Svake godine, sredinom srpnja, odlazimo u Pulu da se u vrijeme festivala odmaramo od sebe i od svoje svakodnevice. Možda je to vrijeme naših pulskih ljetnih odmora prije pet ili deset godina imalo neke veze s filmom, možda bismo se po starim pulskim običajima pojavili na otvorenju, ili bismo kupovali ulaznice za poneki film koji bi nas zainteresirao, družili se pomalo s prijateljima i dobrim znancima koji su festivalskim poslovima navratili u Pulu, ali zapravo je to naše susretanje s festivalom otpočetka bilo igra slučajnosti. Naprosto, sedmi je mjesec u godini vrijeme kada jenjaju obaveze, kada prestaju moja tumaranja Europom i kada me više nitko ni uz kakva obećanja ne može nagovoriti da mu dođem na književni nastup. Srpanj je na neki način izvan godišnjih kalendara: tada se svi poslovi prekidaju, osim onih novinarskih i kroničarskih, ali istovremeno vrijeme je to kada se započinju nove knjige. I čitanjem, i pisanjem.
U Puli je namještaj iz spavaće sobe na Sepetarevcu, bračni krevet, psiha, noćni ormarići i ormari Olge i Franje Rejc, koji su prije stotinjak godina prelazili od jedne do druge željezničke stanice, od Doboja i Usore, prema Kaknju, sve dok nisu stigli do Sarajeva i do zgrade gospođe Hajm, iz koje će se seliti na Sepetarevac, gdje će podnijeti nekoliko smrti, e da bi se na kraju svih krajeva zatekli u Puli, u prvom svom stanu uzorno visokih stropova.
U drugoj pulskoj sobi, uglavnom praznoj, su gramofon, zvučnici i ploče. Sačuvani dio sepetarevačke fonoteke i sve više novih ploča. Među njima već je desetak albuma Arva Pärta. Njega, uz Philipa Glassa, vjerojatno najviše slušam u ove srpanjske dane, za kojih, uza sve ostalo, u miru komemoriram proteklo vrijeme svoga i svih naših života, sabirem i razvrstavam uspomene, uspoređujem književne tekstove – recimo, čitam davnog Günthera Andersa “Za i protiv Kafke” – i tražim ton svojoj sadašnjosti.
Arvo Pärt (1935.) estonski je skladatelj. Legenda kaže da je odrastao u obiteljskom domu s pokvarenim klavirom, na kojem srednje dionice nisu funkcionirale, pa se dječak igrao svirajući klavir s njegovih krajeva. Srednju glazbenu školu pohađao je u Tallinnu, gdje je 1963. završio i tamošnji konzervatorij. Kao student skladao je “Nekrolog”, prvi estonski i jedan od prvih dodekafonskih glazbenih komada u SSSR-u. Najprije su ga žestoko napali, jer potpada pod zapadne utjecaje, da bi ga zatim pohvalili i počastili državnom nagradom. Premda je bio neslobodna zemlja, Sovjetski Savez bio je i ozbiljna zemlja, u kojoj su se znali osluhnuti visoki estetski dosezi.
Kao vrlo mlad čovjek Pärt je mnogo pisao za film i kazalište, ali je od rana bio opčinjen sakralnom glazbom. Studirao je srednjovjekovnu glazbu, proučavao gregorijanske korale, i sve se više povlačio na društvene i kulturne margine onodobnog sovjetskog društva, koje se nakon kratkog zatopljenja pod Nikitom Hruščovom u Brežnjevljeva vremena nanovo restaljiniziralo. Teško je ustanoviti što je Arva Pärta vodilo vjerskim temama, formama, žanrovima, to što je doista bio religiozan, to što je dakle imao talent za Boga, ili je njegov put bio obrnut, pa ga je vjeri vodila njegova estetska fascinacija. A najprije, možda, može biti da je u pitanju i jedno i drugo, da su to bila dva puta k istom cilju.
