Živ čovjek ne može se baš svega sjećati, pa se tako jedva sjećam knjige koja me snažno obuzela kao osmogodišnjaka, pa sam je još nekoliko puta pročitao prije desete, kada su se opet promijenili čitalački interesi. Knjigu je napisao Mark Twain, naslov joj je “Kraljević i prosjak”. Priča se odvije u šesnaestom stoljeću, kralj Henrik VIII je mrtav, na prijesto stupa sin njegov, mladi kraljević Edward VI. Prema narodnoj legendi, ili prema onodobnim tračevima i izvještajima iz onodobnih medijskih retardanata, tada se dogodila nekakva prevara, pa je umjesto pravoga kraljevića kraljem postao netko drugi, čime je, govore ogovarači, dinastija izgubila vjerodostojnost. Mark Twain je, kao odistinski velik pisac, jedan od najvećih iz vremena našega odrastanja, u tom traču pronašao motiv za roman. Svoj primjerak knjige, izdanje s kraja četrdesetih ili početka pedesetih, crvenog platnenog hrpta, s crtežom dvojice protagonista na kartonskim koricama, naslijedio sam od majke. Premda sam “Kraljevića i prosjaka” manje puta pročitao nego “Toma Sawyera”, i nisam ga, za razliku od Toma, čitao u odrasla doba, rekao bih da me je ovaj Twainov roman još snažnije dojmio. Pripovijest sam, uglavnom, zaboravio, ne sjećam se baš nijedne epizode, ali pamtim ono što mi je i danas u romanima važno: atmosferu knjige i vrlo izraženu vlastitu emocionalnu reakciju, koja, kada o tome danas razmišljam, možda i nema veze s namjerama pisca. Vjerojatno bi to trebalo provjeriti novim čitanjem. Poistovjećivao sam se s obojicom junaka, s kraljevićem Edwardom Tudorom i s prosjakom Tomom Cantyjem, alkoholičarevim sinom, kojeg je dobrodušni svećenik učio svemu i svačemu, pa tako i latinskom. Edward se u kraljevićkoj oholosti i dječačkoj svemoći zamijeni u ulozi s Tomom, jer mu se njegov život učini zabavniji. Osim toga, Tom ionako bolje zna latinski od njega. I onda se započnu zbivati razna čuda, jer se obojica u novim svojim ulogama pogrešno ponašaju, ali ih, i jednoga i drugog, kontekst i životni komfor započinju preobražavati. Kao čitatelj osjećao sam za obojicu brigu i tjeskobu. Obojica su stradavali. Ali veće je bilo kraljevićevo stradavanje.
Pamtim i to da se pred kraj priče dogodi preokret, koji je povezan s nekakvim kraljevskim pečatom, pomoću kojeg je prosjak uspio dokazati da je on zapravo kraljević. I tako je kraljević, koji je ustvari bio prosjak, izgubio prijestol. Ali kralj ga je, ako se toga dobro sjećam – neka me isprave djeca koja su roman nedavno čitala – imenovao za svoga važnog savjetnika. Čini mi se da je na samom kraju romana, u onom dijelu koji je poslije pripovijesti, rečeno i to da je Tom Canty doživio duboku, duboku starost, dok je zlosretni Edward VI s ovoga svijeta otišao kao petnaestogodišnjak.
