički i estetski ukus formirala na totalnoj mješavini svega i svačega, lišenoj bilo kakve stilske koherentnosti: Iz tog soundtracka da se rekonstruirati i kako je autorica, još kao studentica, koja je tek učila hrvatski jezik, upoznavala ovu zemlju, s kime se i kako družila, te pomalo u Hrvatskoj i odrastala.
Ovako, Wojtaszek završava svoju priču o Hrvatskoj: “A kad me obuzme čežnja tijekom dugih krakovskih mjeseci, zazivan fjaku kao kakvu čaroliju jer, premda je to stanje duha svojstveno Dalmaciji, vjerujem da je svatko tko ju je jednom iskusio uvijek nosi u sebi. Dovoljno je osjetiti makar slabašan tračak sunca koji oplahuje lice, zauzeti malko udobniji položaj nego inače i zamisliti kako valovi Jadrana zapljuskuju obalu. A potom se rasplinuti u ništavilu i tijekom te tri minute više se nikad ne vratiti.”
Ali da nije bilo nekih hrvatskih knjiga, spisateljica i pisaca, koji se u rubrici kulture naših novina neće spominjati, ne bi bilo ni fjake, ni kroatističkih studija Aleksandre Wojtaszek, ne bi bilo ove knjige, kao što ne bi bilo ni tolikih drugih knjiga, eseja ili smislenih i znalačkih opservacija o Hrvatskoj, što ih u posljednjih trideset i pet godina ispisuju neke pametne žene i muškarci, Europljanke i Europljani. I ovako je Hrvatska, sve s Modrićem i Šukerom, europska terra incognita, ništa i nitko izvan turističke sezone i međunarodnih fudbalskih manifestacija.