Tomáš Halík: Zar je ovo bio život, Fraktura, Zaprešić 2025.
Češki pisac, teolog i sociolog, župnik Akademske župe Svetog Spasitelja u Pragu i predsjednik Češke kršćanske akademije, tajno zaređen 1978. u DDR-u, u Erfurtu, i tek je 1989. javno držao misu, jedan od veterana Baršunaste revolucije, blizak Václavu Havelu, koji ga je priželjkivao za svog nasljednika na položaju predsjednika, dobitnik Templetonove nagrade, papa Ivan Pavao II imenovao ga je za savjetnika Papinskog vijeća za dijalog s nevjernicima, a Benedikt XIV. dodijelio mu je titulu prelata Njegove Svetosti. Ovako je to u knjizi prokomentirao: “U priloženom pismu pročitao sam sve o pravima povezanima s tim ‘članstvom u papinskom kućanstvu’, pravo nositi reverendu s crvenim rubom i gumbima iste boje (različitim od ‘običnih monsinjora prvog stupnja – kapelana Njegove Svetosti’), crvenim svilenim pojasom, crvenim čarapama i kapicom s crvenim pomponom te koristiti grb s odgovarajućim brojem kićanki. Prema klasičnom priručniku monsinjore se trebalo oslovljavati s Vaša Milosti. Ništa od cijele te parade nisam nabavio, a u Župi sam objavio kako ću mu, ako me netko oslovi s Vaša Milosti, odgristi lijevo uho. Cijenio sam papu Benedikta i njegovo povjerenje, znao sam da pamti nekoliko naših susreta i da me je nekoliko puta dao izričito pozdraviti. Ali kada su me ljudi pitali čemu služi ta titula, odgovorio sam da mi u lijes mogu navući te krasne čarape.”
Tomáš Halík bio je 2021. u Dubrovniku, kod nadbiskupa Mate Uzinića, na njegovoj Ljetnoj školi teologije, gdje je govorio na temu “(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru”. U neko drugo vrijeme, u drukčijem društvu, možda bih tad otputovao u Dubrovnik da vidim i poslušam Halíka. Dvije godine kasnije, kada sam bio u Pragu, vladika Grigorije zvao me da pođem s njim kod Tomáša Halíka. Nisam išao, jer što bih ja njemu mogao reći, a da šutim nema smisla.
Halík je po mnogo čemu jedna od intelektualno najzanimljivijih figura Katoličke crkve danas. Veliki pisac, neobično bistar i otvoren um, osim što je socijalno i politički osviješten, Halík je produhovljen velikom književnošću i umjetnošću našega doba. U njegovu vjeru utisnuta je cjelina svijeta, što se baš ne sreće često. “Zar je ovo bio život” njegova je autobiografija, građanska i duhovna, ali je to, na vrlo ozbiljan način, i njegov životni program. Govoreći o svome svećeništvu u Češkoj, toj vrlo temeljito sekulariziranoj i ateiziranoj državi, toj zemlji vedre skepse, on kaže: “Nije li takva situacija za kršćanina, osobito za svećenika i teologa, poziv? Priznajem da ne bih htio biti svećenik u tradicionalnoj katoličkoj sredini, ne bih se osjećao dobro među ljudima kojima je vjera sama po sebi razumljiva stvar. Isus je uspoređivao kršćane sa soli; upozoravao ih je da sol ne izgubi svoju slanost. Ne osjećam se dobro gdje je zajednica kršćana ‘presoljena’ kršćanstvom. (…) Bogu sam neizmjerno zahvalan da sam se rodio u Češkoj i ovdje proživio više nego pedeset godina nelake povijesti Crkve. Drago mi je da mogu biti svećenik u sredini gdje vjera nije uopće sama po sebi razumljiva stvar.” Ili, na drugom mjestu u knjizi: “Tamo gdje bi vjera trebala postati državna ideologija, bio bih – u ime vjere i u ime slobode – prvi disident.” Ili: “Često sam se sjetio rečenice C. S. Lewisa kako su od svih zlih ljudi najgori pobožni zli ljudi.” Ili, najjasnije i najrječitije govoreći: “Bilo mi je jasno kako i nakon obraćenja ja ne mogu prestati misliti ni osjećati na moderan način, i da moja vjera, ako želi biti iskrena, ne smije leđa okretati prema nemiru i polimorfnosti života o kojima svjedoče Picasso i Salvador Dali, jednako kao Kafka i James Joyce ili Fellini i Bergman.”