Atmosfera iz “Kraljevića i prosjaka” vratila mi se kada bih, neoprezno otvarajući internet u danima kraljičine sahrane, nailazio na izvještaje o ponašanju sedmogodišnje Charlotte Elizabeth Diane, princeze od Walesa, i njenoga starijeg brata Georgea Alexandera Louisa, princa od Walesa. To su dvoje djece prošetali tim dugim sprovodom, koji će, mimo svih dodjela Oscara, vjenčanja i proslava, pa čak i mimo govora Vladimira Putina i eventualne njegove odluke da u narednih nekoliko mjeseci počasti svijet detonacijom atomske bombe i ubojstvom u hipu nekoliko stotina tisuća Ukrajinaca, biti ne samo društveni događaj godine, nego i jedan od upečatljivijih selebriti skupova naše epohe. Zahvaljujući televizijskim ekranima, mobitelima, kompjutorima i inim gadžetima, nazočili su mu i kraljičinom ispraćaju u duhu pribivali svi besposleni žitelji planeta Zemlje, a malena princeza Charlotte pridonosila je intenzitetu njihova doživljaja možda i više nego itko drugi. Pa možda čak i više od samoga kralja, dide njezinog i đeda Charlesa, jer je u ova pedofobna i duboko nastrana vremena, kada su cenzori zapadnoga dijela čovječanstva manirima afganistanskih talibana zabranili prikazivanje dječjih lica na fotografijama, pojava jedne tuđe djevojčice, pa još i princeze, pred očima cijeloga svijeta, ravno neusporedivom čudu. I ja sam, priznajem to, zagledao to lice i tjelešce u novinama i po web portalima, pa sam se i čudio što je to sa mnom, sve dok nisam shvatio kako već godinama na fotografiji po svim tim sabah i akšam cajtunzima nisam vidio dijete s licem. Gledajući Charlotte zapravo sam gledao kako danas izgledaju djeca.
Dok ih od nas sakrivaju, baš kao da smo svi zajedno hipererotizirani pedofilni manijaci, svi cenzori zapadnoga svijeta, skupa s ovlaštenim i neovlaštenim referentima za dječja prava, govore nam da se na taj način, zamućivanjem slike, čuva dječja privatnost i da je to specifičan oblik zaštite ljudskih prava. Šteta, doista je neprocjenjiva šteta što se talibani nisu dosjetili da nam jasno kažu da hidžab čuva žensku privatnost. Jer stvar je u biti ista. A da je ista znamo upravo po tome što, eto, postoje djeca, recimo Charlotte i njezin tunjavi brat, čija se lica u javnosti ne zamagljuju. Koja je razlika između privatnosti princeze Charlotte i privatnosti kakve sedmogodišnje londonske prosjakinje, Rumunjčice neke, Romkinje ili Hrvatice, koju su roditelji funkcionalno osakatili pa je poslali na ulicu da zaradi koju funticu, onako kako je to nekad radio Tom Canty? Zašto Charlotte može u svakoj prigodi imati svoje lice, a ta Rumunjčica, Romkinja ili Hrvatica, koja prosi negdje u nekom gradu Velike Britanije – premda u Kraljevstvu prosjaka danas prema službenim izvješćima nema – nema pravo na svoje lice? Ako je istina ono što kažu referenti za dječja prava i urednici naših medija, ispada da je danas veća briga za sirotinju i za prosjake, nego za princeze i kraljeve? Ili to, možda, ipak nije tako.
Charlotte je ikona dječjeg stila. Ona je ono što je prije osamdesetak godina bila Shirley Temple, ili što je sedamdesetih u Jugoslaviji bio Slavko Štimac. Ono što je u jednoj drugoj, jednako besmislenoj i bespotrebnoj kraljevini, bio kraljević Petar. Sve dok ga, još malodobnog, nije uzdiglo do prijestolja i učinilo ga doživotno nesretnim. Samo što u ta ranija vremena ikone dječjeg stila nisu nužno morale biti zloporabljene od odraslih. A danas, sve što Charlotti obuku i obuju, sve što Charlotta učini ili kaže, ima svoju materijalno izraženu vrijednost. Brand te malene ljupke djevojčice prije četiri godine je, baš u ljeto 2018, vrijedio pet milijardi dolara. Brand ili “efekt princeze Charlotte”. A danas, pogotovu nakon sprovoda koji sam propustio vidjeti, taj brand sigurno vrijedi višestruko više. I ništa ga ne može pojeftiniti, osim, eventualno, nuklearnog oružja Vladimira Putina. To je, i na žalost ništa drugo, pravi razlog zbog kojeg su lica princeze Charlotte i njezina starmalog brata jedina dječja lica koja ćete nezamućena gledati u novinama, na portalima, u medijima. Lica sirotinjske djece se, kao ni lica afganistanskih žena, ne mogu prodati. Zato su zamućena. Njihovim zamućivanjem raste cijena tog prelijepog lišca princeze Charlotte.
