Željko Sopić, čovjek kojem još uvijek zna biti neugodno

Željko Sopić bio je solidan vezni igrač. Ponikao je u Zagrebu, a najbolje godine proveo je u klubu koji se danas zove Rot Weiss Ahlen, u Sopićevo vrijeme zvao se LR Ahlen, i opstajao je, uglavnom, u zlatnoj sredini Druge Bundeslige. Igrajući kao standardni prvotimac u Zweiti ili Cvajti, tom vječnom mrijestilištu neostvarenih njemačkih i europskih nogometnih talenata, te pod vrućim i gotovo uvijek punim tribinama malih i velikih njemačkih gradova, Sopić vjerojatno nije zaradio veliki novac, niti je postao zvijezda i nogometni besmrtnik u domovini, ali je u društvenom, a možda i u igračkom smislu, napravio sadržajniju karijeru od tolikih svojih mnogo čuvenijih vršnjaka. Cvajta je živa slika njemačkog društva, i na igralištu, i na tribinama; na Cvajti prepoznaju se politička i kulturna kretanja u zemlji, tu se još uvijek kroz nogomet mogu doživjeti i žive ljudske sudbine. Tu bivaš veliki, ali nikad po mjeri snova. I tu te, s tribina, prate oni koje nogomet zanima više od šoubiznisa. Šoubiznis je tamo gdje su svi ti bajeri i bajerni, sve te borussije i er-be lajpcizi… Tamo je, ispred klaunova na tribinama, i među šoumenima na igralištima, Sopić proveo samo svoju prvu gastarbajtersku sezonu. I nijednu više.

Je li ga Druga Bundesliga učinila takvim kakav jest, ili se takav naprosto rodio i u Zagrebu odrastao, nama je nemoguće znati. Netko će, vjerojatno, reći da je Sopićev krajnji domet i bila Cvajta, upravo zato što je bio takav, neposlušan i divlji. Ali bit će, ipak, da čovjek uvijek bira kontekst po mjeri vlastite naravi, najprije pameti i osjećaja, a tek onda temperamenta.

Na dan osječke utakmice s Poljskom na portalu 24sata, a zatim i u novinama, pojavilo se Sopićevo živo svjedočenje o onom što se zbivalo prije utakmice, a što su u svim HRT-ovim izvještajima, pa, inercijom, i na 24sata, nazvali “sukobom hrvatskih i poljskih navijača”. Željko Sopić je, međutim, bio slučajni prolaznik, te je za 24sata izjavio ovo: “Tu sam sa svojim društvom hodao na šetnici u Osijeku, išli smo prema stadionu i vidjeli sve što se dogodilo. Ma užas. Skupina od 50-ak naših navijača napala je nekakvu manju grupicu, kasnije smo shvatili da su to poljski navijači. To su vam one situacije u kojima vam je neugodno što ste Hrvati. Ti neki klinci u crnim majicama su prebili pet-šest poljskih navijača od 50-60 godina i onda naravno pobjegli.”

Nazvati napad organizirane skupine u crnom, Sopić će reći “navijača”, a mi ćemo nešto slobodnije reći huligana, ili još preciznije, hrvatskih neonacista, na pet-šest sredovječnih do starijih poljskih, Sopić će reći “navijača”, a mi ćemo preciznije reći nogometnih turista iz Poljske, “sukobom hrvatskih i poljskih navijača”, isto je kao napad pripadnika Sturmabteilung odreda na skupinicu Židova, negdje u Njemačkoj 1933, nazvati sukobom navijača. Ali tako se to u hrvatskoj javnosti, u većini medija, uz dirigiranje režimskog HRT-a, uvijek naziva, pa onda nije ni čudo kad i neki lucidniji novinar ne mućne glavom, nego napiše nešto što se neprestano ponavlja.

Ali poslušajmo još jednom Željka Sopića: 50 naših na pet-šest Poljaka, najmanje dvostruko starijih Poljaka. Poslušajmo ga bolje: “To su vam one situacije u kojima vam je neugodno što ste Hrvati.” E, to vam je, gospodo draga, Cvajta u najboljem svom izdanju. To vam je kad kažu da si neposlušan i divlji, a tebe je samo sram, tebi je neugodno jer si pasivno prisustvovao nečemu u čemu si, upravo zato što imaš srama, saučesnik. A tebi je neugodno što si Hrvat.

O političkim i ideološkim pozicijama Željka Sopića ne znamo ništa. Ali nekako sumnjamo da je Sopić ljevičar. Da jest, moralo bi mu se to nekako čuti u kontekstu u kojem radi. Ali on je jedan od onih ljudi koji jednostavno nisu u stanju podnijeti kad pedesetorica tuku petoricu-šestoricu. U biti to nema veze s time je li netko ljevičar ili je desničar. Postoje, ili su postojale i zemlje, od Staljinovog Sovjetskog Saveza pa sve do naših krajeva, u kojima je ljevica bila na vlasti, i u kojima bi pedesetorica isto ovako tukla petoricu-šestoricu. Onaj jedan koji bi to vidio, i koji bi se na bilo koji način odvažio reagirati, vjerojatno nije bio desničar. Pitanje srama nije ideološko, nego je ljudsko.

