On je pisac našeg svijeta, vremena i jezika, onaj glasnik svih naših sudbina, i opće zajedničke sudbine, kakav mora postojati u svakoj zajednici. Da njega nema, glavinjali bismo u mraku, glavama se sudarali, očajavali ne shvaćajući što nam se to događa. Čovjek je takav stvor: da bi znao što mu se događa, mora tu biti netko tko će mu ispričati. I tko će ga, pravilo je takvo, svojom pričom ojaditi, uznemiriti i posramiti. Zato je glasnik sudbina prezrenočeljade u mjestu: gradska luda, mahniti propovjednik, pjesnik, cvrčak usred neprijateljskog mravljeg svijeta, Krleža s karabinom ispod kreveta… Ono što on govori, ili što u novije vrijeme piše, nikada nije ono što bismo željeli čuti, ali je ono bez čega ne možemo izaći na svjetlo. Zato ga, glasnika sudbina, progonimo, preziremo, okrećemo mu leđa, govorimo da je neozbiljan i nevažan, da je on luda koja se, poput pljesni, hrani našim kruhom i naše vino pretvara u ocat.
U podlozi Matinog teksta, ili dramske duologije, naslovljene kao “Otac, Kći i Duh Sveti”, kao i obično leži pitanje čovjekove savjesti. Njome se, savješću ljudskom, ovaj pisac baš uvijek bavi. I drugo: piscu je na umu bilo reportažno izvješće njegova svetog imenjaka Mateja, koje vjernici Evanđeljem nazivaju, a u kojem je pripovijest o kralju Herodu i njegovu pokolju dječaka. Ta pripovijest se uzdignula u mit. A premda je mit fiksirana priča, ono što ga pokreće u načinu je njegove interpretacije – u sjećanju na priču! – kod svakoga pojedinačno. U mom sjećanju na Heroda i pokolj muške judejske dječice stoji da su Herodu najavili da će ga zbaciti kralj nad kraljevima, upravo rođeni dječačić. On se uplašio pa povjerovao, i kada su ona trojica kretali s darovima u posjet dječačiću iz štalice, Herodu su obećali da će mu poslije dojaviti gdje je on. Obećanje nisu ispunili, jer im je Bog u snu rekao da to ne čine. Na to se Herod tako razbjesnio da je svojoj ordiji naredio da pobiju svu mušku dječicu mlađu od dvije godine. Isusa nisu našli, jer je Marijin zaručnik, a dječakov poočim Josip usnio spas u Egiptu. To je, dakle, od mita ostalo u mojoj glavi, i to će onda biti važno za gledanje predstave (naročito njezina drugog dijela) po duologiji “Otac, Kći i Duh Sveti”, u Satiričnom kazalištu Kerempuh, i u režiji Janusza Kice.
Prva igra posvećena je silovatelju i relativno uglednom članu zajednice, ratnom veteranu, ocu obitelji (kojeg kod Kice sjajno igra Vedran Mlikota). U središtu igre njegova je savjest. Druga igra posvećena je dvjema obiteljima kojima su se ubile kćeri, i načinima na koje majke i očevi rješavaju probleme sa svojim savjestima. Cjelokupno skoro troipolsatno predstavljanje gorka je, emocionalno teško podnošljiva burleskna satira, u kojoj na gledatelja naročito neugodno djeluje dojam o neprestanom izmicanju priče, pomicanju fokusa. Taman kad mu se učini da je uhvatio bit drame i da je mit ščepao za rep, taman kad započne njegovo emocionalno navikavanje, skupa s unutarnjim etičkim samoreguliranjem koje će njega, gledatelja, odvesti na pravu stranu povijesti ili događaja, pisac i redatelj mu izmaknu priču pred očima. To je bio razlog zbog kojega se na onoj reprizi izvedbe na koju sam uspio stići ispraznilo pola osmog reda partera desno, jer se skupina izgledom malo priprostih građanki i građana nakon stanke nije vratila na svoja mjesta. To je bio razlog zašto su dvojica muškaraca intelektualnih fizionomija usred predstave izlazila van, sporo se krećući i vidno podsmjehujući publici koja je ostala. Imali su ti odlasci doista smisla, s obzirom na način i sadržaj onog što je pisac u svom tekstu napisao. Smisao moralnih iskušenja u tome je da se svijet makar na čas osjeti odgovornim, što je, pak, moguće samo ako se nađemo među krivcima. To je put koji možda vodi u katarzu, a katarza nije baš svakome zajamčena…