Nakon dugotrajnog bavljenja tradicijom, za kojeg uglavnom i nije skladao, 1976. se, već kao zreo stvaralac, javlja sa stilski precizno definiranim skladateljskim postupkom koji će sam imenovati kao tintinnabuli (po tintinnabulum, latinski malo zvono). Svoju minimalističku formu, koja je strukturirana na sličan način kao zvon zvona, Pärt umije opisivati uzbudljivim sofizmima, poput onog prema kojem melodija i prateći ton ne čine dva glasa, nego jedan, dakle jedan više jedan nije dva, nego je i dalje jedan, ili drugog u kojem svoju glazbu tumači kao snažno bijelo svjetlo, u kojemu su, kao u svakom svjetlu, sadržane svoje boje. Na duhu je slušatelja hoće li vidjeti te boje.
Arvo Pärt iz protestantske je, luteranske obitelji, kao što je luteranska i većina etničkih Estonaca, ali se 1972. obratio na pravoslavlje, možda zato što se tad vjenčao sa svojom suprugom Norom, koja je bila pravoslavka. A možda je razlog opet bio u glazbi. U svakom slučaju, Estonci su, još i pod sovjetskom i ruskom dominacijom, bili toliko osviješten i kultiviran svijet da ovakva konverzija protekne praktično bez ikakvih socijalnih posljedica po konvertita, a onda i da se ni on sasvim ne preobrazi i da mu to ne ukrade sav njegov život, kao što se često ljudima dogodi.
Godine 1980. Arvo Pärt je, nakon sukoba sa sovjetskim vlastima, obiteljski emigrirao na Zapad. Najprije je živio u Beču, potom se selio u Berlin. Nakon pada Berlinskog zida vratio se kući, danas živi u Laulasmi, tridesetak kilometara od Tallinna, gdje je država, njemu u čast, utemeljila Centar Arva Pärta. Prije nego što će 2006. umrijeti, bivši estonski predsjednik, legendarni vođa protusovjetske opozicije Lennart Meri poželio je da mu na komemoraciji svira glazba njegova prijatelja iz mladosti Arva Pärta. Pärt je na to odgovorio napisavši kompoziciju “Für Lenart in memoriam”. Zanimljivo ju je čuti – nađe se i na YouTubeu! – pa se na čas zamisliti nad razlikama u estetskim razinama naših iskaza o domovima i domovinama. Lennart Meri inače bio je filmski autor, dramaturg, pisac, upućeni poznavatelj mnogih važnih znanja, zaštitnik onih koji su istjerani iz svojih domova, pamtitelj sjećanja koja bi mimo njegova duha bila izgubljena.
Nakon pada Sovjetskog Saveza Arvo Pärt najprije postaje jedan od najizvođenijih, a onda i najizvođeniji živi autor klasične iliti umjetničke glazbe. Što ga je takvim učinilo? Vjerojatno nije sakralna, često i ceremonijalna narav mnogobrojnih njegovih radova. Još manje ga je tako prisutnim i popularnim među obrazovanijom i intelektualno zahtjevnijom publikom mogla učiniti njegova protusovjetska ili disidentska biografija. Ono čime je Pärt vjerojatno u vezi sa zvučnom slikom svijeta u kojem živimo, s minimalističkom i ambijentalnom glazbom, koja se u naše uši i duhove slila iz različitih izvora i vrela, u proteklih pedesetak godina. Od Johna Cagea i Philipa Glassa s jedne strane, preko Briana Enoa s druge strane, nekim će se čudnim stazama doći do Arva Pärt, pa onda i do Stevea Reicha, preko kojeg se onda možemo vraćati do međusobno disparatnih Nusrata Fateha Ali Khana i Ryuchija Sakamota, a da do džeza nismo još ni došli. Svim tim, stilski i kulturološki vrlo udaljenim muzikama, zajedničko je što u sebi sadrže poštovanje prema – tišini. Ili prema mogućnosti tišine i muka.
