Sanna Marin ili zašto bi sve ostalo isto i da je finska premijerka muško

Svidjela mi se finska premijerka kada se ono ljetos pojavila na Pantovčaku. Najprije je zakasnila, a kada se napokon pojavila, predsjednik Zoran Milanović je kasnio njoj, pa je Sanna Marin, umjesto da stoji na mjestu i čeka, pošla u razgledanje prostorije, slika i namještaja. Silno je bilo njezino čuđenje, ili sam ga upisao u vlastiti doživljaj, pred onim groznim i demodiranim stilskim namještajem i ambicioznim umjetničkim djelima po zidovima, koja odaju dojam da ste se zatekli u nacionalnoj galeriji, a ne u nečijoj rezidenciji. Dok je ona tako naokolo šetuckala i zavirivala, što je sve fotograf uredno snimio, ja sam mislio da ona misli o tome kako je ova nepodnošljivo ružna prostorija, nalik salonu namještaja ruskih oligarha i saudijskih kanibala, barem desetostruko skuplje opremljena nego njezina dvorana za audijencije u Helsinkiju. I mislio sam da misli, ta vrlo mlada i pametna žena, kako je neobično da su u siromašnim i nesretnim zemljama, u kojima je malo žive kulture, još manje je pravde, a mnogo je korupcije, ovakva mjesta baš tako skupo opremljena, usprkos tome što njihovi ministri, premijeri, predsjednici tako često mole za odgodu otplate državnih kredita, za pomoć pri zemljotresima i prirodnim katastrofama, za besplatno strateško naoružanje… Mislio sam da Sanna Marin misli kako je paradoksalno da zemlje koje nastupaju kao prosjaci u Bruxellesu, i čija se gospodarstva predstavljaju na način kao da su im sve žene sobarice i konobarice, a svi muškarci recepcioneri i konobari – ako već nisu čuveni fudbaleri – insistiraju na ovakvom bogatstvu u simboličkom predstavljanju. I doista, bila mi je u tom trenutku vrlo simpatična ta finska premijerka.

A onda je, dva mjeseca kasnije, objavljena nova vijest: Sanna Marin plesala je s nekakvim muškarcima na privatnom tulumu. A gdje je tuluma, tu je i kokaina! Finska se u toj stvari, izgleda, ne razlikuje od Hrvatske. Osim toga, malo je odveć prisno Sanna Marin plesala, i čini se, gle skandala, da joj je jedan od plesnih partnera ljubio vrat. A ona je, znate, udata! I ima dijete! Možda zvuči čudno, meni to i jest čudno, ali u Finskoj, toj naprednoj, sretnoj, bogatoj i slobodnoj zemlji, zazorno je kada u javnost izađe informacija da je drugi muškarac udatu ženu ljubio u vrat. Čak ni u Finskoj, ili pogotovu u Finskoj, građani izgleda ne žele takvu premijerku! I opet mi je finska premijerka bila simpatična. Zato što mi se u tom trenutku učinila antipodom mladoj ženi koja je u jednoj drugoj zemlji bila predsjednica, čiji je rođendanski tulum režirao i ukrasio Zdravko Mamić, zbog čega je postradao šef obavještajne službe koji nije umio dovoljno temeljito prikriti događaj. Naprosto mi se, eto, učinilo da je Sanna Marin bliža mom svijetu, ljudima koje volim i s kojima se družim, društvenom idealu koji zastupam i priželjkujem, nego što bi to ikad mogli biti Zdravko Mamić i njegova prijateljica. Nije zlodjelo, nije ni nemoralno primiti poljubac u vrat, osim ako te ne ljubi međunarodni kriminalac. Osim toga, nije li lijepa zemlja u kojoj šefovi obavještajnih službi ipak imaju drugog posla nego da od javnosti sakrivaju s kime su im klijentice, tojest šefice, dernečile?

Ali onda se priča dalje nastavila razvijati. Finkinje su krenule da javno podržavaju Sannu Marin, tako što su po društvenim mrežama objavljivale vlastite slike s tuluma. Ne onog na kojemu je ona bila, nego s nekih drugih tuluma. U tome su ih slijedile i ostale napredne Europljanke, da bi se na kraju cijela stvar prelila u novine, među novinske komentare i u kolumne važnih kolumnista. Ubrzo se, za dan-dva, u aktivistički imperativ i u društveno poželjan stejtment pretvorilo podržati Sannu Marin u njezinom sukobu s nevidljivim neprijateljem. Biva, ona je sad u ljutom boju s cjelokupnim svjetskim patrijarhatom! Biva, da je Sanna muško, ili da se nekome njezinom muškom kolegi premijeru dogodilo da tako na nekom tulumu pleše s djevojkama, jednom pa drugom, dok mu žena kući čuva zajedničko dijete, da se nekom njezinom muškom kolegi dogodilo da ga vatrena kobra ugrize za vrat, ili barem da mu ostavi tragove ruža na ovratniku košulje, svi bi rekli da je on veliki frajer. Biva, ovo što Sanna radi borba je za sve nas kojima su na srcu ženska prava…