Prva igra u predstavljanju, ili prvi dio Matišićeva teksta, naslovljena je kao “Sijamski blizanci plešu sambu ili nevini umiru prvi”. Gluhonijema žena glavnoga lika (odlično je odigra Branka Trlin) čudom pročuje i progovori, nakon čega joj se Krist počinje ukazivati na mobitelu, glasom i porukama. Premda je rođena Zagrepčanka, ona progovara govorom Dalmatinske zagore, a Krist joj se javlja u deseteračkim sloganima, i razotkriva tajnu muževljeva silovanja. U prvoj će igri publika još i nalaziti razloga za smijeh – jer zaboga, zašto su u petak navečer došli u Kerempuh, nego da si smijehom olakšaju duše? – dok će se u drugoj igri onima koji ostanu smrznuti duše. Dvije obitelji, susjedi po grobovima na Mirogoju, nalaze se oko neispričanih priča svojih mrtvih kćeri. Obje su se ubile, i obje su za sobom ostavile olovo krivnje na dušama svojih roditelja. Jedan otac je profesor filozofije (glumi Marko Makovčić), drugi otac (mračno dobro odigrao ga je Hrvoje Kečkeš) vozač je tramvaja. Majke (Ines Bojanić i Linda Begonja) svoju krivnju za samoubojstva kćeri rješavaju tako što si kućnim kliještima čupaju zube, sve u toj strašnoj i tako prepoznatljivoj navadi da se problem savjesti pretvara tako što će se u patnji pred cijelim svijetom proći kroz transformaciju iz počinitelja u žrtvu. Jedan mudruje i skriva se od svoje savjesti, a drugi se, savršeno u duhu epohe, oslobađa odgovornosti tako što na sva pitanja ima jednostavne odgovore. Vozač tramvaja majstor je teorija zavjere, koji mit o Herodu i dječačićima genijalno transformira u novi mit, koji je savršeno u skladu s epohom, pa krivnju za smrt vlastitog djeteta poopćava, širi i njime obuhvaća cijeli svijet, a naročito temelje onog na čemu je taj svijet postavljen. U liku tog čovjeka, ojađenog i gnjevnog vozača tramvaja, trebali bi se prepoznati čitatelji Matišićeve drame i svi ljudi u publici. Neki se na svoj nemušt i primitivan način i prepoznaju, pa bijesno izlaze van. Ta druga igra, i drugi dio Matišićeve dramske duologije, nosi naslov “Žene bez zuba ili ples Melanije Trump”. Dosta, u predstavi se licem, osobom i životnom dramom pojavljuje Melanija Trump. Ne bi previše pogriješio onaj tko bi sad rekao da je ovo predstava o njoj.
“Otac, Kći i Duh sveti” feministički je tekst. Ili bi to bio feministički tekst kada bi u Hrvatskoj pojam feminizma mogao biti shvaćen izvan žutotabloidne i pseudoaktivističke agende, te kada bi dame i gospoda čudom – samo bi Krist bio u stanju takvo čudo izvesti! – shvatili dvije stvari: prva i važnija jest da feminističke tekstove mogu pisati, pa ih onda i pišu, i pisci (spisateljice?), koji raspolažu muškom rasplodnom aparaturom i imaju nešto dublje glasove, i druga stvar: u feminističkom tekstu žene nužno nisu anđeli, kao što ni muški nisu obavezno đavoli, kao što ni naš svijet nije naopak samo zato što su ga muškarci takvim učinili.
