Gadno je i opasno u današnje vrijeme biti voljen. Možda se to ne odnosi na ljubav žene, muža i kućne nejači. Ali biti voljen u zajednici, na internetu, u novinama i na društvenim mrežama, biti voljen od nepoznatih žena i muškaraca, koji ti samo njušku znaju i nekoliko površnih podataka o onome čime se baviš, e to je izuzetno opasno. Trebao bi se zabrinuti svaki onaj kojeg tako vole, i odmah se pripremiti za ono što slijedi. Jer svaka prava medijska hajka, svaka velika mrziteljska kampanja, kakve ponekad traju mjesecima i godinama, započinju relativno kratkom ali vrlo nježnom i sadržajnom etapom voljenosti. Tada te svi hvale i dragaju, štite te premda nisi napadnut, u tebi vide ono najbolje od domovine, svima kao da si iz oka ispao, vježbaju na tebi majčinske i očinske nagone i osjećaje, sve dok se jednoga jutra sve ne preokrene, i ti, bez nekog velikog povoda, od milog nacionalnog mladunčeta ne postaneš živa metafora svakog zla i nevolje koja je ovu zemlju u proteklih trideset godina zadesila.
Čini mi se da je Mati Rimcu (1988.) ovih dana svanulo takvo jutro. Ne, krivo pomišljate da je do toga što ga je opanjkala Radnička fronta. Mogla je prije samo pola godine, godinu ili dvije Katarina Peović reći mnogo grđe stvari o njemu, ništa se od toga ne bi primilo. Postoji trenutak u kojem se u digitalnoj eri bezrazložna i intenzivna ljubav ljudskoga čopora pretvara u nekontroliranu, razuzdanu mržnju, koja najjače svoje razloge nalazi upravo u prethodnoj bezrazložnoj ljubavi. Argumente Radničke fronte prihvatili su, jedan za drugim, gotovo svi elektronski mediji, stigle su za njima i novine, po elektronskim gumnima okupljaju se sabljama dimiskijama opasane ljute fejsbuklije, i upravo započinje ono što neće stati. Nema tog junačkog djela koje bi sad pomoglo Mati Rimcu. I nema tog guslara koji bi mogao sastaviti ep u njegovu obranu. Ali ono što je važno znati: da nije bilo bezrazložne ljubavi, ne bi bilo ni ove mržnje. Ista je to energija, koja pogoni perpetum mobile hrvatskoga javnog mišljenja. Ili bi bolje bilo reći: hrvatskih javnih osjećaja.
Ako sam dobro shvatio, ovako je išla priča pred jutro Rimčeva omrznuća. Posredovanjem nekakve Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije, Mate Rimac, tojest Rimac Automobili, dobili su 52,2 milijuna kuna potpore za homologaciju Nevere. Nakon što su jednom probili projektni rok, država im ga je produžila. Onda su ga i drugi put probili, i tek su onda shvatili da kasne, ali država još jednom je bila milosrdna. Rimac je imao lakonska opravdanja za kašnjenje. Pandemija je, kaže on. I Mercedes kasni, dodaje. Biva, možda je i dobro kasniti. Da ne kasniš, ne bi bio Mercedes.
I naravno, onda su se sjetili da je Rimčev otac nekakav istaknuti hadezeovac. I još su nekoliko puta izrekli litaniju o jadu poreznih obveznika i o trošenju javnog novca, pretvorivši Matu Rimca u samo nekoliko riječi u crnoga đavla. Od novoga Tesle, mladog genija koji će u svojoj automobilskoj industriji zaposliti stotine tisuća Hrvata, a po svijetu će otvoriti još bezbroj tvornica, od uzornog gospodarstvenika, pravednog menadžera i rukovoditelja ljudskim resursima, od uzora svim hrvatskim ministrima i političarima najednom smo tako dobili financijskog klijenta istih tih ministara i političara, parazita i guzonjinog sina, mušku verziju Todorićeve kćeri…
Ne bih sad branio Matu Rimca. Međutim, kao što ga do jučer nisam ljubio slijepom majčinskom ljubavlju, tako ga sad nisam u stanju okupati istom takvom slijepom majčinskom mržnjom. Ali za priču je zanimljivo, i to Matu Rimca doista čini junakom našeg doba, kako ljudi otpočetka ne shvaćaju što to Mate proizvodi, i čime on to trguje.