Arva Pärta počeo sam slušati davno, tome je već četvrt stoljeća, preko kompakt diskova i na YouTubeu, prije nego što su se gramofonske ploče konačno vratile u naš život. U tihom automobilu, na autocesti koja je u to vrijeme još uvijek vodila prema Slavonskom Brodu, a onda desno, pa razrovanom socijalističkom magistralom na jug, prema Sarajevu, temeljito preslušao sam sav Pärtov dostupni opus, u desetinama različitih izvedbi, uvijek pomalo žalostan jer u glazbi sudjelujem kao analfabet. To vrijeme, odavno već isteklo, u autu sam provodio između dvije krajnosti: Mahlerovih orkestracija i Pärtove tišine, ispunjene zvonima, koja su svoj metaforički izraz, svoju krajnju pripovijest dobila u njegovoj glazbi. Minimalizam u glazbi nije što i monotonija – monotonija, uostalom, može biti vrlo raskošno orkestrirana! – minimalizam je ton koji izvire iz savršene tišine. Pritom, savršena tišina nije tišina gluhe sobe ni muzičkog studija. Savršena je tišina kreirana tonom koji iz nje izvire. Eto, otprilike to je za mene glazba Arva Pärta.
U njegovoj biografiji naći ćete i to da ga je papa Benedikt XIV krajem 2011. imenovao članom Papinskog vijeća za kulturu, koje se 2022. spaja s Kongregacijom za katolički odgoj i postaje Dikasterij za kulturu i obrazovanje, kojim upravlja kardinal José Tolentino de Mendonça, inače vrlo zanimljiv portugalski pisac, u čijim se propovijedima javljaju književne reference uvijek najviše razine…
Dan po otvorenju Filmskog festivala u pulskom Domu branitelja, na tradicionalnoj postfilmskoj pozornici, nastupali su Partibrejkersi. U neko drugo vrijeme, možda i da nisam već umoran od uzbuđenja društvenoga života, ili barem da na ovogodišnjem festivalu nalazim i filmove za sebe, išao bih na taj koncert, čije zvuke jasno mogu čuti otvorim li prozore, ni sto metara udaljene od Doma branitelja. Ovako, prozore držim zatvorenim, i slušam album “Tabula rasa” Arva Pärta, na kojemu je i istoimena njegova kompozicija iz 1977. Ono što je u iskustvu neobično, i zbog čega ovo sve danas i pričam, jest da postoji jasan kontinuitet između Partibrejkersa od prije četrdeset godina i Arva Pärta od danas. Razlika je u načinima na koji se unutar čovjeka koji sluša trenutno oblikuju njegova iskustva.
Arvo Pärt, tonovi tišine u srpnju
Svake godine, sredinom srpnja, odlazimo u Pulu da se u vrijeme festivala odmaramo od sebe i od svoje svakodnevice. Možda je to vrijeme naših pulskih ljetnih odmora prije pet ili deset godina imalo neke veze s filmom, možda bismo se po starim pulskim običajima pojavili na otvorenju, ili bismo kupovali ulaznice za poneki film koji bi nas zainteresirao, družili se pomalo s prijateljima i dobrim znancima koji su festivalskim poslovima navratili u Pulu, ali zapravo je to naše susretanje s festivalom otpočetka bilo igra slučajnosti. Naprosto, sedmi je mjesec u godini vrijeme kada jenjaju obaveze, kada prestaju moja tumaranja Europom i kada me više nitko ni uz kakva obećanja ne može nagovoriti da mu dođem na književni nastup. Srpanj je na neki način izvan godišnjih kalendara: tada se svi poslovi prekidaju, osim onih novinarskih i kroničarskih, ali istovremeno vrijeme je to kada se započinju nove knjige. I čitanjem, i pisanjem.
U Puli je namještaj iz spavaće sobe na Sepetarevcu, bračni krevet, psiha, noćni ormarići i ormari Olge i Franje Rejc, koji su prije stotinjak godina prelazili od jedne do druge željezničke stanice, od Doboja i Usore, prema Kaknju, sve dok nisu stigli do Sarajeva i do zgrade gospođe Hajm, iz koje će se seliti na Sepetarevac, gdje će podnijeti nekoliko smrti, e da bi se na kraju svih krajeva zatekli u Puli, u prvom svom stanu uzorno visokih stropova.
U drugoj pulskoj sobi, uglavnom praznoj, su gramofon, zvučnici i ploče. Sačuvani dio sepetarevačke fonoteke i sve više novih ploča. Među njima već je desetak albuma Arva Pärta. Njega, uz Philipa Glassa, vjerojatno najviše slušam u ove srpanjske dane, za kojih, uza sve ostalo, u miru komemoriram proteklo vrijeme svoga i svih naših života, sabirem i razvrstavam uspomene, uspoređujem književne tekstove – recimo, čitam davnog Günthera Andersa “Za i protiv Kafke” – i tražim ton svojoj sadašnjosti.
