Sredinom listopada uručena joj je nagrada Premium Imperiale, koju dodjeljuje japanska carska obitelj, a pokrovitelj joj je princ Hitači Masahito, mlađi brat nekadašnjeg cara Akihita. Na ceremoniji pojavila se u predimenzioniranoj bijeloj košulji, s bijelom kravatom, u dugom tamnom ogrtaču. Na drugoj fotografiji s istog događaja Marina je u dugoj bijeloj haljini s floralnim motivima, sjedi s medaljom oko vrata i poveljom u krilu, uz još četvero dobitnika. Oni su, odreda u crnom, muškarci u smokinzima i leptir mašnama. Premda je fotografija strogo ceremonijalne prirode, djeluje kao slika nekog performansa: svi su, osim nje, podvrgnuti strogoj formi događaja, gotovo nevidljivi i neprisutni u svojim osobnostima. Premium Imperiale jedna je od onih velikih nagrada za umjetnost, iza kojih stoje vladarske kuće ili velike državne institucije iz markantnih zemalja svijeta, a dodjeljuje se u nekoliko kategorija: za slikarstvo, za skulpturu i performans, za arhitekturu, za glazbu, za film i teatar. Uz Marinu tako sjedi i Eduardo Souto de Moura, čuveni portugalski arhitekt, prickerovac.
U trenucima kad je u Japanu nagrađuju i fotografiraju, Marina Abramović samo što nije ušla u osamdesetu godinu života. Odavno već je objavila formu svog posljednjeg ispraćaja, s tri sprovoda u tri grada, Beogradu, Amsterdamu i New Yorku, tako da se ne zna u kojem je od tri kovčega tijelo. Kao što često biva u njezinom artu, projekt je i duboko sentimentalan, i humoran. Riječ je o tri njezina najdraža grada, između kojih ne želi da bira, jer ona doista može istovremeno biti na tri različita mjesta. Ali u tu igru s posthumnom patetikom ugrađena je i besmrtna igra balkanskih šibicara: tri kutije, tri sanduka, svaka igra svaka dobiva, ali samo u jednoj je kamenčić, samo u jednoj pokojničino je tijelo.
Ona je, međutim, živa i vječno mlada, premda su žene i muževi njezinih godina već udobno smješteni u foteljama i naslonjačima, gdje rješavaju testove za alzhajmerovu bolest i ine demencije, i premda je njezina generacija performera i konceptualista odavno svela račune s epohom u kojoj su stvarali i na koju su svojim radovima reagirali. Trenutno se, naime, na više mjesta širom Europe održavaju njezine izložbe, a njezini performansi od prije tridesetak godina ili već pola stoljeća aktualniji su nego u vremenima kada su premijerno izvedeni. U bečkoj Albertini, recimo, upravo traje Marinina monografska, ili bi bolje bilo reći inventarna izložba, za koje će se rekonstruirati dugi niz njezinih djela, a u ljubljanskoj Cukrarni oživljavaju radovi što ih je u dvanaest zajedničkih godina, između 1976. i 1988, izvela sa Ulayem. A 6. svibnja sljedeće godine će, u okviru 61. bijenala, u Gallerie dell’ Accademia di Venezia biti otvorena izložba “Marina Abramović: Transforming Energy”. Bit će to prvi put, tokom dva stoljeća povijesti Akademije, da se monografskom izložbom časti neka živa umjetnica. Kako je to zamislio kustos Shai Baitel, Izraelac na položaju direktora Muzeja suvremene umjetnosti u Šangaju, izložba će biti svojevrsni živi dijalog umjetnice s velikom venecijanskom likovnom baštinom. Tako će, kao vrhunac izložbe, biti usporedo predstavljena Marinina Pietà s Ulayem i Tizianova Pietà, posljednje, nedovršeno njegovo remek-djelo, koje je doslikavao Palma il Giovane… Povod tome: četiristo pedeset godina Tizianove smrti i osamdeset godina Marinina rođenja!
