Edin Terzić, sin Ibrišimov, nije ništa manje Nijemac nego što je Nijemac i najgospodstveniji igrač Reala

Onaj drugi u meni opet je govorio da je uzalud, ali finale Lige prvaka (koju u sebi ne uspijevam prestati zvati – Kup šampiona) gledao sam s krupnom čežnjom za pobjedom Borussije. Neću reći da sam navijao, jer navijaš samo za jedan, najviše dva ili tri kluba, već u skladu s množinom svojih pripadnosti i identiteta, dok je čežnja za pobjedom Borussije u utakmici s Realom nešto sasvim drugo. Nešto što nema veze s Borussijom i njezinim identitetom. Pritom, nisam za tom pobjedom čeznuo zato što sam – evo baš ove godine se navršava – već pola stoljeća srcem i dušom protiv madridskog Reala. Da ispričam: nakon Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, dotadašnji jugoslavenski selektor (danas će se reći – izbornik) Miljan Miljanić postao je trener Reala, Francovog i frankističkog kluba, u fašističkoj falangističkoj Španjolskoj. Moja djetinja pamet nije to mogla sebi objasniti, osim prispodobom po kojoj je Miljan u partizanskom filmu otišao u ustaše, četnike, nacifašiste. Miljanić je, naravno, preporodio Real koji je prethodno ušao bio u nekakvu igračku krizu, suvereno su osvojili španjolsko prvenstvo, a onda, na penale, pobijedili u finalu kupa. Fotografija na kojoj trener Reala iz krvavih ruku caudilla Franca prima pehar pobjednika nije mogla biti objavljena u našim novinama. Bilo je to za Franca posljednje finale kupa, jer se sljedeće godine upokojio, čime je fašistička diktatura doživjela gotovo trenutačni slom, a Real je neviđeno brzo ponio naziv i epitet – kraljevskog kluba. Kruna, koju je četrdeset godina kao namjesnik uzurpirao Franco, vraćena je kralju i kraljevstvu.

Za Borussiju nisam, dakle, bio ni zbog same Borussije, a ni zato što sam protiv Reala, svejedno s kim Real igra. I da još tome pridodamo: Real mi nije mrzak zato što je Real dio frankističke i fašističke tradicije, koja se, eto, dotakla naših djetinjstava, ni zato što je Real vazda i zavazda bio klub gnjilih kulturnih tradicija, kao ni zato što je Real golema kapitalistička korporacija koja je odavno izgubila vezu s mitologijama nogometnih klubova, nego mi je Real danas mrzak zato što Real (kao, recimo, i Barcelona, Milan, Manchester City, Bayern…) ima auru velikog kluba, kojemu se drukčije sudi nego njegovim protivnicima, i u kojem igraju igrači koji nemaju ništa specifično realovsko. Za Real igraju dvorske kraljevske lude, poput Viniciusa. To, naravno, ne znači da u tom Realu nema, ili da u ranijim desetljećima nije bilo, igrača koje sam volio. Pa baš je u tu nedjelju posljednju utakmicu za klub odigrao jedan takav Toni Kroos, Nijemac, koji se pobjedi Reala radovao više nego itko, jer igra je, suprotno domoljubnim vjerovanjima, samo igra, i dok god je tako, Nijemcu je, možda, najmilije pobijediti Nijemce, jer nitko ga u porazu neće tako dobro razumjeti kao oni…

Ali nije u tom finalu razlog bio Real. Razlog mojoj čežnji za pobjedom Borussije bio je u toj vječitoj i krajnje proturječnoj sklonosti autsajderima i gubitnicima, koji bi, pobjeđujući, prestali biti autsajderi i gubitnici, pa bi ih ja vjerojatno prestao voljeti. I drugi razlog, veći od prvog, je u Edinu Terziću.

Trener Borussije je Nijemac iz radničke obitelji, rođen u Sauerlandu, tom središtu najgaravije njemačke metalurgije, njemačkom Kaknju, Varešu i Zenici. Otac Ibrišim Terzić rodom iz Donjeg Vakufa, a mati, čije se ime na internetu ne može otkriti, iz Osijeka. Na njemačkoj Wikipediji sugerirano je da se obitelj prije rođenja dvojice sinova iz Jugoslavije preselila u Njemačku, ali promatraču se zbog nečega, ipak, čini da su se kao gastarbajteri sreli tek u Njemačkoj. Stariji sin je Alen, rodio se 1980, dvije godine prije Edina. U imenima njih dvojice postoji nešto što odgovara duhu epohe i poetici imenovanja djece unutar određenih identitarnih skupina u ondašnjoj Jugoslaviji. Ime Alen, kao recimo i ime Denis, ili ženska imena Selma, Alma, Sabina, Sabrina, roditelji iz muslimanskog kulturnog kruga često su davali svojoj djeci. Kada bi se u Sarajevu moga vremena neki klinac zvao Alen ili Denis, pretpostavljalo bi se da je iz muslimanske familije. Ili da je iz miješanog braka, u kojem je otac musliman. (Očevo je u našem svijetu jače, jer se po ocu nasljeđuje prezime, a po prezimenu će ti, zarati li se ili se samo mirnodopski zamrzi, određivati sudbinu.

