Potpredsjednica Europske komisije progovorila je o masovnom odbijanju cijepljenja u njenoj zemlji. I nije u tome vidjela izraz primitivizma, zaostalosti i zatucanosti, odustajanja od blagodati epohe europskog prosvjetiteljstva, vjere u znanost i pismenost, u tradicionalnu medicinu i u zdrav razum, niti je u strahu od igle i od cijepljenja prepoznala posljedice uništenja javnih glasila u svojoj zemlji, općenito sredstava informiranja, novina, televizije i informativnih radio-stanica, nego je za sve okrivila komunizam. Rekla je da ljudi u njezinoj zemlji, da “Hrvati ne vole centralističke preporuke”, i da je to razlog što se ne cijepe. Premda je od raspada Jugoslavije prošlo trideset godina, i premda se većina Hrvata ne može ni sjećati “centralističkih preporuka”, kao recimo one kada je 1972. vojska s tenkovima osiguravala kampanju totalnog cijepljenja stanovništva protiv variole vere, čime su Jugoslavija, a s njom i Hrvatska, te posredno cijela Europa, spašeni od totalnog pomora, te fizičkog i civilizacijskog sakaćenja zajednice, Dubravka Šuica za ovo što se sad događa krivi Jugoslaviju i komunizam. Dio preostalih glasila skriva njezine izjave, ili ih pokušava drukčije protumačiti i ublažiti, dok drugi dio, još uvijek nošen stečevinama zdravog razuma i idejom o slobodi štampe, Šuicu s mnogo razloga ismijava. Slobodna glasila u Hrvatskoj, naročito ona lijevih nagnuća, često se koriste tom gestom blagog čuđenja i inherentnog ruganja glupostima faktotuma hrvatske državotvorne politike, kakav je Dubravka Šuica. U zemlji koja se diči nepismenošću, i u kojoj suci svojim presudama brane nositelje i promotore nepismenosti od onih koji bi ih u ime pismenosti vrijeđali, u toj zemlji treba dobro paziti kako se i koliko se čudi i ruga Dubravki Šuici.
Ali kad god ta političarka, visoko pozicionirana u briselskim kancelarijama i na europskim šalterima, izgovori nešto što nepameću odjekne u našim medijima, ja u sebi osjetim poriv da je branim. I poslije me savjest muči što ju nisam branio. Najprije, nije ona nepametna žena. Ali obrana svake politike u nas, i ne samo u nas, završava u gluposti. Čovjek se mora praviti mnogo glupljim nego što jest, pa da brani stečevine, uspjehe i posljedice vladanja Hrvatskom u proteklih trideset godina. Recimo, kako obraniti odlučnost polovice stanovnika ove zemlje da se ne cijepe? Ili zdravstvene radnike koji se ne bi cijepili ni testirali, nego bi svoje pacijente radije inficirali koronavirusnom bolešću? A Šuica ih mora braniti, jer upravo oni predstavljaju tu široku platformu narodnjačke i pučke politike kojoj ona pripada. Oni su, ti necijepljeni liječnici i medicinske sestre, sol zemlje u koju će, ako zatreba tako, i zdrav razum biti sahranjen. Da sam na njezinom mjestu – a kao čovjek dužan sam zamišljati kako je u koži drugog, kako je na njezinom mjestu – vjerojatno bih i sam bio primoran da za sve okrivim komunizam i Jugoslaviju.
