Šta je pametnije od jednog rječnika? On obavještava, on poučava, on i obrazuje ukoliko se zaista čita a ne samo konsultuje; bez dugih objašnjenja, bez zaludne retorike, on raspoređuje znanje trezveno, demokratično, svakome ko ga traži. Na taj zamašni predmet, prejednostavan čak ako se sanjari o zamršenim činjenicama, pojavama, supstancijama od kojih je sagrađen svijet, priziva i ne govoreći (ničeg manje brbljavog od jednog rječnika ) najzbiljnije probleme, najsjajnije, možda i najzanosnije stvari koje je ljudski duh upoznao s o kojima raspravlja.
Prvo tičemo beskrajnost riječi jednog jezika. Niko ne zna iz koliko je riječi sastavljen francuski jezik. Jezik se mijenja iz trena u tren, od mjesta do mjesta, zavisno od izgovorenih nebrojenih riječi; ponekad se neka nova riječ (pa ni: obično: „bulažnjenje“) pronese, proširi, „uzme“, može prihvatiti, unijeti u rječnik (a možda će, uskoro, ona otuda izaći). Rječnik se bori bez prestanka sa vremenom i prostorom (socijalni, regionalni, kulturnim): ali on je uvijek pobijeđen; život je stalno širi, brži, on preplavljuje, ne jezik, nego njegovo značenje. Zato su potrebni uvijek novi rječnici.
Zanos
Evo sada jednog drugog zanosa. Čovjek skuplja riječi, slaže ih i opisuje: to je enciklopedija. Ponekad, kao ovdje *, stvara se rječnik riječi i stvari, enciklopedijski rječnik. Premda je komplementarnost dvije funkcije, jedne normativne (ustrojiti upotrebu riječi ), druge objektivne (opisati posebnost riječi), bila otkrivena, u nas, u XVII stoljeću, ovakvi enciklopedijski rječnici više strana, ako se pregleda, kako je čovjek neprekidno iskušavan da čini, uskovitlana u duhu, ili pred našim očima, ako je rječnik ilustrovan, velike stvari vodiče sanjarija: kontinente, epohe, ljude, sredstva, sva zbitija prirode i društva. Dragocjeni paradoksi: rječnik, istovremeno, odomaćuje, prilagođava i otuđuje: on ojačava znanje i pokreće maštu. Svaka riječ je poput broda; on se prvo doima zatvoren u sebi samome, dobro stegnut u svoj okov; ali on postaje veoma lako odlazak, on se utiče prema drugim riječima, drugim slikama, drugim željama: eto rječnika posvećenog poetskoj svrsi. Mallarmé, Francis Ponge pridavali su mu prefinjenu moć stvaranja. Poetska mašta je uvije tačna, a tačnost predstavlja radost poput pjesnika i djecu podstiče da ga čitaju.
Tim funkcijama, poetskim i filozofskim, treba pridodati silnu ulogu koju rječnik igra u određenoj društvenoj sredini istorijski definisanoj, poput našeg. Za različite načine, rječnik je bio pomiješan, u Francuskoj, s velikim borbama ideja. Rođen u XVI stoljeću, to jest u moru modernih vremena, on je pratio, dinamično, vojujućim putem, pobjedu duha objektivnosti, a time i trpeljivosti; posrednik znanja dostižnog svakome, on je pridonio praktično onarođenje znanja.
Rječnik nas poziva na red. On nam kaže da se istinsko sporazumijevanje, častan razgovor, može voditi samo strogom upotrebom profinjenosti jezika. Ponekad kad čujem, da je neko optužio stvaraoca za „žargon“ ; zaželim da odgovorim, kako je to učinio Valery: „Pripadate li vi vrsti ljudi za koje rječnik ne postoji?“ Rječnik nas podsjeća da jezik nije dat jednom svima kao nešto urođeno; da je samo svako sebi norma razumljivosti; da dobra komunikacija ne može biti plod mlitavosti govora; kratko, da svako mora ratovati s jezikom, da je ta borba beskrajna, da je tu potrebno oružje ( određeni rječnik), toliko je jezik prostran, moćan, uvrnut.
Preveo Ranko Risojević
*) Izdavačka kuća Hachette objavljuje, u jednom tomu, rječnik enciklopedijski i jezički. To djelo, koje se suštinski razlikuje od sličnih djela, a koje se koristi jednom „privlačnom ikonografijom“, nadahnulo je Rolana Barta (Roland Gérard Barthes) da napiše ovaj predgovor tom nesvakidašnjem rječniku. Po svemu sudeći to je jedan od posljednjih tekstova (1980) koje je napisao ovaj značajni teoretičar jezika i književnosti. Tekst sam preveo iz lista Les Nouvelles littéraires.