Prije dvadeset i osam godina Marina Abramović je na Bijenalu u Veneciji izvela svoj “Balkan Baroque”, šestosatni performans u kojem metalnom četkom struže i čisti krvave kosti, dok na videu teče priča o transformaciji štakora u vuka. Premda je prvotno bilo predviđeno da umjetnica nastupi u amblematskom prostoru Jugoslavenskoga paviljona, to nije bilo moguće zbog jedne bizarne odluke crnogorskoga selektora, pa je rad izveden u središnjem bijenalskom paviljonu, te na kraju i nagrađen glavnom nagradom. Osim što je među općenito najkomentiranijim i najtumačenijim umjetničkim radovima u proteklih pedesetak godina, “Balkan Baroque” našem je naraštaju važan, jer funkcionira kao estetski najartikuliraniji komentar ključnog događaja u našim životima. Izveden godinu i pol po svršetku rata u Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, “Balkan Baroque” funkcionira kao spomenik onome što se događalo. Dok je gledamo kako do iznemoglosti stuže i čisti sve te kosti, i kako se bavi jednim do u vječnost neizglednim i nedovršivim poslom, nas podilazi jeza, kakvu, možda, i ne osjećaju ljudi iz drugih zemalja i svjetova. Za njih su, naime, to samo velike govedske kosti, repromaterijal neke velike klaonice, životinjske kosti, dok su za nas to prizori vlastitih sudbina, onih koje su sretnim slučajem izbjegnute, ili onih koje nismo mogli izbjeći, jer su nam se, kao misao, strepnja i strah, uvukle u naše žive kosti, po kojima Marina Ambramović sad struže metalnom četkom, ne bi li ih očistila od onog od čega ih je nemoguće očistiti. “Balkan Baroque” je prizorište žive šestosatne jeze, rat balkanske Antigone, čija je masovna grobnica puna nesahranjene i nesahranjive njezine braće, i čije djelovanje svijetu ostaje trajno nerazumljivo. Oni koji su 1997. na Venecijanskom bijenalu Zlatnim lavom nagradili rad Marine Abramović, reagirali su na nepojamnu snagu jedne umjetničke ekspresije, i na za njih nerazumljivu urođeničku legendu o štakorima koji se pretvaraju u vukove, ali to je, zapravo, bio lokalni rad, za lokalnu balkansku publiku. Većeg komplimenta za Marinu Abramović teško može biti: ona je, unatoč svemu, trajno ostala lokalna umjetnica po svojim temama i doživljajima, a globalna, univerzalna, planetarna po recepciji i utjecaju.
Nakon što je 1970. diplomirala na beogradskoj Akademiji, došla je u Zagreb, u majstorsku radionicu Krste Hegedušića. Bio je to postdiplomski studij, i bila je od Hegedušića izabrana skupa s drugih sedmero studenata. Slikaru je tada već bilo sedamdeset, ali neće doživjeti njezine današnje godine. U svakom pogledu bio je mnogo stariji od Marine Abramović. Ona će ga kasnije, govoreći kako je naizgled neprirodan bio njihov spoj, uspoređivati s Thomasom Hartom Bentonom, američkim slikarom sela i malih gradova. Ali moguća sličnost je samo u motivima s njihovih slika: Hegedušić bio je angažirani umjetnik, agitirao je unutar zajednice na način koji bi, na kraju svih krajeva, mogao ispasti mnogo bliži i srodniji onom što Marina radi. Od “Podravskih motiva” Krste Hegedušića i od ilustracija za “Balade Petrice Kerempuha”, pa i od samih Krležinih Balada, do “Balkanskog baroka” Marine Abramović nije uopće tako daleko u prikazivanju i tumačenju svijeta, nije tako daleko u načinima predstavljanja ljudskih života, zasužnjenih unutar velikih povijesti i ideologija. Moglo bi se čak reći da je između njezina davnog učitelja Krste Hegedušića te Miroslava Krleže na jednoj strani scene, i Marine Abramović na drugoj strani scene, osnovna razlika u umjetničkim sredstvima kojima se koriste. Sve drugo je srodno i blisko, kao što im je blizak i srodan taj tragični doživljaj svijeta i mjesta s kojeg su potekli. I naravno, razlika je golema u Marininoj neusporedivoj slavi i prisutnosti u svijesti milijuna ljudi iz svih krajeva svijeta. Razlika je u tome što je ta velika žena u životna iskustva, memoriju i osjećaje ljudi sa svih strana planeta ugradila naša lokalna iskustva i kulturne kodove, ugradila je ono s čime su radili i što su stvarali umjetnici poput Krleže i Hegedušića, koji su, međutim, tom velikom svijetu ostali trajno nepoznati i suštinski nerazumljivi. Zahvaljujući Marini Abramović, možda će svijet sutra lakše razumjeti Krležu i Hegedušića.
Dugo sam se i bezuspješno pokušavao sjetiti jedine rečenice koju će ona izgovoriti u “Balkan Baroque”, premda sam je odmah mogao potražiti na internetu. Ali ono što nađem, nikad nije bilo ono čega sam se sjećao. Rečenica nađena na internetu, jedina koju izgovara u performansu, glasi: “Kada smo stali kod poslednje breze, tada sneg zaveja sve.”