U vrijeme njegove obljubljenosti, dok mediji sami od sebe, ne tražeći ništa zauzvrat, objavljuju neplaćene reklame za Rimac Automobile, čitamo o električnom automobilu budućnosti, čija je maksimalna brzina 412 km/h, a za dvije sekunde postiže ubrzanje do 100 km/h. Novinar ovako objašnjava naziv tog elektromotornog čuda: “S ponosom dizajnirana, razvijena i proizvedena u tvrtki Rimac Automobili u Hrvatskoj, Nevera nosi i hrvatsko ime koje uistinu odražava izvanredne performanse koje može osloboditi u tren oka. Nevera je moćna mediteranska oluja, nabijena munjom, koja se pojavljuje iznimnom brzinom i snagom. Svojom iznimnom brzinom i snagom, Rimčev hiperautomobil s neverom dijeli ne samo ime, nego i narav. Poput prirodne sile po kojoj je nazvan, jednako je sposoban u trenu promijeniti narav od sigurnog i udobnog grand tourera do automobila visokih performansi.”
Osluhnite samo te riječi: “moćna mediteranska oluja, nabijena munjom”. Metafora prebogata u svom besmislu, moćna kako samo, u trenucima najveće samouvjerenosti, ljudska glupost moćna može biti, metafora bi nam trebala objasniti što Nevera jest. Neki mili i zaigrani dječak kojemu je, međutim, na um palo svoj autić nazvati Neverom nema na umu, naravno, da “hrvatsko ime” baš i nije sasvim hrvatsko, nego je stranjsko. Ali nije ni u tom sav jad: ime je to defetizma, očaja i mirenja sa smrću, u njemu ona je čuvena gavranova riječ Edgara Alana Poa, koju će prvu, bez samoglasnika na kraju, svatko čuti: never, never, never… Never more, moj Mate, sve ti je to never more… No, i da nije dvostruke nepogode u imenu, jedne hrvatske, tojest mletačke, a druge engleske, zapravo američke, kakvoga zapravo smisla ima homologacija automobila koji vozi 412 na sat? I za kakvu se to vožnju Nevera homologizira?
Homologacija je, čuli smo to već ranije, prilično dug i kompleksan proces standardizacije proizvoda prije njegova puštanja u serijsku proizvodnju. Da biste svoj automobil izveli na cestu, prethodno ga morate homologirati. Ustvari, za vas je to već učinio njegov proizvođač. Bez homologacije, dakle, Neverom se možete voziti samo po vlastitoj avliji. Međutim, i s homologacijom, brzinom od 412 kilometara na sat dopušteno vam je voziti se samo po vlastitoj avliji, nikako po javnim površinama, cestama i drumovima. Jednako kao što ubrzanje od dvije sekunde do brzine od 100 km/h može biti izvedeno samo na auto-utrkama i u privatnoj avliji. I to vrlo prostranoj avliji. Ili virtualnoj avliji, avliji iz ljudskih snova i iz mašte ne baš naročito načitane čeljadi, koja je u čitanju i imaginiranju zastala na Julesu Verneu.
Mate Rimac nije novi Nikola Tesla. On je, ako ovaj pripovjedač dobro shvaća, hrvatski Elon Musk ili Jeff Bezos. Istina, za razliku od Elona i Jeffa, on nema velike novce na računu. Zato mu dobro dođu 52,2 milijuna kuna javnoga novca, što je za ovu dvojicu lova koju vjerojatno potroše za jednu rođendansku proslavu. Ali Mate, kao ni njih dvojica, nema ambiciju da stvara materijalne proizvode. Oni proizvode snove i nade čovječanstva, ili najbogatijega njegovog dijela. Imaginarnim novcem stvaraju lakozaboravljive i privremene iluzije. Od ničega će stvoriti ništa, ali će pritom do orgazmičnih stanja dovoditi najedene i napojene dijelove svijeta. Mate Rimac, neka se ne uvrijedi, jer to o njemu misli jedna budala, pokušava u Hrvatskoj raditi ono što rade oni. U tome je lokalno uspješan.