Roland Gérard Barthes: Rječnik je san i borba
Šta je pametnije od jednog rječnika? On obavještava, on poučava, on i obrazuje ukoliko se zaista čita a ne samo konsultuje; bez dugih objašnjenja, bez zaludne retorike, on raspoređuje znanje trezveno, demokratično, svakome ko ga traži. Na taj zamašni predmet, prejednostavan čak ako se sanjari o zamršenim činjenicama, pojavama, supstancijama od kojih je sagrađen svijet, priziva i ne govoreći (ničeg manje brbljavog od jednog rječnika ) najzbiljnije probleme, najsjajnije, možda i najzanosnije stvari koje je ljudski duh upoznao s o kojima raspravlja.
Prvo tičemo beskrajnost riječi jednog jezika. Niko ne zna iz koliko je riječi sastavljen francuski jezik. Jezik se mijenja iz trena u tren, od mjesta do mjesta, zavisno od izgovorenih nebrojenih riječi; ponekad se neka nova riječ (pa ni: obično: „bulažnjenje“) pronese, proširi, „uzme“, može prihvatiti, unijeti u rječnik (a možda će, uskoro, ona otuda izaći). Rječnik se bori bez prestanka sa vremenom i prostorom (socijalni, regionalni, kulturnim): ali on je uvijek pobijeđen; život je stalno širi, brži, on preplavljuje, ne jezik, nego njegovo značenje. Zato su potrebni uvijek novi rječnici.
Zanos
Evo sada jednog drugog zanosa. Čovjek skuplja riječi, slaže ih i opisuje: to je enciklopedija. Ponekad, kao ovdje *, stvara se rječnik riječi i stvari, enciklopedijski rječnik. Premda je komplementarnost dvije funkcije, jedne normativne (ustrojiti upotrebu riječi ), druge objektivne (opisati posebnost riječi), bila otkrivena, u nas, u XVII stoljeću, ovakvi enciklopedijski rječnici više strana, ako se pregleda, kako je čovjek neprekidno iskušavan da čini, uskovitlana u duhu, ili pred našim očima, ako je rječnik ilustrovan, velike stvari vodiče sanjarija: kontinente, epohe, ljude, sredstva, sva zbitija prirode i društva. Dragocjeni paradoksi: rječnik, istovremeno, odomaćuje, prilagođava i otuđuje: on ojačava znanje i pokreće maštu. Svaka riječ je poput broda; on se prvo doima zatvoren u sebi samome, dobro stegnut u svoj okov; ali on postaje veoma lako odlazak, on se utiče prema drugim riječima, drugim slikama, drugim željama: eto rječnika posvećenog poetskoj svrsi. Mallarmé, Francis Ponge pridavali su mu prefinjenu moć stvaranja. Poetska mašta je uvije tačna, a tačnost predstavlja radost poput pjesnika i djecu podstiče da ga čitaju.
Tim funkcijama, poetskim i filozofskim, treba pridodati silnu ulogu koju rječnik igra u određenoj društvenoj sredini istorijski definisanoj, poput našeg. Za različite načine, rječnik je bio pomiješan, u Francuskoj, s velikim borbama ideja. Rođen u XVI stoljeću, to jest u moru modernih vremena, on je pratio, dinamično, vojujućim putem, pobjedu duha objektivnosti, a time i trpeljivosti; posrednik znanja dostižnog svakome, on je pridonio praktično onarođenje znanja.
Rječnik nas poziva na red. On nam kaže da se istinsko sporazumijevanje, častan razgovor, može voditi samo strogom upotrebom profinjenosti jezika. Ponekad kad čujem, da je neko optužio stvaraoca za „žargon“ ; zaželim da odgovorim, kako je to učinio Valery: „Pripadate li vi vrsti ljudi za koje rječnik ne postoji?“ Rječnik nas podsjeća da jezik nije dat jednom svima kao nešto urođeno; da je samo svako sebi norma razumljivosti; da dobra komunikacija ne može biti plod mlitavosti govora; kratko, da svako mora ratovati s jezikom, da je ta borba beskrajna, da je tu potrebno oružje ( određeni rječnik), toliko je jezik prostran, moćan, uvrnut.
Preveo Ranko Risojević
*) Izdavačka kuća Hachette objavljuje, u jednom tomu, rječnik enciklopedijski i jezički. To djelo, koje se suštinski razlikuje od sličnih djela, a koje se koristi jednom „privlačnom ikonografijom“, nadahnulo je Rolana Barta (Roland Gérard Barthes) da napiše ovaj predgovor tom nesvakidašnjem rječniku. Po svemu sudeći to je jedan od posljednjih tekstova (1980) koje je napisao ovaj značajni teoretičar jezika i književnosti. Tekst sam preveo iz lista Les Nouvelles littéraires.