Gennaro Gattuso, David se pretvara u bijelog nosoroga i posljednji put pobjeđuje Golijata

U Zagrebu je, na Maksimiru, slabašni, kadrovski izrazito opustošeni Hajduk, pobijedio mnogo boljeg Dinama. Protivnika barem desetostruko skupljeg, s proračunom u koji, osim duge vladavine Zdravka Mamića, ulaze i desetljetna naklonost Porezne uprave i pravosuđa, i pravorijek državnog tužitelja Turud-efendije prema kojem Dinamovi igrači imaju pravo lažno svjedočiti… Dinamo je bogat kao Krez, a Hajduk je poput nekog opljačkanog i opustošenog dalmatinskog brodogradilišta, koje su u neka doba preuzeli na upravljanje gnjevni mještani. I još: osim što je, objektivno, skoro svih devedeset minuta bio bolji na igralištu, Dinamo je imao izrazito domaćinsko suđenje Igora Pajača, u kojemu je naročito iritantno bilo to što se Pajačeva tendencija pojačavala kako je Dinamo pred kraj ušao u probleme. Crveni karton Diallu, dodijeljen na zor, mimo kriterija i logike igre, više je trebalo da rastroji i izludi goste – koji ionako nisu primjer sređene i emocionalno uravnotežene ekipe – pa da učine neku kardinalnu grešku ili sami sebi zabiju gol, nego što mu je svrha bila u osnaživanju ionako jakog Dinama… Pa bismo tako mogli dalje: sve je tog petka, trinaestog rujna, bilo na strani Dinama, a Hajduk je, ipak, pobijedio. Zašto je pobijedio? Zato što je nogomet takva igra u kojoj, kao i u životu, slabiji i nemoćniji, onaj koji je podcijenjen i već otpisan, mimo logike života i igre katkad pobjeđuje? Ne, ovaj put nije zato.

Ovaj je put Hajduk pobijedio na način Gennara Gattusa. Rođenjem Kalabrez, sa samog vrha apeninske čizme, za igračke karijere nastupao je kao defanzivac, razbijač protivničkih snova i zamisli. Neumoran i srčan, gotovo u svakoj utakmici u životu, u svakom trenutku svoje duge i neobične karijere, Gattuso je igrao u društvu onih koji su za ovu igru imali više dara nego on. Moglo bi se reći da je Gattuso od onih dječaka u betonskim igralištima naših djetinjstava koji bi se cijeli davali, koji su razbijenih koljena ginuli, samo da bi bili ravni svojim vršnjacima u igri. A imali su, eto, po dvije lijeve noge! I onda su takvi, u onim iznimnim i najrjeđim slučajevima kakav je Gattusov, u nastojanju da im budu ravni, bivali bolji od svih.

Gennaro Gattuso bio je omiljen igrač, premda u njegovoj igri nije bio ljepote. Premda nogomet nije umjetnost, ljepota u nogometnoj igri proizlazi uvijek i samo iz talenta. Gattusa smo, međutim, voljeli i mi koji nikad nismo navijali za klubove za koje je Gattuso igrao, ni za klubove, ni za talijansku reprezentaciju, jer je on stvarao disbalans i asimetriju u svakoj igri. On je narušavao ljepotu, spašavao nas je od kiča. Ali postoji i jedan važniji razlog: on je bio ono što smo bili mi, kao mali obični ljudi na tribinama i ispred svojih televizijskih ekrana, onaj koji se neprestano trudi i koji svojim trudom nastoji nadigrati život i životnu logiku.

Gattuso je bio rinoceronte. Kratkonog, težak i neumoljiv. Tako su ga i prozvali Rino. Nadimak za koji ne možemo biti sigurni je li potekao iz uvrede ili iz divljenja, ali kad bismo ga na igralištu gledali s mišlju o nosorogu, u njegovom držanju i nadiranju, doista smo i vidjeli nešto od nosoroga. Središnji dio karijere, dugih skoro četrnaest godina, proveo je u Milanu, za reprezentaciju odigrao je 73 utakmice. S Italijom je 2006. postao svjetski prvak, nakon one mitske utakmice protiv Francuske, pamćene po sceni u kojoj Zidane dobiva crveni karton nakon što je glavom udario provokatora Marca Materazzija. Rezultat je nakon 120 minuta igre bio 1:1, no Talijani pobjeđuju na penale. Gattuso je, kao i obično, igrao s brojem 8. U životu i iskustvu ovoga nogometnog gledatelja dvije osmice stoje kao dva antipoda: Blaž Slišković i Gennaro Gattuso.