Neka nemaštovita čeljad, koju bih tako rado izvrijeđao, divili su se u danima sprovoda tome kako Charlotte od dosade prstom uvija kosu. Svoju lijepu, duboko hidratiziranu plavu kosu. U toj su gesti vidjeli nešto preko čega se mogu princezi približiti. Jer i djeca zamućenih lica rade to isto. A Vogue, taj kultni magazin koji je pao već mnogo niže od najgorih balkanskih tabloida i toaletoida, objavio je u dane nacionalnog žalovanja Charlottinu uplakanu fotografiju. Biva, to princeza žali prabaku. Djeca, međutim, znao je to Mark Twain, plaču iz razloga drukčijih od razloga zbog kojih plaču odrasli. Dječje vrijeme mnogo sporije prolazi, pa djeca često plaču od dosade i od očaja što ova gnjavaža nikako da prođe. Sahrana je, recimo, strašna gnjavaža. Ali je i jedna od rijetkih prilika da se u pomutnji svijeta i u zbrci vlastiti život i identitet zamijene za neki drugi. U Charlottinog brata nemam povjerenja, ali u nju vjerujem da bi mogla učiniti ono što je učinio kraljević Edward. Uskoro će, naime, biti kasno. To već po sebi znam. Kad ti je sedam godina, zadnji je čas da izmakneš svome socijalnom, porodičnom, klasnom i nacionalnom kontekstu, i da postaneš netko drugi. Ali sa sviješću o tome da si onaj prvi. Savršen je to način da se čistim dječjim okom zauvijek gleda svijet. O tome je, čini mi se, pripovijedao Mark Twain u “Kraljeviću i prosjaku”. Velika je nevolja odrastanje. Djecu ubijaju odrastanjem. Lica im zamućuju da sakriju zločin. Šalim se, ne šalim se!
Princeza Charlotte, dijete čije lice neće biti zamućeno na novinskoj fotografiji
Živ čovjek ne može se baš svega sjećati, pa se tako jedva sjećam knjige koja me snažno obuzela kao osmogodišnjaka, pa sam je još nekoliko puta pročitao prije desete, kada su se opet promijenili čitalački interesi. Knjigu je napisao Mark Twain, naslov joj je “Kraljević i prosjak”. Priča se odvije u šesnaestom stoljeću, kralj Henrik VIII je mrtav, na prijesto stupa sin njegov, mladi kraljević Edward VI. Prema narodnoj legendi, ili prema onodobnim tračevima i izvještajima iz onodobnih medijskih retardanata, tada se dogodila nekakva prevara, pa je umjesto pravoga kraljevića kraljem postao netko drugi, čime je, govore ogovarači, dinastija izgubila vjerodostojnost. Mark Twain je, kao odistinski velik pisac, jedan od najvećih iz vremena našega odrastanja, u tom traču pronašao motiv za roman. Svoj primjerak knjige, izdanje s kraja četrdesetih ili početka pedesetih, crvenog platnenog hrpta, s crtežom dvojice protagonista na kartonskim koricama, naslijedio sam od majke. Premda sam “Kraljevića i prosjaka” manje puta pročitao nego “Toma Sawyera”, i nisam ga, za razliku od Toma, čitao u odrasla doba, rekao bih da me je ovaj Twainov roman još snažnije dojmio. Pripovijest sam, uglavnom, zaboravio, ne sjećam se baš nijedne epizode, ali pamtim ono što mi je i danas u romanima važno: atmosferu knjige i vrlo izraženu vlastitu emocionalnu reakciju, koja, kada o tome danas razmišljam, možda i nema veze s namjerama pisca. Vjerojatno bi to trebalo provjeriti novim čitanjem. Poistovjećivao sam se s obojicom junaka, s kraljevićem Edwardom Tudorom i s prosjakom Tomom Cantyjem, alkoholičarevim sinom, kojeg je dobrodušni svećenik učio svemu i svačemu, pa tako i latinskom. Edward se u kraljevićkoj oholosti i dječačkoj svemoći zamijeni u ulozi s Tomom, jer mu se njegov život učini zabavniji. Osim toga, Tom ionako bolje zna latinski od njega. I onda se započnu zbivati razna čuda, jer se obojica u novim svojim ulogama pogrešno ponašaju, ali ih, i jednoga i drugog, kontekst i životni komfor započinju preobražavati. Kao čitatelj osjećao sam za obojicu brigu i tjeskobu. Obojica su stradavali. Ali veće je bilo kraljevićevo stradavanje.