“Otac, Kći i Duh Sveti” katolički je tekst. Okvir prvoj igri čini monolog Svećenika (igra ga Dražen Čuček), koji objašnjava – tojest vrši mistifikaciju – da je ovo predstava crkvenog teatra, u kojoj će on, po dopuštenju piščevom, davati izvjesne svoje komentare i provesti neke intervencije u predstavi. Kasnije on to i čini, ali tek kao sudionik, kao jedan od likova u općoj i nerazrješivoj drami. U drami iznad koje postoji nešto što je iznad običaja, mentaliteta i institucija. A to što postoji je: silovanje djevojčice Ruže! Ili silovanje Srpkinje Ruže, koje zatim, usred Kristovih čudesa i deseteračkih esemesa, živim i prisutnim čini pitanje kakav je Njegov odnos prema Hrvatima, a kakav prema Srbima. Zanimljiva biva, za nekog možda i uznemirujuća, pobuna glavnoga lika protiv Kristove srbofilije. I kao što to u najboljoj satiri biva, scena je to koja ismijava nešto što u zbilji vrlo živo postoji i što je samo uzdignuto u visinu pozornice.
Mate Matišić u hrvatskoj je kulturi i književnosti osamljena pojava. Ne postoji više nijedan pisac s kojim bi on činio par ili skupinu, poetičku ili etičku zajednicu. Matina je samoća karakteristična za glasnike sudbina, pogotovu u mračna vremena i u neprosvijećenim zajednicama. Ujedno, njega samoća njegova štiti. U vremenu u kojem su u Hrvatskoj ozbiljne dramske tekstove domaćih pisaca zamijenile paradne i tobožnje dramatizacije romana naših kul prozaistica i prozaika, i u kojem su najveći hrvatski dramski pisci – najprije Ivo Brešan, a onda i Slobodan Šnajder – prestali pisati dramske komade, jer ih više nije imao tko igrati, i prešli na pisanje romana (ipak se još nije našao i taj cinik da dramatizira i na pozornicu iznese neki Šnajderov roman!), u tom je vremenu Mate Matišić ne samo najveći, nego i posljednji hrvatski dramski pisac. Glasnik naših sudbina, i one jedne zajedničke i opće sudbine hrvatskoga društva, kojeg neće zatući ni spaliti, jer mi volimo egzote.
Mate Matišić, feminist, katolik, posljednji glasnik naših sudbina
On je pisac našeg svijeta, vremena i jezika, onaj glasnik svih naših sudbina, i opće zajedničke sudbine, kakav mora postojati u svakoj zajednici. Da njega nema, glavinjali bismo u mraku, glavama se sudarali, očajavali ne shvaćajući što nam se to događa. Čovjek je takav stvor: da bi znao što mu se događa, mora tu biti netko tko će mu ispričati. I tko će ga, pravilo je takvo, svojom pričom ojaditi, uznemiriti i posramiti. Zato je glasnik sudbina prezreno čeljade u mjestu: gradska luda, mahniti propovjednik, pjesnik, cvrčak usred neprijateljskog mravljeg svijeta, Krleža s karabinom ispod kreveta… Ono što on govori, ili što u novije vrijeme piše, nikada nije ono što bismo željeli čuti, ali je ono bez čega ne možemo izaći na svjetlo. Zato ga, glasnika sudbina, progonimo, preziremo, okrećemo mu leđa, govorimo da je neozbiljan i nevažan, da je on luda koja se, poput pljesni, hrani našim kruhom i naše vino pretvara u ocat.
U podlozi Matinog teksta, ili dramske duologije, naslovljene kao “Otac, Kći i Duh Sveti”, kao i obično leži pitanje čovjekove savjesti. Njome se, savješću ljudskom, ovaj pisac baš uvijek bavi. I drugo: piscu je na umu bilo reportažno izvješće njegova svetog imenjaka Mateja, koje vjernici Evanđeljem nazivaju, a u kojem je pripovijest o kralju Herodu i njegovu pokolju dječaka. Ta pripovijest se uzdignula u mit. A premda je mit fiksirana priča, ono što ga pokreće u načinu je njegove interpretacije – u sjećanju na priču! – kod svakoga pojedinačno. U mom sjećanju na Heroda i pokolj muške judejske dječice stoji da su Herodu najavili da će ga zbaciti kralj nad kraljevima, upravo rođeni dječačić. On se uplašio pa povjerovao, i kada su ona trojica kretali s darovima u posjet dječačiću iz štalice, Herodu su obećali da će mu poslije dojaviti gdje je on. Obećanje nisu ispunili, jer im je Bog u snu rekao da to ne čine. Na to se Herod tako razbjesnio da je svojoj ordiji naredio da pobiju svu mušku dječicu mlađu od dvije godine. Isusa nisu našli, jer je Marijin zaručnik, a dječakov poočim Josip usnio spas u Egiptu. To je, dakle, od mita ostalo u mojoj glavi, i to će onda biti važno za gledanje predstave (naročito njezina drugog dijela) po duologiji “Otac, Kći i Duh Sveti”, u Satiričnom kazalištu Kerempuh, i u režiji Janusza Kice.