Ali nije to razlog što bih u skoro svakoj, pa tako i u ovoj prilici branio Dubravku Šuicu. O mnogo ozbiljnijim stvarima je riječ, i o krupnijem ljudskom dugu. Evo kako je bilo: 13. srpnja 2007. na brodu Coral Sea, koji je plovio pod bahamskom zastavom, grčka je obalna straža među teretom pronašla pakete s pedeset jednim kilogramom kokaina. Uhićeni su kapetan Kristo Laptalo, Dubrovčanin i hrvatski državljanin, te prvi časnik broda i noštromo. Coral Sea bio je brod za prijevoz južnog voća, u čijoj su utrobi za prekooceanske plovidbe dozrijevale ekvadorske banane. Isplovio je iz Caracasa, i trebao je, ako me sjećanje ne vara, ploviti do Rijeke. Ubrzo po uhićenju kapetan i njegovi ljudi prebačeni su u zatvor u Egionu, koji je po svemu podsjećao na tipičnu orijentalnu tamnicu iz sultanskih vremena, koja nema baš nikakve veze sa standardima Europske Unije. Laptalo tu se zatekao kao u Andrićevoj prokletoj avliji. Osim što nije imao pojma kad će izaći, i hoće li ikad izaći, nije bio siguran je li ikog za njega briga. Javili su mu se iz hrvatskog veleposlanstva u Ateni, ali u tom javljanju bilo je nečega bizarnog. Kapetan je znao da je nevin, i mislio je da bi sve to morali znati – jer on i njegovi ljudi teško da su mogli imati veze s procedurom ukrcaja, pa tako ni s onim što će se naći u teretu, dok je za ljude u veleposlanstvu on bio samo jedan od naših ljudi koji završe na policiji i u zatvoru jer su nešto ukrali, jer su nekoga ubili, jer su krijumčarili drogu, umjetnine, ptice pjevice. Da stvar bude gora, bilo je to vrijeme kada je Hrvatska činila sve da se prikaže finom i demokratskom, i da tako uđe u Europsku Uniju, i nikome nije padalo napamet da se založi za narkodilere i slične razbojnike. Dovoljno smo imali nevolja s ratnim zločincima, našim junacima.
Grcima je opet trebao krivac u borbi protiv narkomafije, koju će pokazati Amerikancima i svijetu. Trebao im je netko tko će odgovarati ne samo za pedeset jedan kilogram kokaina, nego i za sve one tovare droge koji su kroz grčke teritorijalne vode slobodno prolazili, i iskrcavali se širom Mediterana. Kristo Laptalo bio je idealna žrtva: bio je Hrvat, s kojim Hrvati i hrvatska država nisu imali ništa, ali preko kojeg će, zahvaljujući svojoj principijelnosti i odlučnosti, prići korak bliže Europi, dok je za Grke bio savršen kandidat za cjeloživotno uzištvo. To što, možda, nije bio kriv, to nikoga već od prvog trenutka zapravo nije zanimalo.
Kratki izvještaj o njemu prva je u Jutarnjem listu objavila novinarka čiji je otac, čini mi se, bio pomorski kapetan. Pročitao sam tekst, i s vrlo malo informacija, po osjećaju za pravdu, a pomalo i po osjećaju za romanesknu fabulu, napisao sam svoju kolumnu. Nisam mogao biti siguran da kapetan Laptalo nije kriv, ali zar bih ikad išta napisao i zar bih ikad ijednog čovjeka branio kada bih čekao da budem sasvim siguran? Na osnovu kolumne dobio sam priliku za telefonski intervju s kapetanom Laptalom. Imao je pravo na ograničen broj telefonskih poziva (čini mi se jedan trodnevno?). Umjesto da ga iskoristi da se čuje sa svojima, razgovarao je sa mnom. Obrazovan čovjek, izrazitog retorskog i pripovjedačkog talenta, bio je svo vrijeme preko granice suza. I govorio je nekim starim dubrovačkim govorom, kakav nisam čuo od smrti tetke Lole, kada je i prekinuta naša obiteljska veza s Dubrovnikom. Ne samo da je bio savršeno projektirana žrtva, nego je bio upravo takav čovjek, upravo takav lik preko kojeg sam se mogao identificirati s događajem. Moglo se dogoditi, ne znam sad kako, da se tako ja zateknem u prokletoj avliji u Egionu, pod optužbom za krijumčarenje pedeset jednog kilograma kokaina. Intervju je objavljen, a ja sam započeo vlastitu kampanju za Krista Laptala, uz kojeg nije stao baš nitko, osim jedne pomorske udruge i njezina vrlo agilnog šefa. Mediji su bili nezainteresirani, kao da ih je netko hipnotizirao.