Kasnije čitamo da je osječka policija uhitila petoricu. Odmahujemo na to rukom. Bilo bi nam uvjerljivo samo da je uhitila petoricu-šestoricu pretučenih Poljaka. Ali čak i ako povjerujemo da je policija uhitila barem pet stvarnih krivaca, nećemo povjerovati da će protiv njih biti podignute adekvatne optužnice, a još manje da će ih osuditi hrvatski sudovi. Uostalom, za vrijeme utakmice i nakon nje, svi su, od reportera Nove TV, do Luke Modrića i ostalih uglednika, hvalili navijače. I naravno da od pohvale nitko nije izuzeo pedesetoricu u crnom, koji su pretukli poljske nogometne turiste. Jer svi su tu, zapravo, u crnom. Osim onih koji u crnom nisu i onih, poput Željka Sopića, kojima je neugodno.

Po završetku igračke karijere Sopić je postao trener. Na početku se, nakon treniranja Rudeša, vinuo sve do Dinama – nakon što je iz razloga koji s treniranjem nisu imali veze smijenjen Zoran Mamić – kraće je bio privremeni trener, pa trener Dinama II, koji se natjecao u drugoj ligi, a zatim i pomoćnik Ivajla Peteva. Poslije je u Saudijskoj Arabiji bio pomoćnik i Zoranu Mamiću, nakon čijeg odlaska – otišao je Mamić opet iz nenogometnih razloga – biva i glavni trener u Al-Ainu, a zatim i u Azerbajdžanu, u klubu zanimljivog naziva – Sabah.

Potom dolazi u Goricu, iz koje stiže u Rijeku. I opet je, u toj Rijeci, stigao otprilike tamo gdje je bio u onoj jednoj sezoni, kada je s Borussijom zaigrao u prvoj i pravoj Bundesligi. Na korak od zvijezda.

Smijenjen je jer je bio neposlušan prema gazdi Miškoviću, bivšem ortaku Zdravka Mamića, za kojeg bismo mogli reći da je Mamić s tajkunskim šlifom i kratkim kursom hrvatskoga političkog bontona. Navodno, nije htio u igru uvoditi sina nekog međunarodnog financijera, iako je Mišković to od njega tražio. I još mu se, pisalo je po tobožnjim nogometnim rubrikama, kasnije rugao. To su u odurnim miškovićevskim osvrtima na njegovu smjenu u Rijeci, objavljivanim u nogometnim rubrikama zagrebačkih novina, ispostavljali kao trenersku manu. Doista, što bi mu falilo da je tog bogataškog sina uveo na pet-deset minuta, pri samome kraju neke već dobivene utakmice? Doista, što bi mu falilo da je – kao i svi ostali – previdio kako pedeset zlatnih hrvatskih dječaka prebije petoricu-šestoricu poljskih nogometnih turista?

Nakon što je objavljena u 24sata, izjava Željka Sopića prenesena je u još nekoliko domaćih medija, ali u većini je, onih najnogometnijih i najvatrenijih, dosljedno izbjegnuta. Piše se i govori o veličanstvenoj pobjedi u Osijeku, o još veličanstvenijem Modrićevom golu i o najveličanstvenijoj podršci s tribina, ali, primjerice, u Sportskim novostima ni riječi o Sopićevom svjedočenju, a ni o “sukobu hrvatskih i poljskih navijača”, što je neobično s obzirom na to da su navijači Vatrenih, taj njihov dvanaesti igrač, česta tema Sportskih novosti, te da su bili vrlo angažirani u isticanju njihove nedužnosti, kada su zaglavili u grčkim zatvorima. Umjesto toga, dan poslije utakmice čitamo zaumni naslov: “Luka, nikad nemoj prestati igrati za Hrvatsku!”

Pitanje što je važnije, u životu, ali i u nogometu, pobjeda u jednoj (ili bilo kojoj) utakmici, ili premlaćivanje skupinice sredovječnih turista, koji su se usudili doći u zemlju u kojoj živimo, progovoriti u njoj stranim jezikom i zagrnuti se šalom ili majicom s insignijama jedne druge zemlje, koja nam, navodno, nije ni neprijateljska, to pitanje je zapravo pitanje razlike između civilizacije i divljaštva. Civilizacija je svijet onih koji u sebi imaju srama.

I još nešto valja imati na umu: da nije bilo Željka Sopića, nikad mi ne bismo ni saznali što se dogodilo u Osijeku, prije utakmice. Policija, državno odvjetništvo i sud će znati kreirati stvarnost u kojoj su naši dečki nedužni. Oni će nas osloboditi srama.