Ono po čemu se prvom Halík razlikuje od neke u našu svijest upisane općenite – a čim je općenita, onda je i pogrešna! – figure katoličkog svećenika, javnog govornika, novinskog propovjednika, jest jasnoća misli i savršena bistrina društvenog uvida. Ovo drugo zna biti naročito zanimljivo. Naime, Halík je bez ostatka antikomunist, ali to ne samo da ga ne čini manjim antifašistom u punini tog pojma, koji je bez ostatka okrenut poniženim i potlačenim, migrantima, inovjercima i manjincima svih vrsta, nego je kod Halíka i trideset i pet godina po padu Berlinskog zida pitanje antikomunizma prije svega drugog pitanje odnosa prema osobnoj slobodi i odgovornosti. Krećući se svijetom on nastupa jednako slobodno i dok se kreće Crkvom. To je, recimo, nešto što na takav način nismo viđali kod crkvenih ljudi, čak ni kod disidenata kakav je bio Hans Küng. Pritom, Halík uopće nije disident. Vrlo je zanimljivo pratiti ga kroz vrijeme njegova tajnog svećeništva, dok se bavio ilegalnim političkim aktivizmom i imao, kao psiholog, svoje građansko namještenje. A još je zanimljivije to što su danas najveći Halíkovi neprijatelji i klevetnici u Češkoj konfidenti iz vremena komunizma, ili suradnici tadašnjih tajnih službi, koju su danas zapjenjeni i vrlo isključivi vjerski fundamentalisti. Ne mnogo različiti od onih islamskih. O njima, pak, braneći islam i muslimane u današnjoj Češkoj i Europi, Halík će ovako: “Na Zapadu se često susrećemo s mišljenjem kako su ratnici ‘islamske države’ tako gorljivi vjernici muslimani da njihova vjera narasta do ubojitog fanatizma. Istina je upravo suprotna: ti su ljudi često iz Kurana znali samo nekoliko rečenica, ignorirali su temeljne zapovijedi islamske religije. Nije se radilo o religioznosti koja je prerasla u politički fanatizam, nego o političkom fanatizmu i podivljalom nacionalizmu, koji je na sebe uzeo pseudoreligiozni oblik.”
Ovo je dragocjena knjiga, koja pruža intelektualno i moralno samopouzdanje onima koji se, skupa s Isusom Kristom, u današnjoj Hrvatskoj osjećaju vrlo osamljenim. Tako da na bijes odgovore mirom.
Studentski revolt
Kritičan je prema naslijeđima 1968. na Zapadu, te prema novoj ljevici. “Dogodilo se nešto paradoksalno: mnoge parole, vrijednosti i simboli otpora protiv svijeta konzumerizma i starog poretka ubrzo su postali konzumeristička roba. Mladost je prestala biti simbol otpora, postala je dobro prodavani artikl u carstvu mode i kozmetike, uniforma snobova i neizostavni dodatak reklamama svih vrsta.
Konzervativizam mladih
I sam je, kaže, kratko vrijeme bio takav. “Uvijek ćete među ‘konzervativcima’ naći mlade ljude, neki su od njih infantilno tjeskobni, traže u vjeri ‘obrambeni kišobran’ od kompliciranog svijeta i kaosa u sebi te u crkvenoj sredini žele pronaći slično orijentirane ljude, koji ih ne bi više ranjavali. (…) Mnogi su današnji katolici postali konzervativni zbog ‘kulturnog šoka’ koji su doživjeli kada su prvi put došli na Zapad nakon 1989.” Halík nije “progresivac” u Crkvi i društvu. On je čuvar slobode, kojem obrazovanje i talent daju širinu uvida.
