Božo Sušec i vrijeme kada su sport komentirali džentlmeni puni bespotrebnih znanja i umijeća

Subota i nedjelja bili su sportski dani. Subotom je, u neka gluha popodneva, tekao prijenos  (obično) najmanje zanimljive utakmice kola, recimo one između vinkovačkog Dinama i Slobode iz Tuzle. Nedjeljom se, predvečer, igrala košarka. Preko dana tekla su atletska prvenstva, nedjeljno jutro bilo je predviđeno za prijenose utrka Formule 1. Kroz otvorene bi se prozore naših proljetnih soba odnekud iz susjedstva čula prepoznatljiva tutnjava i zuj automobilskih motora. Smjenjivale su se olimpijske igre i svjetska prvenstva, nizali se historijski porazi, pravedničke propovijedi moralnih pobjednika, kasnonoćni mečevi za titule profesionalnih svjetskih prvaka u boksu, a jedne bismo večeri u kolovozu, obično je to bio četvrtak, gledali prijenos atletskog mitinga iz Züricha. Tako smo odrastali, sazrijevali, starili, i ničim se naše osobne povijesti nisu tako precizno dale izmjeriti kao pravilnim izmjenama sportskih priredbi izravno prenošenih na televiziji, olimpijskih ciklusa, nogometnih svjetskih prvenstava… Plaha kratkoća ljudskih života svodi se na jedva dvadesetak olimpijada.

Kompliciran je, na bratstvu&jedinstvu zasnovan bio reporterski sustav tih prijenosa. Velike sportske događaje između sebe su dijelili (“kao braća govno”, rekla bi moja Nona) Televizija Zagreb i Televizija Beograd, a nešto malo dobile bi i Televizija Sarajevo i Televizija Novi Sad. I premda su postojali specijalisti, veliki majstori imaginacije i eksperti, za pojedine sportove (recimo, Dragan Nikitović za boks), vladalo je pravilo da se sve dijeli. Komentatorske i novinarske ekipe su, po pojedinim televizijskim centrima, bila vrlo šarene. Bivalo je tu i tremaroša, i mrtvih puhala, i naprosto nedarovitih ljudi, loših govornika, ali u cjelini gledano neusporedivo najbolju sportsku komentatorsku reprezentaciju imala je Televizija Zagreb.

Milka Babović, osim što je bila jedina žena televizijskog sporta u Jugoslaviji, davala je boje našim crno-bijelim televizorima. Uglavnom je prenosila umjetničko klizanje – koje se samo zbog nje i gledalo – i učila nas kako se zovu dijelovi ženske i muške svečane toalete, ali i da svaka nijansa neke boje ima svoj naziv, korelativ u prirodi, obično među cvijećem. Ukratko bi nam nešto rekla o gradu u kojem se sportska priredba održava, o povijesti, običajima i svakodnevici, a možda i o hotelu u kojemu su sportaši i novinari smješteni. Imala je pomalo teatralnu impostaciju glasa, a njezina sintaksa i leksik bili su kroz generacije gledatelja u drugim republikama mjera ljepote, preciznosti i čvrstoće hrvatskoga jezika. Milka Babović je, pak, sama po sebi za gledatelje bila mjera odmjerenosti i neke zaklete, gotovo samurajske objektivnosti.

Mladen Delić bio je njena suprotnost. Obično je komentirao nogomet, i vazda je navijao za naše. Od svake je, pa i najdosadnije utakmice umio načiniti dramu. Još rječitiji od gospođe Babović, solidnog obrazovanja i građanskog integriteta, uzdigao se u gospodara nogometnih pripovijesti, u komentatora nad komentatorima i u značajnu ličnost u kulturnoj povijesti epohe. Iz njegovih su se komentara rađale nove fraze u našim jezicima, a pojedine su riječi mijenjale značenja i konotacije. U nedjelju, 10. listopada 1976. u Sevilli odigrana je kvalifikacijska utakmica za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. Sudio je Madžar Károly Palotai, i u 86. minuti dosudio doista krajnje sumnjiv penal za Španjolce (čija će se fotografija, čini mi se djelo Radiše Mladenovića, tri dana kasnije naći na naslovnici prvoga broja SN revije, najboljeg hrvatskog, a vjerojatno i jugoslavenskog sportskog tjednika u novinskoj povijesti). I tad je Mladen Delić počeo vikati u mikrofon: “Ne, ne gospodine Palotai, to nije bio jedanaesterac!” Riječ gospodin u ta je socijalistička vremena imala značenjski opseg bitno drukčiji nego danas. Ljudi se međusobno nisu nazivali gospodom, niti je gospode bilo u javnom ophođenju. Daleko od toga da je gospodin bio zabranjen, ali tako se, naprosto, nije govorilo ni pisalo. Zazivajući gospodina Palotaija, Mladen Delić je u svojoj genijalnoj dramskoj sceni ovu riječ opteretio cjelokupnom njezinom negativnom poviješću: svo zlo koje su gospoda kroz povijest učinila seljacima, radnicima i narodnoj sirotinji, natovario je na leđa Madžaru Palotaiju, dovevši time u pitanje i autentičnost tada vladajućeg madžarskog “gulaš komunizma”. Vođen instinktom savršenog impresarija večernje nogometne priredbe, onoga koji oblikuje stvarnost umjesto da je samo komentira, Mladen Delić je za sljedećih pola stoljeća riječi gospodin pridodao novo značenje. Nakon jednoga svjetskog plivačkog natjecanja u kojemu su medalje osvajala braća Petrič, Borut i Darjan, Delić je sav izvan sebe vikao: “Blago ocu, blago majci!” A fraza “ljudi, je li to moguće”, koja se često i danas koristi, nastala je u posljednjim trenucima kvalifikacijske utakmice za Europsko prvenstvo u Francuskoj 1984. Jugoslavija je 21. prosinca 1983. igrala u Splitu protiv Bugarske, a Delić, koji je upravo odlazio u penziju, to je povikao kada je igrač Partizana Radanović zabio gol. (Nekoliko trenutaka ranije, rezignirano je ponavljao: “Ne sam, Safete! Ne sam, Safete!”, što će ostati od lokalnog značenja, te u idiolektu nekih ljudi koje sam poznavao. I danas to sebi govorim, ponekad.

