Ljeto te godine, koje se već odmaklo od mene, pa ga zato i zovem ljetom te godine, pamtim po njegovu kalendarskom vrhuncu, koji nastupi oko makedonskog Ilindena i ustanka u bitoljskom vilajeteu. Pamtim ga po onom što se zbilo tri dana kasnije, u Puli. Ulaznice dobili smo od prijatelja, za Anin rođendan, prije skoro pola godine. Sve svoje smo ljetne rasporede, dužnosti i moranja raspoređivali prema tom petom danu mjeseca kolovoza, u kojem će se, što nismo mogli znati, s našim metabolizmima susresti sam vrhunac ljetne žege. Radovali smo se tom putovanju, a istovremeno smo ga se plašili. Činilo nam se da idemo u nešto istodobno nepromišljeno i spasonosno. I kao pred svako putovanje, meni se, naravno, nije nigdje išlo.
Vespazijanova arena, ili, po vjerovanju lokalnoga slavenskog stanovništva, Divić grad, nije, suprotno općem mišljenju, najbolje mjesto za kulturne priredbe. Tu, naime, ambijent proguta, obezvrijedi, demagnetizira sam događaj, ukoliko je predstava manja od Vespazijanove polubožanske mjere. Tek sam nekoliko puta u životu, od petnaeste godine kada sam u areni gledao svoj prvi film, doživio nešto što je stvarno pripadalo ovom prostoru. Prvi put kao svojevrsna autoironijska gesta te neusporedive, našem kulturološkom kodu daleke veličine, 1982. film Slobodana Šijana “Maratonci trče počasni krug”. Divlje naganjanje zaraćenih frakcija unutar jednoga pogrebnog poduzeća začudno je pripadalo ovom ambijentu. Vjerojatno zato što je u taj tragikomični rat do istrebljenja bilo upisano neko proroštvo, koje je kamen prepoznao, premda ljudi nisu.
Nick Cave nije mogao pretpostaviti u kakvo vrijeme i na kakvo mjesto dolazi, niti mu je itko išta rekao o aktualnim kulturno-povijesnim aspektima Vespazijanove arene. Na razglednicama i na filmovima ovakva mjesta drukčije izgledaju, jer ih vidimo kao artificijelnu scenografsku postavku i kao muzeje na otvorenom. Tu ne bi ni trebalo biti koncerata, osim ukoliko u samo glazbeno-pjesničko djelo nije upisana refleksija prostora, i ako ta refleksija nije estetski dojmljivo provedena.
Oko osam, kada je publika drugog dana već pristojno naselila tribine, a prostor dolje na šljunku bio je dopola pun, temperatura zraka bila je oko trideset i pet stupnjeva, i postupno će se povećavati kako ljudi bude više. Na kraju, pri početku koncerta, a koncert je počeo u 21 sat i nula minuta, moralo je već biti trideset i sedam. Kada se temperatura zraka izjednači s temperaturom tisuća ljudskih tijela u areni, trebala bi započeti neka prethodno neopisana elementarna nepogoda. Ili bi, sa samog ruba katastrofe, trebao nastupiti konačni duhovni preobražaj. Za takvo što, nakon što se temperatura zraka izjednači s temperaturom tisuća ljudskih tijela, koja se po svojoj metaboličkoj logici nastavljaju dalje zagrijavati, potrebni su velika pripovijest, duh i legenda, potrebni su talent i karizma, koji će nadmašiti mjerila jedne glazbene priredbe. Ne bude li tako, naša će se tijela i dalje grijati, pa ćemo u nekoj magijsko-realističkoj izvedbi priče svi skupa pomrijeti u Vespazijanovoj areni, ili ćemo u verzijama suhog ili dokumentarnog realizma bolesni doći doma.
Poetika Nicka Cava je starozavjetna, i starozavjetni Caveov je Bog. Kako stoje stvari s privatnom religioznošću ovoga čovjeka, mi to ne možemo znati. Kao što ne možemo znati kako stoje stvari s privatnom religioznošću bilo kojeg drugog čovjeka. Čak ne možemo znati ni je li dobri i mudri papa Lav XIV religiozan. Od pitanja vjeruje li čovjek u Boga – na koje odgovora za druge nema, a za sebe odgovor je promjenjiv – mnogo je važnije pitanje kakav je nečiji Bog. To uz tek malo vlastite imaginacije, kao i zanimanja za druge ljude i za Boga, vrlo lako možemo znati.