Arvo Pärt (1935.) estonski je skladatelj. Legenda kaže da je odrastao u obiteljskom domu s pokvarenim klavirom, na kojem srednje dionice nisu funkcionirale, pa se dječak igrao svirajući klavir s njegovih krajeva. Srednju glazbenu školu pohađao je u Tallinnu, gdje je 1963. završio i tamošnji konzervatorij. Kao student skladao je “Nekrolog”, prvi estonski i jedan od prvih dodekafonskih glazbenih komada u SSSR-u. Najprije su ga žestoko napali, jer potpada pod zapadne utjecaje, da bi ga zatim pohvalili i počastili državnom nagradom. Premda je bio neslobodna zemlja, Sovjetski Savez bio je i ozbiljna zemlja, u kojoj su se znali osluhnuti visoki estetski dosezi.
Kao vrlo mlad čovjek Pärt je mnogo pisao za film i kazalište, ali je od rana bio opčinjen sakralnom glazbom. Studirao je srednjovjekovnu glazbu, proučavao gregorijanske korale, i sve se više povlačio na društvene i kulturne margine onodobnog sovjetskog društva, koje se nakon kratkog zatopljenja pod Nikitom Hruščovom u Brežnjevljeva vremena nanovo restaljiniziralo. Teško je ustanoviti što je Arva Pärta vodilo vjerskim temama, formama, žanrovima, to što je doista bio religiozan, to što je dakle imao talent za Boga, ili je njegov put bio obrnut, pa ga je vjeri vodila njegova estetska fascinacija. A najprije, možda, može biti da je u pitanju i jedno i drugo, da su to bila dva puta k istom cilju.
Nakon dugotrajnog bavljenja tradicijom, za kojeg uglavnom i nije skladao, 1976. se, već kao zreo stvaralac, javlja sa stilski precizno definiranim skladateljskim postupkom koji će sam imenovati kao tintinnabuli (po tintinnabulum, latinski malo zvono). Svoju minimalističku formu, koja je strukturirana na sličan način kao zvon zvona, Pärt umije opisivati uzbudljivim sofizmima, poput onog prema kojem melodija i prateći ton ne čine dva glasa, nego jedan, dakle jedan više jedan nije dva, nego je i dalje jedan, ili drugog u kojem svoju glazbu tumači kao snažno bijelo svjetlo, u kojemu su, kao u svakom svjetlu, sadržane svoje boje. Na duhu je slušatelja hoće li vidjeti te boje.
Arvo Pärt iz protestantske je, luteranske obitelji, kao što je luteranska i većina etničkih Estonaca, ali se 1972. obratio na pravoslavlje, možda zato što se tad vjenčao sa svojom suprugom Norom, koja je bila pravoslavka. A možda je razlog opet bio u glazbi. U svakom slučaju, Estonci su, još i pod sovjetskom i ruskom dominacijom, bili toliko osviješten i kultiviran svijet da ovakva konverzija protekne praktično bez ikakvih socijalnih posljedica po konvertita, a onda i da se ni on sasvim ne preobrazi i da mu to ne ukrade sav njegov život, kao što se često ljudima dogodi.
Godine 1980. Arvo Pärt je, nakon sukoba sa sovjetskim vlastima, obiteljski emigrirao na Zapad. Najprije je živio u Beču, potom se selio u Berlin. Nakon pada Berlinskog zida vratio se kući, danas živi u Laulasmi, tridesetak kilometara od Tallinna, gdje je država, njemu u čast, utemeljila Centar Arva Pärta. Prije nego što će 2006. umrijeti, bivši estonski predsjednik, legendarni vođa protusovjetske opozicije Lennart Meri poželio je da mu na komemoraciji svira glazba njegova prijatelja iz mladosti Arva Pärta. Pärt je na to odgovorio napisavši kompoziciju “Für Lenart in memoriam”. Zanimljivo ju je čuti – nađe se i na YouTubeu! – pa se na čas zamisliti nad razlikama u estetskim razinama naših iskaza o domovima i domovinama. Lennart Meri inače bio je filmski autor, dramaturg, pisac, upućeni poznavatelj mnogih važnih znanja, zaštitnik onih koji su istjerani iz svojih domova, pamtitelj sjećanja koja bi mimo njegova duha bila izgubljena.