Marina Abramović, balkanska Antigona i masovna grobnica puna kostiju njezine braće
Sredinom listopada uručena joj je nagrada Premium Imperiale, koju dodjeljuje japanska carska obitelj, a pokrovitelj joj je princ Hitači Masahito, mlađi brat nekadašnjeg cara Akihita. Na ceremoniji pojavila se u predimenzioniranoj bijeloj košulji, s bijelom kravatom, u dugom tamnom ogrtaču. Na drugoj fotografiji s istog događaja Marina je u dugoj bijeloj haljini s floralnim motivima, sjedi s medaljom oko vrata i poveljom u krilu, uz još četvero dobitnika. Oni su, odreda u crnom, muškarci u smokinzima i leptir mašnama. Premda je fotografija strogo ceremonijalne prirode, djeluje kao slika nekog performansa: svi su, osim nje, podvrgnuti strogoj formi događaja, gotovo nevidljivi i neprisutni u svojim osobnostima. Premium Imperiale jedna je od onih velikih nagrada za umjetnost, iza kojih stoje vladarske kuće ili velike državne institucije iz markantnih zemalja svijeta, a dodjeljuje se u nekoliko kategorija: za slikarstvo, za skulpturu i performans, za arhitekturu, za glazbu, za film i teatar. Uz Marinu tako sjedi i Eduardo Souto de Moura, čuveni portugalski arhitekt, prickerovac.
U trenucima kad je u Japanu nagrađuju i fotografiraju, Marina Abramović samo što nije ušla u osamdesetu godinu života. Odavno već je objavila formu svog posljednjeg ispraćaja, s tri sprovoda u tri grada, Beogradu, Amsterdamu i New Yorku, tako da se ne zna u kojem je od tri kovčega tijelo. Kao što često biva u njezinom artu, projekt je i duboko sentimentalan, i humoran. Riječ je o tri njezina najdraža grada, između kojih ne želi da bira, jer ona doista može istovremeno biti na tri različita mjesta. Ali u tu igru s posthumnom patetikom ugrađena je i besmrtna igra balkanskih šibicara: tri kutije, tri sanduka, svaka igra svaka dobiva, ali samo u jednoj je kamenčić, samo u jednoj pokojničino je tijelo.
Ona je, međutim, živa i vječno mlada, premda su žene i muževi njezinih godina već udobno smješteni u foteljama i naslonjačima, gdje rješavaju testove za alzhajmerovu bolest i ine demencije, i premda je njezina generacija performera i konceptualista odavno svela račune s epohom u kojoj su stvarali i na koju su svojim radovima reagirali. Trenutno se, naime, na više mjesta širom Europe održavaju njezine izložbe, a njezini performansi od prije tridesetak godina ili već pola stoljeća aktualniji su nego u vremenima kada su premijerno izvedeni. U bečkoj Albertini, recimo, upravo traje Marinina monografska, ili bi bolje bilo reći inventarna izložba, za koje će se rekonstruirati dugi niz njezinih djela, a u ljubljanskoj Cukrarni oživljavaju radovi što ih je u dvanaest zajedničkih godina, između 1976. i 1988, izvela sa Ulayem. A 6. svibnja sljedeće godine će, u okviru 61. bijenala, u Gallerie dell’ Accademia di Venezia biti otvorena izložba “Marina Abramović: Transforming Energy”. Bit će to prvi put, tokom dva stoljeća povijesti Akademije, da se monografskom izložbom časti neka živa umjetnica. Kako je to zamislio kustos Shai Baitel, Izraelac na položaju direktora Muzeja suvremene umjetnosti u Šangaju, izložba će biti svojevrsni živi dijalog umjetnice s velikom venecijanskom likovnom baštinom. Tako će, kao vrhunac izložbe, biti usporedo predstavljena Marinina Pietà s Ulayem i Tizianova Pietà, posljednje, nedovršeno njegovo remek-djelo, koje je doslikavao Palma il Giovane… Povod tome: četiristo pedeset godina Tizianove smrti i osamdeset godina Marinina rođenja!
