Saša Lošić i put koji iz djetinjstva vodi u mirnu i sigurnu starost

Događaj koji nije postao dio romanesknih manevara na temu 1983, naprosto zato što bi zauzeo prevelik prostor i što bi to morao biti cijeli jedan tinejdžerski roman: oproštajni koncert Plavog orkestra pred odlazak članova banda u vojsku, održan te posljednje jeseni u prepunoj sarajevskoj Trasi. Takva su to bila vremena: demo grupa, o kojoj nisu pisale novine, niti se ikad pojavila na televiziji, redovno je držala koncerte po raznim mjestima u gradu, imala je pjesama za solidnih sat i pol svirke, te brojnu publiku koja je Plavom orkestru pristupala sa svojevrsnim ironijskim odmakom. Svi smo u to vrijeme bili punkeri, i Loša je bio punker. Možda malo previše nježan, osjetljiv i lijep, ali u ideološkom smislu punker. U vrijeme kada se na Koševu, u Ulici Fuada Midžića, rađao Novi primitivizam (tojest: New primitives), Plavi orkestar i tek formirana Bombaj štampa bili su pristigli kao novoprimitivni bandovi iz drugog dijela grada. Tako je, kao ortodoksni narodnjak, nastala i “Suada”, uz “Zenica blues” jedan od dva stilska incidenta, koji će najprije prerasti u dva najveća demo hita na lokalnoj underground sceni, a onda, koju godinu kasnije, u dva općejugoslavenska estradna megahita. Ono što je u oba slučaja nastajalo kao ironična punk refleksija – po uzoru, recimo, na pjesmu “Fucking Ada” Iana Duryja – izvan Bosne i Sarajeva shvaćeno je krajnje ozbiljno, pa su na kraju tako, svaki na svoj način, i Loša i Sula prestali biti punkeri.

Koncert u Trasi potrajao je duže nego inače, a posljednja pjesma koju su svirali na bis bila je “Bitola, moj roden kraj”, jer je, ako se ne varam, Loša u vojsku išao upravo u Bitolu. Prije nego što se Plavi orkestar vrati iz vojske, moja će generacija već biti u kasarnama. A kada se mi krajem rujna 1985. budemo vraćali, iza Plavog orkestra bit će 400.000 prodanih ploča. Debitantski album “Soldatski bal” objavljen je u proljeće 1985. Najvažnije pjesme na njemu one su iste s oproštajke u Trasi, samo što će ih novostečena publika slušati drugim ušima, ili, bolje rečeno, drugom pameću. Ono što je za nas bilo divlja ironija, i na što se ponekad, za pijanijih večeri, reagiralo punkerskim pogom, šutkom i općim međusobnim razbijanjem u publici, za 400.000 poklonica i poklonika tog novog Plavog orkestra bilo je gola, naturalistička istina. Dok smo se mi, kao gimnazijalci i rano prezreli tinejdžeri, od svijeta i od vlastitih hormonalnih oluja i uragana branili ruganjem vlastitom odrazu u ogledalu, nove su generacije nevino zobale borovnice i maline naših mladosti. Plavi orkestar je od ironiziranja vlastitih odrastanja postao ozbiljna tinejdžerska atrakcija. Najmoćniji i najutjecajniji teen band u povijesti domaće glazbe. I daleko najsamosvjesniji, naravno.

Ritam sekciju su činili braća blizanci Ćeremida, solo gitaru svirao je Pava, Loša je pjevao i povremeno svirao ritam gitaru. Ono što nama ništa nije značilo, jer nismo dobro ni gledali, sva četvorica bili su preslatki. Lutke savršenih dječaka. Loša je bio autor većine pjesama, ustvari svih, čini mi se, osim što je autorstvo “Suade” dijelio s Pavom. Pritom, on za razliku od ostalih novoprimitivaca nije bio story teller, nije bio pjevač priča, nego je stvarao neke svoje male alegorije, snažno obilježene knjigama koje je čitao, prvenstveno Salingerom. “Lovac u žitu” roman je njegova života, ili, barem, roman iz kojeg izvire i u koji uvire Plavi orkestar. Kako svaki čovjek, ili svaki umjetnik, ima dob vlastitog zrenja, nakon koje slijede različiti oblici dekadencije; ustvari kako svaki čovjek ima dob u kojoj poživi cijeli svoj život, tako je Saša Lošić tu dob dosegao sa sedamnaest-osamnaest godina. Tada je u “Suadu” umetnuo i onu kratku, emocionalno ponesenu recitaciju, u kojoj s onom krajnjom ljudskom iskrenošću, kao da rodu i svijetu predaje svoj testament, izgovori: “Hajdemo drugovi moji, kao nekada kada smo subotom išli u zelenilo, a nedelju mrzili zbog ponedeljka! Drugovi, budimo iskreni: već nam se bliži dvadeseta, a treba živjeti i pjevati, idemo kao na maturskoj večeri. Uno, due, tre, kvatro…” Dok ga tih 1982. i 1983. slušam, dvije biološke godine, a jednu gimnazijsku, od njega sam mlađi, i ta mi se dvadeseta čini još vrlo, vrlo daleko. Ali doživljaj je i upečatljiv, i vrlo autentičan. Kao što je autentično i sve ono što na tom oproštajnom koncertu on pjeva u pjesmi “Goodbye Teens”. I ta je autentičnost razlogom što tako zamrznut u vremenu.