Pamtim i to da se pred kraj priče dogodi preokret, koji je povezan s nekakvim kraljevskim pečatom, pomoću kojeg je prosjak uspio dokazati da je on zapravo kraljević. I tako je kraljević, koji je ustvari bio prosjak, izgubio prijestol. Ali kralj ga je, ako se toga dobro sjećam – neka me isprave djeca koja su roman nedavno čitala – imenovao za svoga važnog savjetnika. Čini mi se da je na samom kraju romana, u onom dijelu koji je poslije pripovijesti, rečeno i to da je Tom Canty doživio duboku, duboku starost, dok je zlosretni Edward VI s ovoga svijeta otišao kao petnaestogodišnjak.
Atmosfera iz “Kraljevića i prosjaka” vratila mi se kada bih, neoprezno otvarajući internet u danima kraljičine sahrane, nailazio na izvještaje o ponašanju sedmogodišnje Charlotte Elizabeth Diane, princeze od Walesa, i njenoga starijeg brata Georgea Alexandera Louisa, princa od Walesa. To su dvoje djece prošetali tim dugim sprovodom, koji će, mimo svih dodjela Oscara, vjenčanja i proslava, pa čak i mimo govora Vladimira Putina i eventualne njegove odluke da u narednih nekoliko mjeseci počasti svijet detonacijom atomske bombe i ubojstvom u hipu nekoliko stotina tisuća Ukrajinaca, biti ne samo društveni događaj godine, nego i jedan od upečatljivijih selebriti skupova naše epohe. Zahvaljujući televizijskim ekranima, mobitelima, kompjutorima i inim gadžetima, nazočili su mu i kraljičinom ispraćaju u duhu pribivali svi besposleni žitelji planeta Zemlje, a malena princeza Charlotte pridonosila je intenzitetu njihova doživljaja možda i više nego itko drugi. Pa možda čak i više od samoga kralja, dide njezinog i đeda Charlesa, jer je u ova pedofobna i duboko nastrana vremena, kada su cenzori zapadnoga dijela čovječanstva manirima afganistanskih talibana zabranili prikazivanje dječjih lica na fotografijama, pojava jedne tuđe djevojčice, pa još i princeze, pred očima cijeloga svijeta, ravno neusporedivom čudu. I ja sam, priznajem to, zagledao to lice i tjelešce u novinama i po web portalima, pa sam se i čudio što je to sa mnom, sve dok nisam shvatio kako već godinama na fotografiji po svim tim sabah i akšam cajtunzima nisam vidio dijete s licem. Gledajući Charlotte zapravo sam gledao kako danas izgledaju djeca.
Dok ih od nas sakrivaju, baš kao da smo svi zajedno hipererotizirani pedofilni manijaci, svi cenzori zapadnoga svijeta, skupa s ovlaštenim i neovlaštenim referentima za dječja prava, govore nam da se na taj način, zamućivanjem slike, čuva dječja privatnost i da je to specifičan oblik zaštite ljudskih prava. Šteta, doista je neprocjenjiva šteta što se talibani nisu dosjetili da nam jasno kažu da hidžab čuva žensku privatnost. Jer stvar je u biti ista. A da je ista znamo upravo po tome što, eto, postoje djeca, recimo Charlotte i njezin tunjavi brat, čija se lica u javnosti ne zamagljuju. Koja je razlika između privatnosti princeze Charlotte i privatnosti kakve sedmogodišnje londonske prosjakinje, Rumunjčice neke, Romkinje ili Hrvatice, koju su roditelji funkcionalno osakatili pa je poslali na ulicu da zaradi koju funticu, onako kako je to nekad radio Tom Canty? Zašto Charlotte može u svakoj prigodi imati svoje lice, a ta Rumunjčica, Romkinja ili Hrvatica, koja prosi negdje u nekom gradu Velike Britanije – premda u Kraljevstvu prosjaka danas prema službenim izvješćima nema – nema pravo na svoje lice? Ako je istina ono što kažu referenti za dječja prava i urednici naših medija, ispada da je danas veća briga za sirotinju i za prosjake, nego za princeze i kraljeve? Ili to, možda, ipak nije tako.