Nick Cave Bogom se bavi, i u sebi s Njim razgovara, još od vremena The Birthday Party. On pjeva o nevremenu za kojeg više nijedna ptica ne može letjeti, usred kojeg nijedna više riba ne može plivati, pjeva o mraku ljudskih duša, o zločinu, rasapu, razvratu, a u njegovim pjesmama izmjenjuju se slike, prizori, legende i priče za koje teško je ustvrditi kad pripadaju biblijskim, općekulturnim ili popkulturnim legendarijima i unutarnjim arhivima jedne civilizacije, a kad izviru iz imaginacije jednoga čovjeka i iz arhiva njegove duše. Još jedan je razlog zašto je Caveovu liriku nemoguće dekodirati i naći joj sva izvorišta, a tiče se specifičnog odnosa između teksta i glazbe. Ono što riječ više ne uspijeva izreći, ili gdje se s riječima tone u laž i patetiku, ili u formalnu ceremonijalnost uredskog i birokratskog (dakle, crkvenog) Boga, koji više nije ni Bog knjige, ni Bog psalama, u Caveovom djelu biva izrečeno tonom, zvukom, zasljepljujućim svjetlom buke. To svjetlo svaki put izbija iz melankoličnog konteksta, iz molskih akorda, iz bas linije i bubnja, iz prolaznosti ljudske, dakle.
Prve večeri, to smo vidjeli na fotografijama i snimkama još dok smo bili u Zagrebu, Cave je na pozornicu izašao u odijelu, s prslukom i kravatom, onako kako se već četrdesetak godina pojavljuje pred ljudima. To je njegova radna odjeća, govori, ona ga uozbiljuje i obavezuje. Meni se, međutim, svih ovih godina čini da je to njegov način da se razlikuje od onih koji ga prate. Jeste li primijetili da se Caveova publika nikad ne odijeva kao njezin junak? To čini razliku između njega i ostatka već odavno izumrle rock kulture, jer publika Rolling Stonesa nastoji izgledati kao što izgledaju starci na sceni, kao što i Stonesi žele biti što sličniji mladeži koja ih okružuje. Nije drukčije, recimo, ni s Waitsovim sljedbenicima. Tko bi, međutim, na koncert došao u odijelu, s prslukom i kravatom? Nitko, ali ne zato što je to nepraktično, nego zato što iz nekog razloga ljudi odjeveni kao Nick Cave ne izgledaju kao on, nego izgledaju kao trgovci policama osiguranja (asocijacija: roman Davida Albaharija “Cink”), ili, u Caveu ponešto bližoj varijanti, kao adventistički propovjednici.
Pred nas je, međutim, te druge večeri izašao u do pupka razdrljenoj košulji i sakou. Kao poludjeli Krist na njujorškoj zabavi, ili kao (skoro) sedamdesetogodišnjak koji će na plus trideset i sedam, pod vrelim svjetlima reflektora sljedeća dva i pol sata letjeti preko pozornice i pjevati. Gledao sam ga u dubini pogleda, na toj pozornici, i na čas mi je izgledao kao mužjak lastavice. U pjesmi “Tupelo”, koju već cijeli svoj život, čini mi se, slušam, i po kojoj, također već cijeli svoj život, kanim napisati priču, što ću ovih dana, nadam se, i učiniti, on pjeva o iznenadnom nevremenu, kada ptice više nisu mogle letjeti, a nijedna riba nije mogla zaplivati, sve dok se ne rodi Kralj. Taj kralj je, naravno, Elvis Presley, što mi se, klincu koji je ograničen iskustvom, činilo bizarnim i ekscentričnim, ili barem post-punkerskim, kada sam pjesmu sredinom devedesetih slušao. Cave je tada bio opčinjen Elvisom, nastupao je kao njegov odmetnuti sin, kao sin njegova duha i njegove pjesme, što se moglo shvatiti – pa sam to tako i shvaćao! – kao camp, kao autoironična refleksija, kao postmodernistička gesta. E, da bi mi tek na kraju na um palo da je to rođenje Kralja, usred oluje nad Tupelom, i u prizorima koji kao da najavljuju starozavjetni potop, zapravo savršena božićna pjesma, i da kralj može biti i – Isus Krist. Uostalom, taj frenetični bubanj u pjesmi posve je neelvisovski…
A onda sam ga gledao kao silazi na publiku. Ustvari, ne silazi, nego nastavlja hodati po ispruženim dlanovima ljudi. Oni ga drže i nose, dok on radi nešto što još nismo vidjeli. Čudesne prizore tog događaja snimio je fotograf Vedran Metelko, i objavio ih uz članke Zorana Stajčića, na portalu Ravno do dna. Njegove fotografije su među najboljim slikama koje smo u javnom prostoru mogli vidjeti posljednjih godina. Isti je događaj, iz ponešto teže perspektive, snimao i Saša Miljević. Nick Cave, koji se predaje ljudima, bez straha da će ga oni ispustiti da padne na zemlju, ili da će ga barem štipati ili škakljati, i tako mu kvariti pjesmu, jedan je od tih tako utješnih i posve religijskih prizora. Cave nije Mesija, Cave je umjetnik. On nikad ne pjeva o Mesiji, nego pjeva o ljudima koji mu se nadaju. On pjeva o posljednjim danima čovječanstva. Da je 5. kolovoza u Puli nastupila posljednja noć čovječanstva, pred sutrašnju zoru Sudnjega dana, mogli bismo reći da je kraj svijeta imao svoj idealni estetski korelativ.
