Paul Auster: o kome mislimo u bolnici za nalivpera i kad kleknemo ispred Katz’s Delicatessen

Jedna njegova knjiga koja nije prevedena na hrvatski počinje ovom rečenicom: “Tražio sam savršeno mjesto za umiranje.” Pred Prvi maj sve ozbiljne svjetske agencije, radio stanice i televizije objavile su vijest da je umro u svome bruklinskom domu, od “posljedica raka pluća”. Sve ozbiljne europske i američke novine, a ima ih još uvijek, i sva je prilika da će ih u sretnijem i slobodnijem dijelu svijeta i u buduće biti, angažirale su najbolje svoje pisce da ispripovijedaju priču o njegovu životu i djelu. O smrti se izvan fikcije nema što reći.

Naravno da je vijest najprije objavljena na elektronskim platformama, takozvanim informativnim portalima, ali taj podatak u ovom je slučaju bez većeg značaja. Smrt pisca malo znači ovisnicima o internetskom informiranju, jer takvi, sva je prilika, slabo čitaju knjige. I na tim platformama jedva da se i o čemu, pa tako i o smrti, kaže više od rečenice ili dvije – i to s barem jednom faktografskom greškom. Ali u ovom slučaju činjenica da je vijest o smrti najprije objavljena na portalima manje je važno iz još jednog razloga. U intervjuu koji je 2020. dao za BBC, pisac je rekao: “Nemam kompjutor. Nemam mobilni telefon. Ja sam offline. Ne želim biti dio toga. Znam da je Internet stvorio čudesne mogućnosti i da postoje mnoge prednosti u odnosu na tradicionalne oblike komuniciranja. Ali Internet je opasan. Jako je štetan, jer brže širi više laži nego ijedan medij u prethodnoj povijesti svijeta. Nije reguliran i pružio je neograničenu moć lažljivim luđacima.” Jedino što može biti dobro u vijesti o smrti pisca objavljenoj na internetskim portalima to je što ona može biti lažna. I može biti izbrisana, a da iza nje ne ostane nikakvog traga.

Ali premda nije imao kompjutor ni mobilni telefon, premda je bio offline, Paul Auster nipošto nije bio starinski čovjek. Njegovi su romaneskni interesi skoro u cjelini vezani za dvadeseto stoljeće. Pisac je iz vremena i svijeta neonskih reklama, rock kulture, džeza i rata u Vijetnamu. Mnogo je televizije u njegovoj prozi i esejistici, mnogo električne energije i umjetno stvorenoga prigušenog svjetla. Odrastao je na popkulturi šezdesetih, na misteriji Kennedyjeva ubojstva, na antiratnim demonstracijama i na onom posljednjem vremenu u kojemu se, krajem šezdesetih, osjećalo jedinstvo svijeta. Pa možda i nije tako čudno da netko tako formiran odbije biti online.

Paul Auster pisao je nalivperom, a zatim bi tekst prepisivao pisaćim strojem. Prvih dana travnja sam išao u Fountain Pen Hospital, u Warren Street broj 10, na Manhattanu, dvjestotinjak koraka od srušenih Blizanaca, i tu sam, među perima i stotinama vrsta, boja i marki tinte, pomišljao kako je on tu sigurno dolazio. Osim što piše nalivperom, u svakom pogledu elegantan je muškarac. Nosi lijepe košulje i sakoe, ni u svojoj prozi nije ravnodušan prema predmetima, pa tako, vjerujem, ravnodušan nije ni prema tome kakvim nalivperom piše. A upravo ovdje, na Warren Street broj 10, mogu se naći najljepša i najfunkcionalnija nalivpera u New Yorku. I najraznovrsnija, što je, čini mi se, također važno. Pera iz svih krajeva svijeta, japanska kaligrafska pera, pera iz Europe, vrhunski dizajnirana, ergonomska talijanska nalivpera, kolekcionarska nalivpera specijalno izrađena u povodu različitih događaja i obljetnica… Sve bi ga to, čini mi se, moralo zanimati, pošto već piše nalivperom i pošto ga zanima svijet iz kojeg su nalivpera u Fountain Pen Hospital potekla. Osim toga, ovaj dućan, otvoren prije osamdesetak godina, odmah u prvoj godini nakon Drugoga svjetskog rata – godinu je, dakle, stariji od Austera! – ujedno je i radionica za popravak i reparaciju starih nalivpera…

I tako sam, ne znajući da u tim trenucima, kojih desetak ili više kilometara dalje, on upravo umire, zamišljao Paula Austera u toj bolnici, u tom oporavilištu, a na neki način i rodilištu nalivpera. Ljudi se od predmeta razlikuju po tome što su predmeti popravljivi, kakav god kvar da ih je zadesio. Književnost u sebi ima nešto od čežnje za besmrtnošću. U priči ljudi bivaju slični stvarima. Sve biva popravljivo i ne samo da u priči prošlost nije nepovratno prošla, nego se u prošlosti, najčešće onoj bliskoj, zbiva sadašnjost priče ili romana.