I konačno, preko Milke Babović i Mladena Delića, stigosmo do dvojice najvećih: Borisa Mutića i Bože Sušeca. Prvi je bio rezignirani džentlmen, a drugi teški cinik. Takve su im bile uloge u našem imaginariju. Obojica bili su neusporedivo najbolji u takozvanim sportovima bez lopte, te u loptačkim natjecanjima nižeg intenziteta popularnosti. (Premda je košarka, recimo, bila vrlo popularna, a Mutić je bio i njezin kralj.) 

Boris Mutić važno je utjecao na moj sentimentalni odgoj, ali o tome bi se moralo naširoko. Božo Sušec, pak, bio je moj čovjek s atletike. Radio je on i sve drugo, ali atletika je bila nešto posebno, jer bi tu do punog izražaja došao njegov ogromni dar, elokvencija, eruditsko obrazovanje. Atletika se oduvijek udvoje prenosila, jer bi se istovremeno odvijalo natjecanje u nekoliko disciplina, i jedan čovjek to nikako ne bi mogao raditi. Osim toga, za razliku od drugih sportova, u kojima je obično bilo predvidljivo tko su mogući junaci i antijunaci, iliti tragičari dana, u atletici nikad se to nije moglo znati. I to je onda bilo kao stvoreno za Božu Sušeca. Osim što je uvijek bio savršeno pripremljen, u glavi je i na papirima oko sebe imao sve važne podatke, rekorde, svjetske, nacionalne i osobne, svjetska atletska natjecanja bila su prilika za demonstraciju svih onih znanja kakvima obrazovan čovjek raspolaže i ničemu mu ne služe, osim za ćaskanja, dok s drugim džentmenima pije čaj, ili za prijenose svjetskih atletskih natjecanja. (Inače, valja napomenuti da stvarno obrazovanom čovjeku najvažnija i jesu ona znanja koja tobože ničemu ne služe. Osim promatranju svijeta i ljudi oko sebe.)

U to vrijeme, Božo Sušec je, kao i Milka Babović, kao i Boris Mutić, bio samuraj objektivnog sportskog komentatorstva. S tim da je bio uzorno mušičav, nije krio svoje antipatije, a savršeno je vladao svojom ironijom. Umio je, možda jedini među njima, istovremeno komentirati na više razina: poučno za puk, lucidno za one malo pametnije, otrovno za vrlo upućene. Volio bih još jednom vidjeti miting u Zürichu, ako ne i atletska natjecanja na Olimpijskim igrama, koje bi s nekim komentirao Božo Sušec. Ali mi se nekako čini da više ne bi imao s kim, da su mrtvi svi koji bi ga na dostojan način pratili…

Devedesetih, sportski komentator prvi je među navijačima. Onaj koji ispred sebe ima mikrofon. A komentiranje – naročito nogometnih utakmica – pretvorilo se u iracionalni ritual praznog govorenja iz prvog lica množine. Naravno da mi se nije sviđalo ni kako je nogometne utakmice, naročito one reprezentativne, počeo prenositi Božo Sušec. Bila je to nacionalna drama bez stvarne drame. Bez Eshila, Sofokla i – Mladena Delića.

Ali nakon što je i to prošlo, i nakon što su po Sušecovom umirovljenju stigli neki za mikrofonom neusporedivo lošiji navijači, opet me za ekran na nekom od programa na Areni Sportu prikuje Sušecov prijenos kakve inače prilično neinteresantne utakmice talijanskoga prvenstva. Slušam ga kako to radi, ponekad s pola, ponekad s trećinom svoje stvarne snage, i uživam. Ne, nije tu riječ o nostalgiji, nego o slobodi i bogatstvu hrvatskoga jezika, a onda i o obrazovanju bez kojeg nema ni te slobode i bogatstva. Vrijedilo bi istražiti koliko različitih riječi za jednog televizijskog prijenosa upotrijebi Božo Sušec, a koliko različitih riječi upotrijebe drugi komentatori. Svašta bi nam takva statistika mogla pokazati…