Sutradan ujutro, dok se budimo u kući čiji su nam ključ ustupili prijatelji, i koju poznajemo samo u trenucima kada su i oni tu (a sad ih nema…), na internetu sustiže me vijest da je u Toscani umro veliki Francesco Guccini, koji mi je jednom davno, u mjestu Lucca, za predstavljanja “Sarajevskog Marlbora”, pjevao svoj “Eskimo”. Italija je, za razliku od Hrvatske, zemlja visoke kulture, ili je zemlja kojom ne vladaju divljaci, čak ni kad su nam neistomišljenici, pa je Giorgia Meloni, s poštovanjem, te najdubljom i poniznom tronutošću, reagirala na smrt jednog komunista i antifašista, trubadura crvene Bologne. Ima Guccini pjesmu “Dio è morto”, i u njoj stihove “Che se Dio muore è per tre giorni/ E poi risorge”. Tog jutra mi se čini da je i to tako kejvovski.
Zatim smo, bez ikakvog jasnog razloga, u Zagreb iz Pule putovali preko Trsta i gradića Mestre, pokraj Venecije. U Mestrama jeli smo sendvič, prošetali ulicama pustoga grada (“Ovo je k’o Cavtat zimi!”, govori Ana) i vratili se kući. A ja sam mislio o tome da je druge pulske noći Cave pjevao za pokoj duše Francesca Guccinija, za to ne znajući.
Nick Cave, kad ptice više ne mogu letjeti, kad ribe više ne mogu plivati
Ljeto te godine, koje se već odmaklo od mene, pa ga zato i zovem ljetom te godine, pamtim po njegovu kalendarskom vrhuncu, koji nastupi oko makedonskog Ilindena i ustanka u bitoljskom vilajeteu. Pamtim ga po onom što se zbilo tri dana kasnije, u Puli. Ulaznice dobili smo od prijatelja, za Anin rođendan, prije skoro pola godine. Sve svoje smo ljetne rasporede, dužnosti i moranja raspoređivali prema tom petom danu mjeseca kolovoza, u kojem će se, što nismo mogli znati, s našim metabolizmima susresti sam vrhunac ljetne žege. Radovali smo se tom putovanju, a istovremeno smo ga se plašili. Činilo nam se da idemo u nešto istodobno nepromišljeno i spasonosno. I kao pred svako putovanje, meni se, naravno, nije nigdje išlo.
Vespazijanova arena, ili, po vjerovanju lokalnoga slavenskog stanovništva, Divić grad, nije, suprotno općem mišljenju, najbolje mjesto za kulturne priredbe. Tu, naime, ambijent proguta, obezvrijedi, demagnetizira sam događaj, ukoliko je predstava manja od Vespazijanove polubožanske mjere. Tek sam nekoliko puta u životu, od petnaeste godine kada sam u areni gledao svoj prvi film, doživio nešto što je stvarno pripadalo ovom prostoru. Prvi put kao svojevrsna autoironijska gesta te neusporedive, našem kulturološkom kodu daleke veličine, 1982. film Slobodana Šijana “Maratonci trče počasni krug”. Divlje naganjanje zaraćenih frakcija unutar jednoga pogrebnog poduzeća začudno je pripadalo ovom ambijentu. Vjerojatno zato što je u taj tragikomični rat do istrebljenja bilo upisano neko proroštvo, koje je kamen prepoznao, premda ljudi nisu.
Nick Cave nije mogao pretpostaviti u kakvo vrijeme i na kakvo mjesto dolazi, niti mu je itko išta rekao o aktualnim kulturno-povijesnim aspektima Vespazijanove arene. Na razglednicama i na filmovima ovakva mjesta drukčije izgledaju, jer ih vidimo kao artificijelnu scenografsku postavku i kao muzeje na otvorenom. Tu ne bi ni trebalo biti koncerata, osim ukoliko u samo glazbeno-pjesničko djelo nije upisana refleksija prostora, i ako ta refleksija nije estetski dojmljivo provedena.