Prezime Terzić je među onim prezimenima koja u vremenima mržnje mogu dobro poslužiti, jer funkcioniraju kao krinka. Može biti muslimansko, a može biti i kršćansko, uglavnom srpsko. Ali ono što je srpsko, lako ćeš, u nevolji, prodati kao hrvatsko. Ibrišim i njegova Osječanka starijem su sinu stvorili savršenu krinku: Alen Terzić. Čovjek bi rekao da je musliman, ali opet, ne mora biti. Mlađem sinu su, međutim, dali ime Edin. Nije se prečesto događalo da djeca iz miješanih muslimansko-kršćanskih brakova imaju baš tako markantna muslimanska (ili kršćanska) imena. Istovremeno, međutim, to je ime koje u Njemačkoj dobro zvuči i lako se izgovara. Kako je svoju i budućnost svoje djece zamišljalo to dvoje ljudi, donoseći na svijet Alena i Edina? I je li bilo tu kakvih kćeri, koje internet ne spominje?

Naša lica, naše fizionomije u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili u Srbiji, ne razlikuju se od fizionomija ljudi u Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj. Tko drukčije tvrdi, žrtva je predrasude. Uostalom, Edin Terzić je svjetlokos, kao što su svjetlokosi brojni bosanski muslimani. Ili kao što su svjetlokose i mnoge Slavonke. Ali ako prvi put vidite njegovo lice na fotografiji, ili ga na televiziji gledate kako za vrijeme utakmice šetka uz aut liniju, s popriličnom ćete sigurnošću znati da je on Nijemac. Pa će vas malo i iznenaditi da mu se rahmetli babo – umro je, ili na Ahiret preselio, 2022, s navršene 73 – zvao Ibrišim, a mati da mu je iz Osijeka. Ono što nas razlikuje očito nisu geni, nego život, koji je ovako ili onako oblikovao naša lica. 

Edin Terzić je, inzistiraju na tome zagrebački komentatori, a strašno to na živce ide sarajevskim komentatorima, državljanin Njemačke i Hrvatske. Pa za njega onda važno kažu da je: hrvatsko-njemački trener. I još kažu da voli hrvatske pjesme, da govori hrvatski jezik i da ljetuje u Makarskoj. Premda ga nismo čuli kako govori, nismo sigurni u to da je jezik kojim on govori specifično hrvatski, ili da je samo hrvatski. Jezik gastarbajterske djece jezik je i očinji, i materinji. Čudan neki jezik.

O razlozima zbog kojih je Edin Terzić državljanin Hrvatske možemo samo pretpostavljati. Ali teško je povjerovati da ti razlozi imaju veze s nacionalnim i identitetskim sentimentima i razlozima. Mogu imati veze s nekretninama, mogu imati veze s porezima i bankama (jer Edin Terzić je, kako doznajemo, svojedobno za izbornika Slavena Bilića skautirao reprezentaciju Republike Irske), mogu imati veze s boravištima, prebivalištima i tko zna kakvim uredskim i kancelarijskim pogodnostima i nepogodama, ali baš nikakve veze ti razlozi nemaju s time što Edin Terzić zapravo jest, kao ni s time što on nije. On je, ponovimo to još jednom za one koji sporije shvaćaju, Nijemac. Sve osim toga stvar je folklora. Ili je stvar individualnog i krajnje kompleksnog čovjekova sjećanja. U tom se Nijemcu oslikavaju Donji Vakuf i Osijek, ali on nije odavle (da se izrazimo riječju Neleta Karajlića i poučnog Neletovog songa “Ja nisam odavle”), i nikad Edin Terzić neće biti odavle, kao što Ibrišim i njegova Osječanka nikada nisu bili otamo. Njih dvoje, naime, nikada nisu postali Nijemci kakvim će biti njihova djeca.

Čeznuo sam za pobjedom Borussije i pobjedom Edina Terzića, koliko god ta pobjeda u današnje vrijeme bila nemoguća, jer sam ga htio vidjeti kako se raduje. I zanimalo bi me čuti što bi on govorio da su pobijedili. To bi, na neki način, bilo zdravo i za ove naše, koji se identificiraju s njime, ili koji kažu da je on “njemačko-hrvatski” trener, ili kojima je, s druge strane, srcu blisko njegovo ime Edin. Možda bi tek tada shvatili da je Edin Terzić – Nijemac. A možda bi, u sretnijim slučaju, promijenili nešto u vlastitom odnosu prema igri nogometa, a onda i prema pobjeđivanju i gubljenju u toj igri, kada bi vidjeli da netko koga smatraju svojim Hrvatom, ili svojim Bošnjakom, na sve to toliko drukčije gleda. Čeznuo sam za pobjedom Borussije konačno i zato što je moja bliskost s gastarbajterskim svijetom Edina Terzića posve književna i fikcionalna, a ne identitarna. Ako biti pisac, možda, nije neki zaseban nadidentitet. Ja vjerujem da jest.

Na kraju, doista, utješilo me je radovanje Tonija Kroosa. Da je pobijedila Borussija, to bi izostalo. Uostalom, Toni Kroos je Nijemac taman po onoj kulturno-identitetskoj matrici po kojoj je i Edin Terzić Nijemac.