Tada se počinje zbivati nešto vrlo uznemiravajuće. Tadašnji kolumnist Jutarnjeg, umirovljeni aktivist za ljudska prava, započinje neku svoju naizgled potpuno iracionalnu kampanju protiv Laptala. Po prirodi fantast i maštar u stvarima gdje za maštarije nema mjesta, koji je bio u stanju uvjeriti ljude da ima vezu i tamo gdje je nema, obavijestio je redakciju da je iz američke DEA-e dobio pouzdane informacije o tome da je Laptalo dio međunarodne narkomafijaške mreže. I tako su, neovisni jedni od drugih, u Jutarnjem listu počeli izlaziti radikalno suprotstavljeni tekstovi o Laptalu. Bjesnio sam po stranicama novina, branio kapetana kao da branim vlastiti želudac i jetru, i manje-više otkriveno nasrtao na uredništvo i čuvenog kolumnista, koji izmišlja veze u DEA-e. Bilo je to vrijeme Nine Pavića, koji je dopuštao svojim autorima da pišu. U to vrijeme Laptalova tema prelila se lagano i u druge medije. I oni su, međutim, bili impresionirani lažima o američkoj ulozi u istrazi. Nezavisne novine, među njima i perjanice hrvatskog slobodarstva, o Laptalu su mučali mrtvim mukom. Nije im padalo na pamet da ga brane. Iza kampanje koja je protiv njega vođena, i koja će na kraju završiti pred hrvatskim sudom, stajali su najmračniji i najjadniji šovenski razlozi. O njima se danas jedino može šutjeti. Kapetan Kristo Laptalo počiva na Boninovu, ali njegove bližnje ne bi bilo pošteno uznemiravati iznošenjem onog što su izgovorili oni koji su njihovom mužu, ocu i djedu namijenili smrt u grčkoj tamnici.
Ne želim pretpostavljati kako je do toga došlo, ali stalo mi je da kažem: u jednom su trenutku, dok je trajala ta čudna novinska kampanja oko tamnovanja dubrovačkog kapetana, reagirali predsjednik Vlade Ivo Sanader i dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica. Zahvaljujući njima dvoma hrvatska se država naglo zainteresirala za svog građanina, što je proces najednom vratilo u pravne okvire. Na neki način vratilo ga je i zdravom razumu. Nestalo je iz priče strašnog Karađoza, koji je jednog dana naumio hapsiti nevine a puštati krivce.
Nikada nisam upoznao kapetana Krista Laptala. Nisam u njegovoj stvari imao nikakvih svojih interesa. (Ako drugi ljudi već time što su drugi nisu moj interes.) Ali Dubravki Šuici nemam namjeru da zaboravim ono što je za Laptala učinila. To neka se zna za svaki sljedeći put kada potpredsjednica Europske komisije braneći nepametnu politiku izgovori nešto nepametno.
Dubravka Šuica, obrana kapetana Krista Laptala
Potpredsjednica Europske komisije progovorila je o masovnom odbijanju cijepljenja u njenoj zemlji. I nije u tome vidjela izraz primitivizma, zaostalosti i zatucanosti, odustajanja od blagodati epohe europskog prosvjetiteljstva, vjere u znanost i pismenost, u tradicionalnu medicinu i u zdrav razum, niti je u strahu od igle i od cijepljenja prepoznala posljedice uništenja javnih glasila u svojoj zemlji, općenito sredstava informiranja, novina, televizije i informativnih radio-stanica, nego je za sve okrivila komunizam. Rekla je da ljudi u njezinoj zemlji, da “Hrvati ne vole centralističke preporuke”, i da je to razlog što se ne cijepe. Premda je od raspada Jugoslavije prošlo trideset godina, i premda se većina Hrvata ne može ni sjećati “centralističkih preporuka”, kao recimo one kada je 1972. vojska s tenkovima osiguravala kampanju totalnog cijepljenja stanovništva protiv variole vere, čime su Jugoslavija, a s njom i Hrvatska, te posredno cijela Europa, spašeni od totalnog pomora, te fizičkog i civilizacijskog sakaćenja zajednice, Dubravka Šuica za ovo što se sad događa krivi Jugoslaviju i komunizam. Dio preostalih glasila skriva njezine izjave, ili ih pokušava drukčije protumačiti i ublažiti, dok drugi dio, još uvijek nošen stečevinama zdravog razuma i idejom o slobodi štampe, Šuicu s mnogo razloga ismijava. Slobodna glasila u Hrvatskoj, naročito ona lijevih nagnuća, često se koriste tom gestom blagog čuđenja i inherentnog ruganja glupostima faktotuma hrvatske državotvorne politike, kakav je Dubravka Šuica. U zemlji koja se diči nepismenošću, i u kojoj suci svojim presudama brane nositelje i promotore nepismenosti od onih koji bi ih u ime pismenosti vrijeđali, u toj zemlji treba dobro paziti kako se i koliko se čudi i ruga Dubravki Šuici.