Oko osam, kada je publika drugog dana već pristojno naselila tribine, a prostor dolje na šljunku bio je dopola pun, temperatura zraka bila je oko trideset i pet stupnjeva, i postupno će se povećavati kako ljudi bude više. Na kraju, pri početku koncerta, a koncert je počeo u 21 sat i nula minuta, moralo je već biti trideset i sedam. Kada se temperatura zraka izjednači s temperaturom tisuća ljudskih tijela u areni, trebala bi započeti neka prethodno neopisana elementarna nepogoda. Ili bi, sa samog ruba katastrofe, trebao nastupiti konačni duhovni preobražaj. Za takvo što, nakon što se temperatura zraka izjednači s temperaturom tisuća ljudskih tijela, koja se po svojoj metaboličkoj logici nastavljaju dalje zagrijavati, potrebni su velika pripovijest, duh i legenda, potrebni su talent i karizma, koji će nadmašiti mjerila jedne glazbene priredbe. Ne bude li tako, naša će se tijela i dalje grijati, pa ćemo u nekoj magijsko-realističkoj izvedbi priče svi skupa pomrijeti u Vespazijanovoj areni, ili ćemo u verzijama suhog ili dokumentarnog realizma bolesni doći doma.
Poetika Nicka Cava je starozavjetna, i starozavjetni Caveov je Bog. Kako stoje stvari s privatnom religioznošću ovoga čovjeka, mi to ne možemo znati. Kao što ne možemo znati kako stoje stvari s privatnom religioznošću bilo kojeg drugog čovjeka. Čak ne možemo znati ni je li dobri i mudri papa Lav XIV religiozan. Od pitanja vjeruje li čovjek u Boga – na koje odgovora za druge nema, a za sebe odgovor je promjenjiv – mnogo je važnije pitanje kakav je nečiji Bog. To uz tek malo vlastite imaginacije, kao i zanimanja za druge ljude i za Boga, vrlo lako možemo znati.
Nick Cave Bogom se bavi, i u sebi s Njim razgovara, još od vremena The Birthday Party. On pjeva o nevremenu za kojeg više nijedna ptica ne može letjeti, usred kojeg nijedna više riba ne može plivati, pjeva o mraku ljudskih duša, o zločinu, rasapu, razvratu, a u njegovim pjesmama izmjenjuju se slike, prizori, legende i priče za koje teško je ustvrditi kad pripadaju biblijskim, općekulturnim ili popkulturnim legendarijima i unutarnjim arhivima jedne civilizacije, a kad izviru iz imaginacije jednoga čovjeka i iz arhiva njegove duše. Još jedan je razlog zašto je Caveovu liriku nemoguće dekodirati i naći joj sva izvorišta, a tiče se specifičnog odnosa između teksta i glazbe. Ono što riječ više ne uspijeva izreći, ili gdje se s riječima tone u laž i patetiku, ili u formalnu ceremonijalnost uredskog i birokratskog (dakle, crkvenog) Boga, koji više nije ni Bog knjige, ni Bog psalama, u Caveovom djelu biva izrečeno tonom, zvukom, zasljepljujućim svjetlom buke. To svjetlo svaki put izbija iz melankoličnog konteksta, iz molskih akorda, iz bas linije i bubnja, iz prolaznosti ljudske, dakle.
Prve večeri, to smo vidjeli na fotografijama i snimkama još dok smo bili u Zagrebu, Cave je na pozornicu izašao u odijelu, s prslukom i kravatom, onako kako se već četrdesetak godina pojavljuje pred ljudima. To je njegova radna odjeća, govori, ona ga uozbiljuje i obavezuje. Meni se, međutim, svih ovih godina čini da je to njegov način da se razlikuje od onih koji ga prate. Jeste li primijetili da se Caveova publika nikad ne odijeva kao njezin junak? To čini razliku između njega i ostatka već odavno izumrle rock kulture, jer publika Rolling Stonesa nastoji izgledati kao što izgledaju starci na sceni, kao što i Stonesi žele biti što sličniji mladeži koja ih okružuje. Nije drukčije, recimo, ni s Waitsovim sljedbenicima. Tko bi, međutim, na koncert došao u odijelu, s prslukom i kravatom? Nitko, ali ne zato što je to nepraktično, nego zato što iz nekog razloga ljudi odjeveni kao Nick Cave ne izgledaju kao on, nego izgledaju kao trgovci policama osiguranja (asocijacija: roman Davida Albaharija “Cink”), ili, u Caveu ponešto bližoj varijanti, kao adventistički propovjednici.