Što će se dalje zbivati s njim? Posljednje što je obećao jesu taksiji bez vozača koji će u vrlo skoro vrijeme po Hrvatskoj razvoziti ljude. Ili ga, možda, nisam dobro shvatio? Tom obećanju kada istekne rok, javnost će ga već zaboraviti. Jer će stići nova, mnogo spektakularnija obećanja i predviđanja, čije ćemo ostvarenje napeto iščekivati. Tako će to ići, i s tim nam se valja miriti. Kapitalistička proizvodnja malo-pomalo prelazi u metafizičku fazu. Jednoga dana, cjelokupni će proizvodni proces svih tvornica svijeta teći u jednoj dječjoj glavi. I tako u glavama svakog djeteta na svijetu. Izuzetak će biti samo gladna djeca. Gladna će djeca svojim postojanjem ometati proizvodnju iluzija.
Mate Rimac uspješan je mladi muškarac. Prije nekoliko mjeseci to su nam posvjedočile fotografije i tajnoviti izvještaji s njegove svadbe. Bio je to nevjerojatan spoj epoha, izveden pred očima željnim čuda. Ovi ljudi, međutim, ne mogu prihvatiti čudo kakvo im Mate nudi. Ne žive oni u vremenu Elona Muska i Jeffa Bezosa, nego u nekim davnim prethodnim vremenima. Ako im za njihov novac ne daš šarene staklene perlice, nego samo snove i nove sve fantastičnije iluzije, oni će te, primitivni kakvi već jesu, proglasiti za prevaranta.
Mate Rimac, mediteranska oluja, nabijena munjom
Gadno je i opasno u današnje vrijeme biti voljen. Možda se to ne odnosi na ljubav žene, muža i kućne nejači. Ali biti voljen u zajednici, na internetu, u novinama i na društvenim mrežama, biti voljen od nepoznatih žena i muškaraca, koji ti samo njušku znaju i nekoliko površnih podataka o onome čime se baviš, e to je izuzetno opasno. Trebao bi se zabrinuti svaki onaj kojeg tako vole, i odmah se pripremiti za ono što slijedi. Jer svaka prava medijska hajka, svaka velika mrziteljska kampanja, kakve ponekad traju mjesecima i godinama, započinju relativno kratkom ali vrlo nježnom i sadržajnom etapom voljenosti. Tada te svi hvale i dragaju, štite te premda nisi napadnut, u tebi vide ono najbolje od domovine, svima kao da si iz oka ispao, vježbaju na tebi majčinske i očinske nagone i osjećaje, sve dok se jednoga jutra sve ne preokrene, i ti, bez nekog velikog povoda, od milog nacionalnog mladunčeta ne postaneš živa metafora svakog zla i nevolje koja je ovu zemlju u proteklih trideset godina zadesila.
Čini mi se da je Mati Rimcu (1988.) ovih dana svanulo takvo jutro. Ne, krivo pomišljate da je do toga što ga je opanjkala Radnička fronta. Mogla je prije samo pola godine, godinu ili dvije Katarina Peović reći mnogo grđe stvari o njemu, ništa se od toga ne bi primilo. Postoji trenutak u kojem se u digitalnoj eri bezrazložna i intenzivna ljubav ljudskoga čopora pretvara u nekontroliranu, razuzdanu mržnju, koja najjače svoje razloge nalazi upravo u prethodnoj bezrazložnoj ljubavi. Argumente Radničke fronte prihvatili su, jedan za drugim, gotovo svi elektronski mediji, stigle su za njima i novine, po elektronskim gumnima okupljaju se sabljama dimiskijama opasane ljute fejsbuklije, i upravo započinje ono što neće stati. Nema tog junačkog djela koje bi sad pomoglo Mati Rimcu. I nema tog guslara koji bi mogao sastaviti ep u njegovu obranu. Ali ono što je važno znati: da nije bilo bezrazložne ljubavi, ne bi bilo ni ove mržnje. Ista je to energija, koja pogoni perpetum mobile hrvatskoga javnog mišljenja. Ili bi bolje bilo reći: hrvatskih javnih osjećaja.