Ali kad god ta političarka, visoko pozicionirana u briselskim kancelarijama i na europskim šalterima, izgovori nešto što nepameću odjekne u našim medijima, ja u sebi osjetim poriv da je branim. I poslije me savjest muči što ju nisam branio. Najprije, nije ona nepametna žena. Ali obrana svake politike u nas, i ne samo u nas, završava u gluposti. Čovjek se mora praviti mnogo glupljim nego što jest, pa da brani stečevine, uspjehe i posljedice vladanja Hrvatskom u proteklih trideset godina. Recimo, kako obraniti odlučnost polovice stanovnika ove zemlje da se ne cijepe? Ili zdravstvene radnike koji se ne bi cijepili ni testirali, nego bi svoje pacijente radije inficirali koronavirusnom bolešću? A Šuica ih mora braniti, jer upravo oni predstavljaju tu široku platformu narodnjačke i pučke politike kojoj ona pripada. Oni su, ti necijepljeni liječnici i medicinske sestre, sol zemlje u koju će, ako zatreba tako, i zdrav razum biti sahranjen. Da sam na njezinom mjestu – a kao čovjek dužan sam zamišljati kako je u koži drugog, kako je na njezinom mjestu – vjerojatno bih i sam bio primoran da za sve okrivim komunizam i Jugoslaviju.
Ali nije to razlog što bih u skoro svakoj, pa tako i u ovoj prilici branio Dubravku Šuicu. O mnogo ozbiljnijim stvarima je riječ, i o krupnijem ljudskom dugu. Evo kako je bilo: 13. srpnja 2007. na brodu Coral Sea, koji je plovio pod bahamskom zastavom, grčka je obalna straža među teretom pronašla pakete s pedeset jednim kilogramom kokaina. Uhićeni su kapetan Kristo Laptalo, Dubrovčanin i hrvatski državljanin, te prvi časnik broda i noštromo. Coral Sea bio je brod za prijevoz južnog voća, u čijoj su utrobi za prekooceanske plovidbe dozrijevale ekvadorske banane. Isplovio je iz Caracasa, i trebao je, ako me sjećanje ne vara, ploviti do Rijeke. Ubrzo po uhićenju kapetan i njegovi ljudi prebačeni su u zatvor u Egionu, koji je po svemu podsjećao na tipičnu orijentalnu tamnicu iz sultanskih vremena, koja nema baš nikakve veze sa standardima Europske Unije. Laptalo tu se zatekao kao u Andrićevoj prokletoj avliji. Osim što nije imao pojma kad će izaći, i hoće li ikad izaći, nije bio siguran je li ikog za njega briga. Javili su mu se iz hrvatskog veleposlanstva u Ateni, ali u tom javljanju bilo je nečega bizarnog. Kapetan je znao da je nevin, i mislio je da bi sve to morali znati – jer on i njegovi ljudi teško da su mogli imati veze s procedurom ukrcaja, pa tako ni s onim što će se naći u teretu, dok je za ljude u veleposlanstvu on bio samo jedan od naših ljudi koji završe na policiji i u zatvoru jer su nešto ukrali, jer su nekoga ubili, jer su krijumčarili drogu, umjetnine, ptice pjevice. Da stvar bude gora, bilo je to vrijeme kada je Hrvatska činila sve da se prikaže finom i demokratskom, i da tako uđe u Europsku Uniju, i nikome nije padalo napamet da se založi za narkodilere i slične razbojnike. Dovoljno smo imali nevolja s ratnim zločincima, našim junacima.
Grcima je opet trebao krivac u borbi protiv narkomafije, koju će pokazati Amerikancima i svijetu. Trebao im je netko tko će odgovarati ne samo za pedeset jedan kilogram kokaina, nego i za sve one tovare droge koji su kroz grčke teritorijalne vode slobodno prolazili, i iskrcavali se širom Mediterana. Kristo Laptalo bio je idealna žrtva: bio je Hrvat, s kojim Hrvati i hrvatska država nisu imali ništa, ali preko kojeg će, zahvaljujući svojoj principijelnosti i odlučnosti, prići korak bliže Europi, dok je za Grke bio savršen kandidat za cjeloživotno uzištvo. To što, možda, nije bio kriv, to nikoga već od prvog trenutka zapravo nije zanimalo.