E, tu mi se finska premijerka Sanna Marin prestala sviđati. Malo-pomalo počela mi je bivati mrska, upravo onako kako površnom televizijskom gledatelju mrzak biva neki lik koji mu se baš jako bio svidio na početku neke ne naročito dobre televizijske serije. I najednom mu se ono što je na početku izgledalo kao jako dobra gluma krene pretvarali u glumatanje, šmiranje, preglumljivanje. Ne, naravno da najvjerojatnije nije problem u tome kakav je netko glumac. Loša gluma otprve se prepozna, a ako tek nakon više epizoda nešto izgleda kao loša gluma, onda je problem u scenariju. Tako da nije problem u Sanni Marin, nego u scenariju finske premijerke koji u jednom trenutku postaje opasno, neizdržljivo neuvjerljiv. A to se dogodi upravo za one epizode u kojoj društvene mreže i portale preplave ljupki snimčići privatnih tuluma njezinih obožavateljica, i u kojem podrška Sanni Marin postaje neki univerzalni društvenoaktivistički imperativ. Baš kao da je finska premijerka tamo neka nezaštićena žena, koju ugrožavaju čopori muškaraca zaraženih bjesnoćom balkanskog patrijarhata. U toj epizodi, naime, serija se toliko odmiče od stvarnosti, bilo koje, a naročito od stvarnosti u Finskoj, da je gledatelj dužan ustuknuti. Ili isključiti televizor, ako je to ikako moguće. A bojim se da nije moguće.

Priča o Sanni Marin podsjeća na priču o jednome drugom premijeru, istina muškarcu, mladom muškarcu, ali iz vremena kada je upravo jedan takav bio savršen marketinški proizvod za angažiranje aktivističkih imperativa i društveno poželjnih stavova. Naravno, to je bio kanadski premijer Justin Trudeau. Maneken novog, unaprijeđenog liberalizma, zagovornik suživota sa svim i svakim, Trudeau bio je savršen antipod Donaldu Trumpu. I da se javnost ne bi previše bavila time koga bi i što bi trebalo suprotstaviti Trumpu i da, ne daj Bože, Trumpove osobine ne bi počela prepoznavati u vlastitim predsjednicima, premijerima, hauzmajstorima, inoviran je, poput kakvog robota, i svijetu predstavljen model Justina Trudeaua. Dok su ga Kanađani izabrali kao svog premijera, mi ostali smo ga dobili kao svog neporecivog uzora. Stvari su jednostavne, naročito na društvenim mrežama i na internetu. Nakon što su jedni zaslužili uloge totalnih negativaca iz starinskih stripova, pa je Trump postao Ming, zloćudni vladar planeta Mongo, potrebno je pronaći Flasha Gordona, lijepog, mladog i hrabrog, oko čije će se karizme ujediniti svi slobodoljubivi žitelji Monga, pripadnici najrazličitijih vjera i nacija. Nije li u tako postavljenom stripu Trudeau bio idealan za ulogu Flasha Gordona? I nema li danas bolje od Sanne Marin, premijerke male, ali napredne i junačne Finske, koja je upravo ušla u Nato, da je suprotstavimo drugom Mingu, Vladimiru Putinu? Naravno da ne govorimo o ratu, nego o idealima, modelima, simbolima.

I bez obzira na to što je Justin Trudeau, možda, dobar kanadski premijer, bez obzira na to što su njegovi kulturni nazori i politički ideali, možda, bliski ovome promatraču svjetskih zbivanja i televizijskih serijala, krajnje je antipatična i po pamet štetna kampanja u kojoj je svijet čeznuo za Trudeauom i ljubio njegovu sliku. I nikako ne može biti dobra kampanja koja na razinu moralnog i svjetonazorskog imperativa postavlja opredjeljivanje oko tulumarenja Sanne Marin. I ne, uopće nije istina da se Sanni Marin, tobože, ne oprašta nešto što bi bilo oprošteno nekom muškarcu. Nju se tretira na posve jednak način na koji bi se u istoj situaciji tretiralo i njezinoga lijepog, visokog i privlačnog kanadskog kolegu. Ali posve drukčije nego što bi se tretiralo nekoga ružnog i antipatičnog frajera. Recimo, zamislimo da je tako na tulumu plesao Sannin kolega Viktor Orbán, ili još i bolje, da je plesao njezin drugi kolega, predsjednik Čečenske republike Ramzan Kadirov. Ili da je, recimo, plesala neostvarena francuska predsjednica Marine Le Pen. Biste li njoj slali video poruke podrške i pisali ljupke kolumne na temu ženskih prava i patrijarhata?

Sanna Marin žena je savršene biografije za sve imperative novog doba: njezina mama ostavila je njezinoga tatu, jer je bio alkoholičar, i otišla je s drugom ženom, pa su njih dvije odgojile Sannu. Socijaldemokratkinja je, vegetarijanka, za nekakav lajfstajl magazin slikala se u sakou ispod kojeg ničega nije bilo. A muž joj je bivši fudbaler. I tu mi se ponovo bude simpatije za finsku premijerku, jer se odmah sjetim jedne tobožnje hrvatske feministkinje, koja je s tako divnim predrasudama pisala o tim neosviještenim i neobrazovanim ženama, da ne kažemo sponzorušama, koje se udaju za bivše nogometaše. I još nešto mi se veoma sviđa kod Sanne: kad finski premijer nije mogao na nekakav europski sastanak, jer mu je umrla mama, zamolio je nju da uz Finsku tamo predstavlja i Švedsku. A onda je on na sljedeći sastanak otišao umjesto nje. Tako je i s diplomatskim službama, kad negdje nema finskog ambasadora ili otpravnika poslova, samo navratite u švedsku ambasadu pa se raspitate gdje su Finci i što rade.

Eto, to je, a ne poljupci u vrat i tulumi, ono što Sannu Marin čini premijerkom sretnoga svijeta. Što se prvog tiče, isto bi tako mogla i Kolinda.