Prva igra posvećena je silovatelju i relativno uglednom članu zajednice, ratnom veteranu, ocu obitelji (kojeg kod Kice sjajno igra Vedran Mlikota). U središtu igre njegova je savjest. Druga igra posvećena je dvjema obiteljima kojima su se ubile kćeri, i načinima na koje majke i očevi rješavaju probleme sa svojim savjestima. Cjelokupno skoro troipolsatno predstavljanje gorka je, emocionalno teško podnošljiva burleskna satira, u kojoj na gledatelja naročito neugodno djeluje dojam o neprestanom izmicanju priče, pomicanju fokusa. Taman kad mu se učini da je uhvatio bit drame i da je mit ščepao za rep, taman kad započne njegovo emocionalno navikavanje, skupa s unutarnjim etičkim samoreguliranjem koje će njega, gledatelja, odvesti na pravu stranu povijesti ili događaja, pisac i redatelj mu izmaknu priču pred očima. To je bio razlog zbog kojega se na onoj reprizi izvedbe na koju sam uspio stići ispraznilo pola osmog reda partera desno, jer se skupina izgledom malo priprostih građanki i građana nakon stanke nije vratila na svoja mjesta. To je bio razlog zašto su dvojica muškaraca intelektualnih fizionomija usred predstave izlazila van, sporo se krećući i vidno podsmjehujući publici koja je ostala. Imali su ti odlasci doista smisla, s obzirom na način i sadržaj onog što je pisac u svom tekstu napisao. Smisao moralnih iskušenja u tome je da se svijet makar na čas osjeti odgovornim, što je, pak, moguće samo ako se nađemo među krivcima. To je put koji možda vodi u katarzu, a katarza nije baš svakome zajamčena…
Prva igra u predstavljanju, ili prvi dio Matišićeva teksta, naslovljena je kao “Sijamski blizanci plešu sambu ili nevini umiru prvi”. Gluhonijema žena glavnoga lika (odlično je odigra Branka Trlin) čudom pročuje i progovori, nakon čega joj se Krist počinje ukazivati na mobitelu, glasom i porukama. Premda je rođena Zagrepčanka, ona progovara govorom Dalmatinske zagore, a Krist joj se javlja u deseteračkim sloganima, i razotkriva tajnu muževljeva silovanja. U prvoj će igri publika još i nalaziti razloga za smijeh – jer zaboga, zašto su u petak navečer došli u Kerempuh, nego da si smijehom olakšaju duše? – dok će se u drugoj igri onima koji ostanu smrznuti duše. Dvije obitelji, susjedi po grobovima na Mirogoju, nalaze se oko neispričanih priča svojih mrtvih kćeri. Obje su se ubile, i obje su za sobom ostavile olovo krivnje na dušama svojih roditelja. Jedan otac je profesor filozofije (glumi Marko Makovčić), drugi otac (mračno dobro odigrao ga je Hrvoje Kečkeš) vozač je tramvaja. Majke (Ines Bojanić i Linda Begonja) svoju krivnju za samoubojstva kćeri rješavaju tako što si kućnim kliještima čupaju zube, sve u toj strašnoj i tako prepoznatljivoj navadi da se problem savjesti pretvara tako što će se u patnji pred cijelim svijetom proći kroz transformaciju iz počinitelja u žrtvu. Jedan mudruje i skriva se od svoje savjesti, a drugi se, savršeno u duhu epohe, oslobađa odgovornosti tako što na sva pitanja ima jednostavne odgovore. Vozač tramvaja majstor je teorija zavjere, koji mit o Herodu i dječačićima genijalno transformira u novi mit, koji je savršeno u skladu s epohom, pa krivnju za smrt vlastitog djeteta poopćava, širi i njime obuhvaća cijeli svijet, a naročito temelje onog na čemu je taj svijet postavljen. U liku tog čovjeka, ojađenog i gnjevnog vozača tramvaja, trebali bi se prepoznati čitatelji Matišićeve drame i svi ljudi u publici. Neki se na svoj nemušt i primitivan način i prepoznaju, pa bijesno izlaze van. Ta druga igra, i drugi dio Matišićeve dramske duologije, nosi naslov “Žene bez zuba ili ples Melanije Trump”. Dosta, u predstavi se licem, osobom i životnom dramom pojavljuje Melanija Trump. Ne bi previše pogriješio onaj tko bi sad rekao da je ovo predstava o njoj.