Kratki izvještaj o njemu prva je u Jutarnjem listu objavila novinarka čiji je otac, čini mi se, bio pomorski kapetan. Pročitao sam tekst, i s vrlo malo informacija, po osjećaju za pravdu, a pomalo i po osjećaju za romanesknu fabulu, napisao sam svoju kolumnu. Nisam mogao biti siguran da kapetan Laptalo nije kriv, ali zar bih ikad išta napisao i zar bih ikad ijednog čovjeka branio kada bih čekao da budem sasvim siguran? Na osnovu kolumne dobio sam priliku za telefonski intervju s kapetanom Laptalom. Imao je pravo na ograničen broj telefonskih poziva (čini mi se jedan trodnevno?). Umjesto da ga iskoristi da se čuje sa svojima, razgovarao je sa mnom. Obrazovan čovjek, izrazitog retorskog i pripovjedačkog talenta, bio je svo vrijeme preko granice suza. I govorio je nekim starim dubrovačkim govorom, kakav nisam čuo od smrti tetke Lole, kada je i prekinuta naša obiteljska veza s Dubrovnikom. Ne samo da je bio savršeno projektirana žrtva, nego je bio upravo takav čovjek, upravo takav lik preko kojeg sam se mogao identificirati s događajem. Moglo se dogoditi, ne znam sad kako, da se tako ja zateknem u prokletoj avliji u Egionu, pod optužbom za krijumčarenje pedeset jednog kilograma kokaina. Intervju je objavljen, a ja sam započeo vlastitu kampanju za Krista Laptala, uz kojeg nije stao baš nitko, osim jedne pomorske udruge i njezina vrlo agilnog šefa. Mediji su bili nezainteresirani, kao da ih je netko hipnotizirao.
Tada se počinje zbivati nešto vrlo uznemiravajuće. Tadašnji kolumnist Jutarnjeg, umirovljeni aktivist za ljudska prava, započinje neku svoju naizgled potpuno iracionalnu kampanju protiv Laptala. Po prirodi fantast i maštar u stvarima gdje za maštarije nema mjesta, koji je bio u stanju uvjeriti ljude da ima vezu i tamo gdje je nema, obavijestio je redakciju da je iz američke DEA-e dobio pouzdane informacije o tome da je Laptalo dio međunarodne narkomafijaške mreže. I tako su, neovisni jedni od drugih, u Jutarnjem listu počeli izlaziti radikalno suprotstavljeni tekstovi o Laptalu. Bjesnio sam po stranicama novina, branio kapetana kao da branim vlastiti želudac i jetru, i manje-više otkriveno nasrtao na uredništvo i čuvenog kolumnista, koji izmišlja veze u DEA-e. Bilo je to vrijeme Nine Pavića, koji je dopuštao svojim autorima da pišu. U to vrijeme Laptalova tema prelila se lagano i u druge medije. I oni su, međutim, bili impresionirani lažima o američkoj ulozi u istrazi. Nezavisne novine, među njima i perjanice hrvatskog slobodarstva, o Laptalu su mučali mrtvim mukom. Nije im padalo na pamet da ga brane. Iza kampanje koja je protiv njega vođena, i koja će na kraju završiti pred hrvatskim sudom, stajali su najmračniji i najjadniji šovenski razlozi. O njima se danas jedino može šutjeti. Kapetan Kristo Laptalo počiva na Boninovu, ali njegove bližnje ne bi bilo pošteno uznemiravati iznošenjem onog što su izgovorili oni koji su njihovom mužu, ocu i djedu namijenili smrt u grčkoj tamnici.
Ne želim pretpostavljati kako je do toga došlo, ali stalo mi je da kažem: u jednom su trenutku, dok je trajala ta čudna novinska kampanja oko tamnovanja dubrovačkog kapetana, reagirali predsjednik Vlade Ivo Sanader i dubrovačka gradonačelnica Dubravka Šuica. Zahvaljujući njima dvoma hrvatska se država naglo zainteresirala za svog građanina, što je proces najednom vratilo u pravne okvire. Na neki način vratilo ga je i zdravom razumu. Nestalo je iz priče strašnog Karađoza, koji je jednog dana naumio hapsiti nevine a puštati krivce.
Nikada nisam upoznao kapetana Krista Laptala. Nisam u njegovoj stvari imao nikakvih svojih interesa. (Ako drugi ljudi već time što su drugi nisu moj interes.) Ali Dubravki Šuici nemam namjeru da zaboravim ono što je za Laptala učinila. To neka se zna za svaki sljedeći put kada potpredsjednica Europske komisije braneći nepametnu politiku izgovori nešto nepametno.