Prije dvadeset i osam godina Marina Abramović je na Bijenalu u Veneciji izvela svoj “Balkan Baroque”, šestosatni performans u kojem metalnom četkom struže i čisti krvave kosti, dok na videu teče priča o transformaciji štakora u vuka. Premda je prvotno bilo predviđeno da umjetnica nastupi u amblematskom prostoru Jugoslavenskoga paviljona, to nije bilo moguće zbog jedne bizarne odluke crnogorskoga selektora, pa je rad izveden u središnjem bijenalskom paviljonu, te na kraju i nagrađen glavnom nagradom. Osim što je među općenito najkomentiranijim i najtumačenijim umjetničkim radovima u proteklih pedesetak godina, “Balkan Baroque” našem je naraštaju važan, jer funkcionira kao estetski najartikuliraniji komentar ključnog događaja u našim životima. Izveden godinu i pol po svršetku rata u Bosni i Hercegovini, i Hrvatskoj, “Balkan Baroque” funkcionira kao spomenik onome što se događalo. Dok je gledamo kako do iznemoglosti stuže i čisti sve te kosti, i kako se bavi jednim do u vječnost neizglednim i nedovršivim poslom, nas podilazi jeza, kakvu, možda, i ne osjećaju ljudi iz drugih zemalja i svjetova. Za njih su, naime, to samo velike govedske kosti, repromaterijal neke velike klaonice, životinjske kosti, dok su za nas to prizori vlastitih sudbina, onih koje su sretnim slučajem izbjegnute, ili onih koje nismo mogli izbjeći, jer su nam se, kao misao, strepnja i strah, uvukle u naše žive kosti, po kojima Marina Ambramović sad struže metalnom četkom, ne bi li ih očistila od onog od čega ih je nemoguće očistiti. “Balkan Baroque” je prizorište žive šestosatne jeze, rat balkanske Antigone, čija je masovna grobnica puna nesahranjene i nesahranjive njezine braće, i čije djelovanje svijetu ostaje trajno nerazumljivo. Oni koji su 1997. na Venecijanskom bijenalu Zlatnim lavom nagradili rad Marine Abramović, reagirali su na nepojamnu snagu jedne umjetničke ekspresije, i na za njih nerazumljivu urođeničku legendu o štakorima koji se pretvaraju u vukove, ali to je, zapravo, bio lokalni rad, za lokalnu balkansku publiku. Većeg komplimenta za Marinu Abramović teško može biti: ona je, unatoč svemu, trajno ostala lokalna umjetnica po svojim temama i doživljajima, a globalna, univerzalna, planetarna po recepciji i utjecaju.
Nakon što je 1970. diplomirala na beogradskoj Akademiji, došla je u Zagreb, u majstorsku radionicu Krste Hegedušića. Bio je to postdiplomski studij, i bila je od Hegedušića izabrana skupa s drugih sedmero studenata. Slikaru je tada već bilo sedamdeset, ali neće doživjeti njezine današnje godine. U svakom pogledu bio je mnogo stariji od Marine Abramović. Ona će ga kasnije, govoreći kako je naizgled neprirodan bio njihov spoj, uspoređivati s Thomasom Hartom Bentonom, američkim slikarom sela i malih gradova. Ali moguća sličnost je samo u motivima s njihovih slika: Hegedušić bio je angažirani umjetnik, agitirao je unutar zajednice na način koji bi, na kraju svih krajeva, mogao ispasti mnogo bliži i srodniji onom što Marina radi. Od “Podravskih motiva” Krste Hegedušića i od ilustracija za “Balade Petrice Kerempuha”, pa i od samih Krležinih Balada, do “Balkanskog baroka” Marine Abramović nije uopće tako daleko u prikazivanju i tumačenju svijeta, nije tako daleko u načinima predstavljanja ljudskih života, zasužnjenih unutar velikih povijesti i ideologija. Moglo bi se čak reći da je između njezina davnog učitelja Krste Hegedušića te Miroslava Krleže na jednoj strani scene, i Marine Abramović na drugoj strani scene, osnovna razlika u umjetničkim sredstvima kojima se koriste. Sve drugo je srodno i blisko, kao što im je blizak i srodan taj tragični doživljaj svijeta i mjesta s kojeg su potekli. I naravno, razlika je golema u Marininoj neusporedivoj slavi i prisutnosti u svijesti milijuna ljudi iz svih krajeva svijeta. Razlika je u tome što je ta velika žena u životna iskustva, memoriju i osjećaje ljudi sa svih strana planeta ugradila naša lokalna iskustva i kulturne kodove, ugradila je ono s čime su radili i što su stvarali umjetnici poput Krleže i Hegedušića, koji su, međutim, tom velikom svijetu ostali trajno nepoznati i suštinski nerazumljivi. Zahvaljujući Marini Abramović, možda će svijet sutra lakše razumjeti Krležu i Hegedušića.
Dugo sam se i bezuspješno pokušavao sjetiti jedine rečenice koju će ona izgovoriti u “Balkan Baroque”, premda sam je odmah mogao potražiti na internetu. Ali ono što nađem, nikad nije bilo ono čega sam se sjećao. Rečenica nađena na internetu, jedina koju izgovara u performansu, glasi: “Kada smo stali kod poslednje breze, tada sneg zaveja sve.”