Ekran, knjige/152
Tomáš Halík: Zar je ovo bio život, Fraktura, Zaprešić 2025.
Češki pisac, teolog i sociolog, župnik Akademske župe Svetog Spasitelja u Pragu i predsjednik Češke kršćanske akademije, tajno zaređen 1978. u DDR-u, u Erfurtu, i tek je 1989. javno držao misu, jedan od veterana Baršunaste revolucije, blizak Václavu Havelu, koji ga je priželjkivao za svog nasljednika na položaju predsjednika, dobitnik Templetonove nagrade, papa Ivan Pavao II imenovao ga je za savjetnika Papinskog vijeća za dijalog s nevjernicima, a Benedikt XIV. dodijelio mu je titulu prelata Njegove Svetosti. Ovako je to u knjizi prokomentirao: “U priloženom pismu pročitao sam sve o pravima povezanima s tim ‘članstvom u papinskom kućanstvu’, pravo nositi reverendu s crvenim rubom i gumbima iste boje (različitim od ‘običnih monsinjora prvog stupnja – kapelana Njegove Svetosti’), crvenim svilenim pojasom, crvenim čarapama i kapicom s crvenim pomponom te koristiti grb s odgovarajućim brojem kićanki. Prema klasičnom priručniku monsinjore se trebalo oslovljavati s Vaša Milosti. Ništa od cijele te parade nisam nabavio, a u Župi sam objavio kako ću mu, ako me netko oslovi s Vaša Milosti, odgristi lijevo uho. Cijenio sam papu Benedikta i njegovo povjerenje, znao sam da pamti nekoliko naših susreta i da me je nekoliko puta dao izričito pozdraviti. Ali kada su me ljudi pitali čemu služi ta titula, odgovorio sam da mi u lijes mogu navući te krasne čarape.”
Tomáš Halík bio je 2021. u Dubrovniku, kod nadbiskupa Mate Uzinića, na njegovoj Ljetnoj školi teologije, gdje je govorio na temu “(A)politična vjera: kršćani u političkom prostoru”. U neko drugo vrijeme, u drukčijem društvu, možda bih tad otputovao u Dubrovnik da vidim i poslušam Halíka. Dvije godine kasnije, kada sam bio u Pragu, vladika Grigorije zvao me da pođem s njim kod Tomáša Halíka. Nisam išao, jer što bih ja njemu mogao reći, a da šutim nema smisla.
Halík je po mnogo čemu jedna od intelektualno najzanimljivijih figura Katoličke crkve danas. Veliki pisac, neobično bistar i otvoren um, osim što je socijalno i politički osviješten, Halík je produhovljen velikom književnošću i umjetnošću našega doba. U njegovu vjeru utisnuta je cjelina svijeta, što se baš ne sreće često. “Zar je ovo bio život” njegova je autobiografija, građanska i duhovna, ali je to, na vrlo ozbiljan način, i njegov životni program. Govoreći o svome svećeništvu u Češkoj, toj vrlo temeljito sekulariziranoj i ateiziranoj državi, toj zemlji vedre skepse, on kaže: “Nije li takva situacija za kršćanina, osobito za svećenika i teologa, poziv? Priznajem da ne bih htio biti svećenik u tradicionalnoj katoličkoj sredini, ne bih se osjećao dobro među ljudima kojima je vjera sama po sebi razumljiva stvar. Isus je uspoređivao kršćane sa soli; upozoravao ih je da sol ne izgubi svoju slanost. Ne osjećam se dobro gdje je zajednica kršćana ‘presoljena’ kršćanstvom. (…) Bogu sam neizmjerno zahvalan da sam se rodio u Češkoj i ovdje proživio više nego pedeset godina nelake povijesti Crkve. Drago mi je da mogu biti svećenik u sredini gdje vjera nije uopće sama po sebi razumljiva stvar.” Ili, na drugom mjestu u knjizi: “Tamo gdje bi vjera trebala postati državna ideologija, bio bih – u ime vjere i u ime slobode – prvi disident.” Ili: “Često sam se sjetio rečenice C. S. Lewisa kako su od svih zlih ljudi najgori pobožni zli ljudi.” Ili, najjasnije i najrječitije govoreći: “Bilo mi je jasno kako i nakon obraćenja ja ne mogu prestati misliti ni osjećati na moderan način, i da moja vjera, ako želi biti iskrena, ne smije leđa okretati prema nemiru i polimorfnosti života o kojima svjedoče Picasso i Salvador Dali, jednako kao Kafka i James Joyce ili Fellini i Bergman.”