Pred nas je, međutim, te druge večeri izašao u do pupka razdrljenoj košulji i sakou. Kao poludjeli Krist na njujorškoj zabavi, ili kao (skoro) sedamdesetogodišnjak koji će na plus trideset i sedam, pod vrelim svjetlima reflektora sljedeća dva i pol sata letjeti preko pozornice i pjevati. Gledao sam ga u dubini pogleda, na toj pozornici, i na čas mi je izgledao kao mužjak lastavice. U pjesmi “Tupelo”, koju već cijeli svoj život, čini mi se, slušam, i po kojoj, također već cijeli svoj život, kanim napisati priču, što ću ovih dana, nadam se, i učiniti, on pjeva o iznenadnom nevremenu, kada ptice više nisu mogle letjeti, a nijedna riba nije mogla zaplivati, sve dok se ne rodi Kralj. Taj kralj je, naravno, Elvis Presley, što mi se, klincu koji je ograničen iskustvom, činilo bizarnim i ekscentričnim, ili barem post-punkerskim, kada sam pjesmu sredinom devedesetih slušao. Cave je tada bio opčinjen Elvisom, nastupao je kao njegov odmetnuti sin, kao sin njegova duha i njegove pjesme, što se moglo shvatiti – pa sam to tako i shvaćao! – kao camp, kao autoironična refleksija, kao postmodernistička gesta. E, da bi mi tek na kraju na um palo da je to rođenje Kralja, usred oluje nad Tupelom, i u prizorima koji kao da najavljuju starozavjetni potop, zapravo savršena božićna pjesma, i da kralj može biti i – Isus Krist. Uostalom, taj frenetični bubanj u pjesmi posve je neelvisovski…
A onda sam ga gledao kao silazi na publiku. Ustvari, ne silazi, nego nastavlja hodati po ispruženim dlanovima ljudi. Oni ga drže i nose, dok on radi nešto što još nismo vidjeli. Čudesne prizore tog događaja snimio je fotograf Vedran Metelko, i objavio ih uz članke Zorana Stajčića, na portalu Ravno do dna. Njegove fotografije su među najboljim slikama koje smo u javnom prostoru mogli vidjeti posljednjih godina. Isti je događaj, iz ponešto teže perspektive, snimao i Saša Miljević. Nick Cave, koji se predaje ljudima, bez straha da će ga oni ispustiti da padne na zemlju, ili da će ga barem štipati ili škakljati, i tako mu kvariti pjesmu, jedan je od tih tako utješnih i posve religijskih prizora. Cave nije Mesija, Cave je umjetnik. On nikad ne pjeva o Mesiji, nego pjeva o ljudima koji mu se nadaju. On pjeva o posljednjim danima čovječanstva. Da je 5. kolovoza u Puli nastupila posljednja noć čovječanstva, pred sutrašnju zoru Sudnjega dana, mogli bismo reći da je kraj svijeta imao svoj idealni estetski korelativ.
Sutradan ujutro, dok se budimo u kući čiji su nam ključ ustupili prijatelji, i koju poznajemo samo u trenucima kada su i oni tu (a sad ih nema…), na internetu sustiže me vijest da je u Toscani umro veliki Francesco Guccini, koji mi je jednom davno, u mjestu Lucca, za predstavljanja “Sarajevskog Marlbora”, pjevao svoj “Eskimo”. Italija je, za razliku od Hrvatske, zemlja visoke kulture, ili je zemlja kojom ne vladaju divljaci, čak ni kad su nam neistomišljenici, pa je Giorgia Meloni, s poštovanjem, te najdubljom i poniznom tronutošću, reagirala na smrt jednog komunista i antifašista, trubadura crvene Bologne. Ima Guccini pjesmu “Dio è morto”, i u njoj stihove “Che se Dio muore è per tre giorni/ E poi risorge”. Tog jutra mi se čini da je i to tako kejvovski.
Zatim smo, bez ikakvog jasnog razloga, u Zagreb iz Pule putovali preko Trsta i gradića Mestre, pokraj Venecije. U Mestrama jeli smo sendvič, prošetali ulicama pustoga grada (“Ovo je k’o Cavtat zimi!”, govori Ana) i vratili se kući. A ja sam mislio o tome da je druge pulske noći Cave pjevao za pokoj duše Francesca Guccinija, za to ne znajući.