“Otac, Kći i Duh sveti” feministički je tekst. Ili bi to bio feministički tekst kada bi u Hrvatskoj pojam feminizma mogao biti shvaćen izvan žutotabloidne i pseudoaktivističke agende, te kada bi dame i gospoda čudom – samo bi Krist bio u stanju takvo čudo izvesti! – shvatili dvije stvari: prva i važnija jest da feminističke tekstove mogu pisati, pa ih onda i pišu, i pisci (spisateljice?), koji raspolažu muškom rasplodnom aparaturom i imaju nešto dublje glasove, i druga stvar: u feminističkom tekstu žene nužno nisu anđeli, kao što ni muški nisu obavezno đavoli, kao što ni naš svijet nije naopak samo zato što su ga muškarci takvim učinili.
“Otac, Kći i Duh Sveti” katolički je tekst. Okvir prvoj igri čini monolog Svećenika (igra ga Dražen Čuček), koji objašnjava – tojest vrši mistifikaciju – da je ovo predstava crkvenog teatra, u kojoj će on, po dopuštenju piščevom, davati izvjesne svoje komentare i provesti neke intervencije u predstavi. Kasnije on to i čini, ali tek kao sudionik, kao jedan od likova u općoj i nerazrješivoj drami. U drami iznad koje postoji nešto što je iznad običaja, mentaliteta i institucija. A to što postoji je: silovanje djevojčice Ruže! Ili silovanje Srpkinje Ruže, koje zatim, usred Kristovih čudesa i deseteračkih esemesa, živim i prisutnim čini pitanje kakav je Njegov odnos prema Hrvatima, a kakav prema Srbima. Zanimljiva biva, za nekog možda i uznemirujuća, pobuna glavnoga lika protiv Kristove srbofilije. I kao što to u najboljoj satiri biva, scena je to koja ismijava nešto što u zbilji vrlo živo postoji i što je samo uzdignuto u visinu pozornice.
Mate Matišić u hrvatskoj je kulturi i književnosti osamljena pojava. Ne postoji više nijedan pisac s kojim bi on činio par ili skupinu, poetičku ili etičku zajednicu. Matina je samoća karakteristična za glasnike sudbina, pogotovu u mračna vremena i u neprosvijećenim zajednicama. Ujedno, njega samoća njegova štiti. U vremenu u kojem su u Hrvatskoj ozbiljne dramske tekstove domaćih pisaca zamijenile paradne i tobožnje dramatizacije romana naših kul prozaistica i prozaika, i u kojem su najveći hrvatski dramski pisci – najprije Ivo Brešan, a onda i Slobodan Šnajder – prestali pisati dramske komade, jer ih više nije imao tko igrati, i prešli na pisanje romana (ipak se još nije našao i taj cinik da dramatizira i na pozornicu iznese neki Šnajderov roman!), u tom je vremenu Mate Matišić ne samo najveći, nego i posljednji hrvatski dramski pisac. Glasnik naših sudbina, i one jedne zajedničke i opće sudbine hrvatskoga društva, kojeg neće zatući ni spaliti, jer mi volimo egzote.