Jednom, da je vrijeme drukčije poteklo, ili da sve ono što smo živjeli i osjećali nije skončalo u općoj propasti, o sarajevskim bi se njuprimitivsima pisalo kao o najupečatljivijoj postmodernističkoj gesti u povijesti jugoslavenske popularne kulture. Pa bi se kazalo da su Laibach i Neue Slowenische Kunst refleksi zrele moderne. Pa bi se znakovi i značenja, vizualna, zvučna, tekstualna, sa “Soldatskog bala” proučavala na način na koji se, recimo, proučava onaj klasični album The Velvet Underground i Niko, s Warholovom “Bananom”, i Warholom kao producentom. I netko bi, vjerojatno, tad napisao da je taj projekt za “Soldatski bal” važniji od “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, na koji su se Bojan Hadžihalilović i Trio pozvali na omotnici koju su dizajnirali za Plavi orkestar… Ali ničeg od svega toga nije moglo biti. Rat je preusmjerio naše živote i povijest, ali nas je lišio i tog tako ljekovitog obrambenog mehanizma ironije. To je jedna od važnih tema tinejdžerskog romana o posljednjem koncertu pred vojsku, što ga je Plavi orkestar održao u Trasi. Lišen ironije Plavi orkestar postao je atrakcija za curice, a Loša je postao Taylor Swift svoga vremena. Samo mnogo, mnogo bolja i darovitija njena varijanta. 

Nikad više nisam bio na koncertu Plavog orkestra, premda sam prije tog posljednjeg, održanog u Trasi pred jesen 1983, bio barem na deset njihovih koncerata. Ali nisam poslije više mogao ići, jer je nemoguće biti ironičan prema nečemu na što curice sad tako histerično vrište. Loša se u to vrijeme naprosto već bavio nekim drugim poslom. Nisu time, međutim, bili narušeni naši privatni odnosi, niti je u pitanje došlo moje poštovanje prema njegovu daru. U vrijeme kada su se naše putanje nakratko razišle, u to još kratko doba pred rat, Saša Lošić igrao je ulogu Brege za mlađu publiku. Onda se preselio u Sloveniju, a Pava je, kad se zaratilo, izbjegao u Kanadu. Tamo je i njegov stariji brat Vlado, još jedan generacijski važan muzičar, Ćeremide su ostale u Sarajevu i oko njega, tako da je Plavi orkestar, kao i sve drugo, prestao da postoji. Ili je prestao postojati na način koji bismo u prethodnim životima smatrali postojanjem. Kao i sve poslijeratne reinkarnacije sarajevskih bandova iz osamdesetih, Plavi orkestar je, pri svojim novim okupljanjima, bio instant pojava, značajnim dijelom sastavljena od suradnika sa strane. Onako kako se opera i operni libreto odnose prema stvarnom životu i govornom jeziku, tako su se svi ti bandovi odnosili prema vlastitim prethodnim egzistencijama. Sarajevo je postalo planetarni žanr.

Zanimljivije će mi biti ono što Saša Lošić napravi mimo Plavog orkestra: pjesme za filmove Pjera Žalice, naročito ona završna iz filma “Kod amidže Idriza”. S tim filmom i tom pjesmom iz 2004, a onda i sa samom pričom koju film pripovijeda, iza koje stoji Namik Kabil, završava ona povijest Sarajeva u kojoj smo i mi sudjelovali, ili koja nas je kao dječake doživotno odredila. Silno je važan taj kraj, kada, kao u kakvom mjuziklu nad Sarajevom, svi pjevaju, i za sve to je posljednji put. 

Vijest da bi Pava mogao prvi put poslije rata zasvirati s Plavim orkestrom, tojest da bi se sva četvorica mogla sakupiti povodom četrdesete godišnjice “Soldatskog bala”, mnogo je važnija nego što se čini. Važnija je nekolicini nas. Dogodi li se to, bit će zatvoren jedan krug naših života. Divovski će šestar, zaboden 1983. u nebo iznad Trase, obići svoju putanju, premda godina neće proći četrdeset, nego skoro četrdeset i dvije. “Već nam se bliži dvadeseta, a treba živjeti i pjevati!” Odavno su odrasle djevojčice koje će na te riječi po izlasku albuma padati u trans; udale su se i postale majke; na koncert neće doći, jer se moraju brinuti o unucima, razvoziti ih po izvanškolskim aktivnostima. Plavi orkestar tako bi se mogao vratiti korijenima, mogao bi se vratiti ironiji. Saša Lošić četrdeset je godina nedirnutim čuvao naša kasna prvogimnazijska dječaštva. Dođe li Pava da odsvira taj još jedan, ili sto i jedan koncert, stvar će konačno biti dovršena. Pa ćemo se direktno iz djetinjstva napokon zaputiti k starosti.