Nakon pada Sovjetskog Saveza Arvo Pärt najprije postaje jedan od najizvođenijih, a onda i najizvođeniji živi autor klasične iliti umjetničke glazbe. Što ga je takvim učinilo? Vjerojatno nije sakralna, često i ceremonijalna narav mnogobrojnih njegovih radova. Još manje ga je tako prisutnim i popularnim među obrazovanijom i intelektualno zahtjevnijom publikom mogla učiniti njegova protusovjetska ili disidentska biografija. Ono čime je Pärt vjerojatno u vezi sa zvučnom slikom svijeta u kojem živimo, s minimalističkom i ambijentalnom glazbom, koja se u naše uši i duhove slila iz različitih izvora i vrela, u proteklih pedesetak godina. Od Johna Cagea i Philipa Glassa s jedne strane, preko Briana Enoa s druge strane, nekim će se čudnim stazama doći do Arva Pärt, pa onda i do Stevea Reicha, preko kojeg se onda možemo vraćati do međusobno disparatnih Nusrata Fateha Ali Khana i Ryuchija Sakamota, a da do džeza nismo još ni došli. Svim tim, stilski i kulturološki vrlo udaljenim muzikama, zajedničko je što u sebi sadrže poštovanje prema – tišini. Ili prema mogućnosti tišine i muka.
Arva Pärta počeo sam slušati davno, tome je već četvrt stoljeća, preko kompakt diskova i na YouTubeu, prije nego što su se gramofonske ploče konačno vratile u naš život. U tihom automobilu, na autocesti koja je u to vrijeme još uvijek vodila prema Slavonskom Brodu, a onda desno, pa razrovanom socijalističkom magistralom na jug, prema Sarajevu, temeljito preslušao sam sav Pärtov dostupni opus, u desetinama različitih izvedbi, uvijek pomalo žalostan jer u glazbi sudjelujem kao analfabet. To vrijeme, odavno već isteklo, u autu sam provodio između dvije krajnosti: Mahlerovih orkestracija i Pärtove tišine, ispunjene zvonima, koja su svoj metaforički izraz, svoju krajnju pripovijest dobila u njegovoj glazbi. Minimalizam u glazbi nije što i monotonija – monotonija, uostalom, može biti vrlo raskošno orkestrirana! – minimalizam je ton koji izvire iz savršene tišine. Pritom, savršena tišina nije tišina gluhe sobe ni muzičkog studija. Savršena je tišina kreirana tonom koji iz nje izvire. Eto, otprilike to je za mene glazba Arva Pärta.
U njegovoj biografiji naći ćete i to da ga je papa Benedikt XIV krajem 2011. imenovao članom Papinskog vijeća za kulturu, koje se 2022. spaja s Kongregacijom za katolički odgoj i postaje Dikasterij za kulturu i obrazovanje, kojim upravlja kardinal José Tolentino de Mendonça, inače vrlo zanimljiv portugalski pisac, u čijim se propovijedima javljaju književne reference uvijek najviše razine…
Dan po otvorenju Filmskog festivala u pulskom Domu branitelja, na tradicionalnoj postfilmskoj pozornici, nastupali su Partibrejkersi. U neko drugo vrijeme, možda i da nisam već umoran od uzbuđenja društvenoga života, ili barem da na ovogodišnjem festivalu nalazim i filmove za sebe, išao bih na taj koncert, čije zvuke jasno mogu čuti otvorim li prozore, ni sto metara udaljene od Doma branitelja. Ovako, prozore držim zatvorenim, i slušam album “Tabula rasa” Arva Pärta, na kojemu je i istoimena njegova kompozicija iz 1977. Ono što je u iskustvu neobično, i zbog čega ovo sve danas i pričam, jest da postoji jasan kontinuitet između Partibrejkersa od prije četrdeset godina i Arva Pärta od danas. Razlika je u načinima na koji se unutar čovjeka koji sluša trenutno oblikuju njegova iskustva.