Trener Hajduka postao je igrom dobre slučajnosti, i preko veze. U tom opustošenom i opljačkanom klubu, najvećoj, poviješću najbremenitijoj nogometnoj i sportskoj družini u Hrvatskoj, sve važno se posljednjih godina događalo preko veze. Sve dobro, kao i sve loše. Preko veze došao je i Ivan Perišić, da na Poljudu liječi i zaliječi pokidane ligamente, a onda da ode. To je, recimo, bilo loše i nepotrebno. Kako za Hajduk, tako i za Perišića. Ali ovo s Gattusom, koji je u Hajduk stigao preko Nikole Kalinića i samo zbog Kalinića, bilo je dobro, bez obzira na to hoće li od toga biti dugoročne koristi. Bilo je dobro zato što će iz toga nastati još jedna dobra priča, nastat će legenda i mit, od kojih će neki budući Boris Dežulović – veliki naš pisac, i svakako najveći nogometni pisac u Hrvata – pisati barem jedno poglavlje nekoga svoga “Bilog libra”.

Ta utakmica u Maksimiru, odigrana u petak, 13. rujna 2024, ni o čemu nije odlučivala. Lako je predvidljivo, naime, što će se dalje u hrvatskom prvenstvu događati: Dinamo će na kraju biti prvak, Hajduk će biti drugi ili čak treći, četvrti. S barem desetak bodova zaostatka iza bogatijeg i u samostalnoj Hrvatskoj neusporedivo uspješnijeg suparnika. Ali premda ni o čemu nije odlučivala, Igor Pajač sudio je po mjeri Maksimira, vodeći utakmicu prema – barem! – neriješenom ishodu! Trebalo je biti, onako kako to počesto biva, da slabiji suparnik popusti u posljednjim sekundama, i da na taj način pravda bude zadovoljena. Televizijski reporteri uglas bi rekli: neodlučno je najpravedniji ishod! I ne bi od ovoga svega bilo nikakve priče, mita i legende.

Ali Gattusovi su bili tići izdržali, izdržali su njegovi bijeli nosorozi! (Nevjerojatno je kako naši kroničari i tobožnji nogometni znalci ne kontaju zašto Gattuso toliko forsira Kalika, pa još na krilu! Pa Kalik je Gennarov igrački alter ego.) I tu, na tom mjestu, započinje velika priča, i još jedan hajdukovski mit. Ali ne bi tog mita bilo da nije nastavka. Mita ne bi bilo, jer je već prošle godine, početkom prvenstva, odigrana na Maksimiru slična utakmica, u kojoj je pod drugim trenerom isti Marko Livaja pobijedio Dinamo. Nije sad važno što je to bio neki organiziraniji, iz kancelarija ozbiljnije vođen, bogatiji i sređeniji Hajduk nego što je ovaj danas. Priča koja se ponavlja ne biva mit. U ponavljanju nema nikakvog čuda.

Ali nakon utakmice Gennaro Gattuso daje izjavu. Govori s ruba suza, iz poze gubitničkog gnjeva, koja je u njegovoj izvedbi čudesno uvjerljiva, pobjedu posvećuje netom smijenjenom Nikoli Kaliniću, nastupa protiv kancelarija koje su Kalinića smijenile, i pred našim se očima pretvara u ikoničnu figuru hajdukovca. Taj neobični Kalabrez, ili Kalabrež, kako bi se to u nas reklo, govori ono što bi tog petka trinaestog zacijelo željela čuti većina Hajdukovih navijača, ali dok čini to, on nije demagog. On je isti onaj rinoceronte iz najboljih dana svoje igračke karijere. On je predodređeni gubitnik, čija su nastojanja suprotstavljena ne samo boljima i darovitijima od njega, nego i samim moćima sudbine. Pritom, to što u tom trenutku iza sebe on ima koju stotinu tisuća posve fanatiziranih Hajdukovih navijača – više navijača ima Hajduk, nego svi drugi u Hrvatskoj zajedno! – ne znači apsolutno ništa. Jer dan ili dva kasnije, stvari će se preokrenuti. Navijačka pamet je plitka i kratka, i brzo će se, s nizom budućih poraza, zaboraviti i ova pobjeda, i Rinova čestitost u njezinu adresiranju. Uostalom, nije li bilo dovoljno da se barka samo malo zaljulja, pa da prije utakmice s Dinamom stignu glasnici koji će ustvrditi da su Marko Livaja i Lovre Kalinić remetilački faktori u Hajdukovoj svlačionici. Čuj, Livaja remetilački faktor! Jest, koliko i Messi, Pele i Maradona, zajedno! Ali navijač će i u to povjerovati, ako mu zli glasovi to u osjetljivom času dojave.

Gattuso je svoj vrhunac u Hajduku dosegnuo ovom utakmicom protiv Dinama i izjavama nakon utakmice. Sve što će se dalje zbivati bit će njegov pad. Ako, pak, ne bude pad, bit će čudo kakvog još nije bilo! A takvih čuda ne biva otkako je nogomet postao igra u kojoj se svaka vrijednost može izmjeriti novcem, i u kojoj su likovi poput Marka Livaje i Gennara Gattusa doista poput bijelih nosoroga. Jednom kada nestane njih, nestat će u hrvatskom nogometu priče. I tek onda će biti velika legenda o 13. rujnu 2024. kada se David pretvorio u bijelog nosoroga, prije nego što je posljednji put pobijedio Golijata.