Drugi put u New Yorku pomislio sam na Paula Austera kad sam negdje na ulici Houston stao na vezicu, pa mi se odvezala tenisica. Kleknuo sam da je zavežem. Počinjala je kiša, a nama je propao pokušaj da posjetimo Katz’s Delicatessen, čuvenu košer sendvičarnicu, utemeljenu 1888, koju smo po Borisovom nagovoru svakako morali obići. U Katzu bila je takva kolosalna gužva da smo morali odustati, tako da nećemo znati koliko se ta gužva ticala Katzovih sendviča, a koliko njegovih turističkih i popkulturnih referenci. Tog trenutka, dok sam klečao i vezivao tenisicu, nisam znao da je Katz’s Delicatessen ono mjesto iz filma “Kad je Harry sreo Sally” na kojem je Mag Ryan Billyju Crystalu odglumila orgazam. I tada je, u toj sceni, Katz bio isto ovako prepun, a među fantastičnim statistima bili su i autentično mrzovoljni Katzovi prodavači. Da sam znao, možda bih navaljivao da uđemo bez obzira na gužvu, ne bismo li se tako, možda, našli u sceni kada se snimao film i u vlastitoj 1989. godini, pa da ispočetka pokušamo odživjeti ono što će se potom događati, ali ovako sam, zapravo ne znajući gdje sam, nasred East Houston Street, ispred broja 205, mislio na Austera. Premda ovo nije Brooklyn, nešto u tim oronulim fasadama, olupljenim kantama za smeće i starinskim neonima, posve je osterovsko i pritom sasvim europsko.

Paul Auster rodio se u Newarku, u disfunkcionalnom braku dvoje srednjoeuropskih Židova, koji su se, srećom po njega, ubrzo rastavili. Rastao je u provinciji, na nejednakoj distanci prema majci i ocu, što će kasnije postati jedna od njegovih privilegiranih književnih tema. Studirao je na Columbiji, godinama živio u Parizu, tamo se bavio prevođenjem francuske književnosti. Tek s dvadeset i sedam naseljava se u New York, koji će postati scenografija njegove mašte i grad njegove književnosti. Iste godine vjenčava se s Lydijom Davis, velikom američkom prozaisticom, s kojom će dobiti sina i od koje će se odmah po dječakovom rođenju rastaviti, da bi zatim proveo život sa Siri Hustvedt, također prozaisticom, koja će mu roditi kćer. Osim što je bio vrlo naočit muškarac, po koječemu drugom bio je predestiniran za pop zvijezdu. Recimo, po svom golemom i sasvim nekarakterističnom interesu za druge, kao i po naizgled proturječnoj društvenosti i sklonosti osamljivanju. Ili po još jednom paradoksu: premda je bio pisac New Yorka, i premda ga se često – pa i sasvim pogrešno – doživljavalo amblematskim piscem suvremene američke književnosti, Auster je ustvari bio europski pisac u američkoj književnosti. Možda i najeuropskiji u njezinoj povijesti. Takvim ga je činilo njegovo frankofono obrazovanje i formiranje, golemi interes za Prousta, bavljenje Sartreom i Mallarméom, ali, više od toga, njegova duboka stilsko-tematska suživljenost s Robertom Musilom, a pogotovu s Kafkom. Možda je Franz Kafka ključni predak na raskošnome porodičnom stablu književnosti Paula Austera. Pisac tjeskobe, straha, strepnje i apsurda, kafkijanskih unutarnjih osjećaja i transformacija, od svog se velikog prethodnika u nečemu presudno važnom razlikuje: Kafka je bio pisac depersonaliziranog svijeta, bježao je od geografije i toponomastike, od dokumenata i činjeničnosti svijeta u kojem je živio; previše se plašio svijeta da bi bio dobar promatrač. Auster je, međutim, rođeni promatrač, reporter, bilježnik tuđih osjećaja i nagnuća, netko tko ima silnu znatiželju za svijet, pa iz te znatiželje stvara ambijent svoje književnosti. Ambijent tjeskobe, straha i samoće. Paul Auster rađa se tamo gdje Kafkina Amerika staje.

Imao je dar za prvu rečenicu. Ovako započinje roman “Mjesečeva palača”: “Bilo je to onog ljeta kada se prvi čovjek spustio na Mjesec.” Ovako započinje roman “Nevidljivo”: “Prvi put sam mu stisnuo ruku u proljeće 1967.” I tako započinje priča. Kako će se ona nastaviti, kamo će teći i gdje završiti, to unaprijed ne zna nitko. Pogotovu pisac, ako je dobar. Samo loši pisci unaprijed znaju tokove svojih romana. Dobri ne znaju ništa. A Paul Auster doista je bio jedan od najboljih.

Vijest o njegovoj smrti za nas koji ga nismo poznavali nije od većeg značaja, jer njegovi romani jednako su živi. Auster je živ kao što su živi Cervantes i Kafka. Samo se trebamo naviknuti da neće biti novih knjiga s njegovim imenom iznad naslova. I da o nekome drugom trebamo misliti u trgovini nalivpera i kad kleknemo ispred Katza.