Ako sam dobro shvatio, ovako je išla priča pred jutro Rimčeva omrznuća. Posredovanjem nekakve Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije, Mate Rimac, tojest Rimac Automobili, dobili su 52,2 milijuna kuna potpore za homologaciju Nevere. Nakon što su jednom probili projektni rok, država im ga je produžila. Onda su ga i drugi put probili, i tek su onda shvatili da kasne, ali država još jednom je bila milosrdna. Rimac je imao lakonska opravdanja za kašnjenje. Pandemija je, kaže on. I Mercedes kasni, dodaje. Biva, možda je i dobro kasniti. Da ne kasniš, ne bi bio Mercedes.
I naravno, onda su se sjetili da je Rimčev otac nekakav istaknuti hadezeovac. I još su nekoliko puta izrekli litaniju o jadu poreznih obveznika i o trošenju javnog novca, pretvorivši Matu Rimca u samo nekoliko riječi u crnoga đavla. Od novoga Tesle, mladog genija koji će u svojoj automobilskoj industriji zaposliti stotine tisuća Hrvata, a po svijetu će otvoriti još bezbroj tvornica, od uzornog gospodarstvenika, pravednog menadžera i rukovoditelja ljudskim resursima, od uzora svim hrvatskim ministrima i političarima najednom smo tako dobili financijskog klijenta istih tih ministara i političara, parazita i guzonjinog sina, mušku verziju Todorićeve kćeri…
Ne bih sad branio Matu Rimca. Međutim, kao što ga do jučer nisam ljubio slijepom majčinskom ljubavlju, tako ga sad nisam u stanju okupati istom takvom slijepom majčinskom mržnjom. Ali za priču je zanimljivo, i to Matu Rimca doista čini junakom našeg doba, kako ljudi otpočetka ne shvaćaju što to Mate proizvodi, i čime on to trguje.
U vrijeme njegove obljubljenosti, dok mediji sami od sebe, ne tražeći ništa zauzvrat, objavljuju neplaćene reklame za Rimac Automobile, čitamo o električnom automobilu budućnosti, čija je maksimalna brzina 412 km/h, a za dvije sekunde postiže ubrzanje do 100 km/h. Novinar ovako objašnjava naziv tog elektromotornog čuda: “S ponosom dizajnirana, razvijena i proizvedena u tvrtki Rimac Automobili u Hrvatskoj, Nevera nosi i hrvatsko ime koje uistinu odražava izvanredne performanse koje može osloboditi u tren oka. Nevera je moćna mediteranska oluja, nabijena munjom, koja se pojavljuje iznimnom brzinom i snagom. Svojom iznimnom brzinom i snagom, Rimčev hiperautomobil s neverom dijeli ne samo ime, nego i narav. Poput prirodne sile po kojoj je nazvan, jednako je sposoban u trenu promijeniti narav od sigurnog i udobnog grand tourera do automobila visokih performansi.”
Osluhnite samo te riječi: “moćna mediteranska oluja, nabijena munjom”. Metafora prebogata u svom besmislu, moćna kako samo, u trenucima najveće samouvjerenosti, ljudska glupost moćna može biti, metafora bi nam trebala objasniti što Nevera jest. Neki mili i zaigrani dječak kojemu je, međutim, na um palo svoj autić nazvati Neverom nema na umu, naravno, da “hrvatsko ime” baš i nije sasvim hrvatsko, nego je stranjsko. Ali nije ni u tom sav jad: ime je to defetizma, očaja i mirenja sa smrću, u njemu ona je čuvena gavranova riječ Edgara Alana Poa, koju će prvu, bez samoglasnika na kraju, svatko čuti: never, never, never… Never more, moj Mate, sve ti je to never more… No, i da nije dvostruke nepogode u imenu, jedne hrvatske, tojest mletačke, a druge engleske, zapravo američke, kakvoga zapravo smisla ima homologacija automobila koji vozi 412 na sat? I za kakvu se to vožnju Nevera homologizira?