Charlotte je ikona dječjeg stila. Ona je ono što je prije osamdesetak godina bila Shirley Temple, ili što je sedamdesetih u Jugoslaviji bio Slavko Štimac. Ono što je u jednoj drugoj, jednako besmislenoj i bespotrebnoj kraljevini, bio kraljević Petar. Sve dok ga, još malodobnog, nije uzdiglo do prijestolja i učinilo ga doživotno nesretnim. Samo što u ta ranija vremena ikone dječjeg stila nisu nužno morale biti zloporabljene od odraslih. A danas, sve što Charlotti obuku i obuju, sve što Charlotta učini ili kaže, ima svoju materijalno izraženu vrijednost. Brand te malene ljupke djevojčice prije četiri godine je, baš u ljeto 2018, vrijedio pet milijardi dolara. Brand ili “efekt princeze Charlotte”. A danas, pogotovu nakon sprovoda koji sam propustio vidjeti, taj brand sigurno vrijedi višestruko više. I ništa ga ne može pojeftiniti, osim, eventualno, nuklearnog oružja Vladimira Putina. To je, i na žalost ništa drugo, pravi razlog zbog kojeg su lica princeze Charlotte i njezina starmalog brata jedina dječja lica koja ćete nezamućena gledati u novinama, na portalima, u medijima. Lica sirotinjske djece se, kao ni lica afganistanskih žena, ne mogu prodati. Zato su zamućena. Njihovim zamućivanjem raste cijena tog prelijepog lišca princeze Charlotte.
Neka nemaštovita čeljad, koju bih tako rado izvrijeđao, divili su se u danima sprovoda tome kako Charlotte od dosade prstom uvija kosu. Svoju lijepu, duboko hidratiziranu plavu kosu. U toj su gesti vidjeli nešto preko čega se mogu princezi približiti. Jer i djeca zamućenih lica rade to isto. A Vogue, taj kultni magazin koji je pao već mnogo niže od najgorih balkanskih tabloida i toaletoida, objavio je u dane nacionalnog žalovanja Charlottinu uplakanu fotografiju. Biva, to princeza žali prabaku. Djeca, međutim, znao je to Mark Twain, plaču iz razloga drukčijih od razloga zbog kojih plaču odrasli. Dječje vrijeme mnogo sporije prolazi, pa djeca često plaču od dosade i od očaja što ova gnjavaža nikako da prođe. Sahrana je, recimo, strašna gnjavaža. Ali je i jedna od rijetkih prilika da se u pomutnji svijeta i u zbrci vlastiti život i identitet zamijene za neki drugi. U Charlottinog brata nemam povjerenja, ali u nju vjerujem da bi mogla učiniti ono što je učinio kraljević Edward. Uskoro će, naime, biti kasno. To već po sebi znam. Kad ti je sedam godina, zadnji je čas da izmakneš svome socijalnom, porodičnom, klasnom i nacionalnom kontekstu, i da postaneš netko drugi. Ali sa sviješću o tome da si onaj prvi. Savršen je to način da se čistim dječjim okom zauvijek gleda svijet. O tome je, čini mi se, pripovijedao Mark Twain u “Kraljeviću i prosjaku”. Velika je nevolja odrastanje. Djecu ubijaju odrastanjem. Lica im zamućuju da sakriju zločin. Šalim se, ne šalim se!