Ono po čemu se prvom Halík razlikuje od neke u našu svijest upisane općenite – a čim je općenita, onda je i pogrešna! – figure katoličkog svećenika, javnog govornika, novinskog propovjednika, jest jasnoća misli i savršena bistrina društvenog uvida. Ovo drugo zna biti naročito zanimljivo. Naime, Halík je bez ostatka antikomunist, ali to ne samo da ga ne čini manjim antifašistom u punini tog pojma, koji je bez ostatka okrenut poniženim i potlačenim, migrantima, inovjercima i manjincima svih vrsta, nego je kod Halíka i trideset i pet godina po padu Berlinskog zida pitanje antikomunizma prije svega drugog pitanje odnosa prema osobnoj slobodi i odgovornosti. Krećući se svijetom on nastupa jednako slobodno i dok se kreće Crkvom. To je, recimo, nešto što na takav način nismo viđali kod crkvenih ljudi, čak ni kod disidenata kakav je bio Hans Küng. Pritom, Halík uopće nije disident. Vrlo je zanimljivo pratiti ga kroz vrijeme njegova tajnog svećeništva, dok se bavio ilegalnim političkim aktivizmom i imao, kao psiholog, svoje građansko namještenje. A još je zanimljivije to što su danas najveći Halíkovi neprijatelji i klevetnici u Češkoj konfidenti iz vremena komunizma, ili suradnici tadašnjih tajnih službi, koju su danas zapjenjeni i vrlo isključivi vjerski fundamentalisti. Ne mnogo različiti od onih islamskih. O njima, pak, braneći islam i muslimane u današnjoj Češkoj i Europi, Halík će ovako: “Na Zapadu se često susrećemo s mišljenjem kako su ratnici ‘islamske države’ tako gorljivi vjernici muslimani da njihova vjera narasta do ubojitog fanatizma. Istina je upravo suprotna: ti su ljudi često iz Kurana znali samo nekoliko rečenica, ignorirali su temeljne zapovijedi islamske religije. Nije se radilo o religioznosti koja je prerasla u politički fanatizam, nego o političkom fanatizmu i podivljalom nacionalizmu, koji je na sebe uzeo pseudoreligiozni oblik.”
Ovo je dragocjena knjiga, koja pruža intelektualno i moralno samopouzdanje onima koji se, skupa s Isusom Kristom, u današnjoj Hrvatskoj osjećaju vrlo osamljenim. Tako da na bijes odgovore mirom.
Studentski revolt
Kritičan je prema naslijeđima 1968. na Zapadu, te prema novoj ljevici. “Dogodilo se nešto paradoksalno: mnoge parole, vrijednosti i simboli otpora protiv svijeta konzumerizma i starog poretka ubrzo su postali konzumeristička roba. Mladost je prestala biti simbol otpora, postala je dobro prodavani artikl u carstvu mode i kozmetike, uniforma snobova i neizostavni dodatak reklamama svih vrsta.
Konzervativizam mladih
I sam je, kaže, kratko vrijeme bio takav. “Uvijek ćete među ‘konzervativcima’ naći mlade ljude, neki su od njih infantilno tjeskobni, traže u vjeri ‘obrambeni kišobran’ od kompliciranog svijeta i kaosa u sebi te u crkvenoj sredini žele pronaći slično orijentirane ljude, koji ih ne bi više ranjavali. (…) Mnogi su današnji katolici postali konzervativni zbog ‘kulturnog šoka’ koji su doživjeli kada su prvi put došli na Zapad nakon 1989.” Halík nije “progresivac” u Crkvi i društvu. On je čuvar slobode, kojem obrazovanje i talent daju širinu uvida.