Homologacija je, čuli smo to već ranije, prilično dug i kompleksan proces standardizacije proizvoda prije njegova puštanja u serijsku proizvodnju. Da biste svoj automobil izveli na cestu, prethodno ga morate homologirati. Ustvari, za vas je to već učinio njegov proizvođač. Bez homologacije, dakle, Neverom se možete voziti samo po vlastitoj avliji. Međutim, i s homologacijom, brzinom od 412 kilometara na sat dopušteno vam je voziti se samo po vlastitoj avliji, nikako po javnim površinama, cestama i drumovima. Jednako kao što ubrzanje od dvije sekunde do brzine od 100 km/h može biti izvedeno samo na auto-utrkama i u privatnoj avliji. I to vrlo prostranoj avliji. Ili virtualnoj avliji, avliji iz ljudskih snova i iz mašte ne baš naročito načitane čeljadi, koja je u čitanju i imaginiranju zastala na Julesu Verneu.
Mate Rimac nije novi Nikola Tesla. On je, ako ovaj pripovjedač dobro shvaća, hrvatski Elon Musk ili Jeff Bezos. Istina, za razliku od Elona i Jeffa, on nema velike novce na računu. Zato mu dobro dođu 52,2 milijuna kuna javnoga novca, što je za ovu dvojicu lova koju vjerojatno potroše za jednu rođendansku proslavu. Ali Mate, kao ni njih dvojica, nema ambiciju da stvara materijalne proizvode. Oni proizvode snove i nade čovječanstva, ili najbogatijega njegovog dijela. Imaginarnim novcem stvaraju lakozaboravljive i privremene iluzije. Od ničega će stvoriti ništa, ali će pritom do orgazmičnih stanja dovoditi najedene i napojene dijelove svijeta. Mate Rimac, neka se ne uvrijedi, jer to o njemu misli jedna budala, pokušava u Hrvatskoj raditi ono što rade oni. U tome je lokalno uspješan.
Što će se dalje zbivati s njim? Posljednje što je obećao jesu taksiji bez vozača koji će u vrlo skoro vrijeme po Hrvatskoj razvoziti ljude. Ili ga, možda, nisam dobro shvatio? Tom obećanju kada istekne rok, javnost će ga već zaboraviti. Jer će stići nova, mnogo spektakularnija obećanja i predviđanja, čije ćemo ostvarenje napeto iščekivati. Tako će to ići, i s tim nam se valja miriti. Kapitalistička proizvodnja malo-pomalo prelazi u metafizičku fazu. Jednoga dana, cjelokupni će proizvodni proces svih tvornica svijeta teći u jednoj dječjoj glavi. I tako u glavama svakog djeteta na svijetu. Izuzetak će biti samo gladna djeca. Gladna će djeca svojim postojanjem ometati proizvodnju iluzija.
Mate Rimac uspješan je mladi muškarac. Prije nekoliko mjeseci to su nam posvjedočile fotografije i tajnoviti izvještaji s njegove svadbe. Bio je to nevjerojatan spoj epoha, izveden pred očima željnim čuda. Ovi ljudi, međutim, ne mogu prihvatiti čudo kakvo im Mate nudi. Ne žive oni u vremenu Elona Muska i Jeffa Bezosa, nego u nekim davnim prethodnim vremenima. Ako im za njihov novac ne daš šarene staklene perlice, nego samo snove i nove sve fantastičnije iluzije, oni će te, primitivni kakvi već jesu, proglasiti za prevaranta.