U Ksenofontovom dijalogu Hijeront ili o tiraninu odvija se sokratovska rasprava između pesnika i tiranina. Tema prirode tiranije otvara različite perspektive učesnika dijaloga. Pesnik se poziva na opšte dobro kroz sreću pojedinca, ideale vrline, prijateljstva i vernosti. Tiranin, pak, vlast posmatra kao mogućnost kolektivnog napretka gde će svako ljudsko nastojanje biti istorijski uslovljeno. Pesnika Simonida vode ideali pravednosti i individualne sreće, život kao potraga za vrlinom, tiranina Hijeronta svest da ga, uprkos prividnoj neustrašivosti, muče strahovi da bi istinski slobodni i stoga neustrašivi pojedinci podigli ustanak na slobodu. Tiranin je hrabar u masi, iza zatvorenih vrata je osamljen, strašljiv, nepoverljiv. Taj strah se širi i ,,ne muči samo duše u kojima se nalazi, nego prati sve radosti i pokvari sve’’.
Strah održava tiraniju tiranskom. Strah se brzo širi, trajno paralizuje. Čvrst je temelj svakog nesporazuma. Strah je opšte klonuće. Dobar vladar je, prema iskustvu pesnika, onaj koji dodeljuje samo nagrade, a kažnjavanje prepušta drugima. Pesnikov svet je nežan poput žudnje nevinog dečaka. Tiranin je proračunat i krut; nije nesvestan svoje krhkosti pa stihove zamenjuje grubim zapovednim rečenicama, simbolima gole sile.
2.
Dubok je naš osećaj života. Mi ljudi reflektujemo sebe na ceo univerzum. Širimo se bezgranično. Duboko je zajedništvo. Čvrste su ruke koje se sjedinjuju tražeći pravdu. Strele su nas probole baš kao svetog Sebastijana, nežnog i tužnog mladića osuđenog na smrt. Zavezanih ruku on malodušno prkosi tlačiteljima, sve je u toj simbolici rečeno i podvučeno. Proboden strelama pronalazi viši smisao svoga žrtvovanja. Nije posustao, malodušan je jer ga boli unutra, na mestu mraka. Dodir je leden, noć je tajanstvena i neprolazna. Iz njegovog pogleda, piše Yukio Mishima, ,,ne izbija bol, već nekakvo melanholično zadovoljstvo nalik na muziku’’. To je kretanje u nepovrat, ona Nietzscheova oktobarska idila koja se iznenada pretvara u neprolazni osećaj setne muzike.
Tragovi lepote su rezovi nežnosti. Svet je melodija muzike koja se skriva u susretu, zajedništvu i žrtvovanju. Takve zvukove osetio je još jedan prisilni prognanik, ruski pisac Vasilij Aksjonov koji u romanu Opekotina (u Hrvatskoj objavljen krajem osamdesetih u prevodu Irene Lukšić), razotkriva nasilnu senku ruskog režima ranih 70-ih. Nasilje i progoni su ostali crne mrlje sećanja. On i njegovi drugovi, mladi studenti željni slobode, samo su želeli živeti sa ,,slobodoljubivim čovječanstvom… Svima je već bilo neizdrživo u krletki, gdje je zaudarao leš Velikog tate – i partijcima, i narodnim umjetnicima, i kagebeovcima, i čuvenim rudarima i svima osim šišmišima po tamnim uglovima. Onda smo svirali’’.
Tiranija i lepota, dva zapisa
1.
U Ksenofontovom dijalogu Hijeront ili o tiraninu odvija se sokratovska rasprava između pesnika i tiranina. Tema prirode tiranije otvara različite perspektive učesnika dijaloga. Pesnik se poziva na opšte dobro kroz sreću pojedinca, ideale vrline, prijateljstva i vernosti. Tiranin, pak, vlast posmatra kao mogućnost kolektivnog napretka gde će svako ljudsko nastojanje biti istorijski uslovljeno. Pesnika Simonida vode ideali pravednosti i individualne sreće, život kao potraga za vrlinom, tiranina Hijeronta svest da ga, uprkos prividnoj neustrašivosti, muče strahovi da bi istinski slobodni i stoga neustrašivi pojedinci podigli ustanak na slobodu. Tiranin je hrabar u masi, iza zatvorenih vrata je osamljen, strašljiv, nepoverljiv. Taj strah se širi i ,,ne muči samo duše u kojima se nalazi, nego prati sve radosti i pokvari sve’’.
Strah održava tiraniju tiranskom. Strah se brzo širi, trajno paralizuje. Čvrst je temelj svakog nesporazuma. Strah je opšte klonuće. Dobar vladar je, prema iskustvu pesnika, onaj koji dodeljuje samo nagrade, a kažnjavanje prepušta drugima. Pesnikov svet je nežan poput žudnje nevinog dečaka. Tiranin je proračunat i krut; nije nesvestan svoje krhkosti pa stihove zamenjuje grubim zapovednim rečenicama, simbolima gole sile.
2.
Dubok je naš osećaj života. Mi ljudi reflektujemo sebe na ceo univerzum. Širimo se bezgranično. Duboko je zajedništvo. Čvrste su ruke koje se sjedinjuju tražeći pravdu. Strele su nas probole baš kao svetog Sebastijana, nežnog i tužnog mladića osuđenog na smrt. Zavezanih ruku on malodušno prkosi tlačiteljima, sve je u toj simbolici rečeno i podvučeno. Proboden strelama pronalazi viši smisao svoga žrtvovanja. Nije posustao, malodušan je jer ga boli unutra, na mestu mraka. Dodir je leden, noć je tajanstvena i neprolazna. Iz njegovog pogleda, piše Yukio Mishima, ,,ne izbija bol, već nekakvo melanholično zadovoljstvo nalik na muziku’’. To je kretanje u nepovrat, ona Nietzscheova oktobarska idila koja se iznenada pretvara u neprolazni osećaj setne muzike.
Tragovi lepote su rezovi nežnosti. Svet je melodija muzike koja se skriva u susretu, zajedništvu i žrtvovanju. Takve zvukove osetio je još jedan prisilni prognanik, ruski pisac Vasilij Aksjonov koji u romanu Opekotina (u Hrvatskoj objavljen krajem osamdesetih u prevodu Irene Lukšić), razotkriva nasilnu senku ruskog režima ranih 70-ih. Nasilje i progoni su ostali crne mrlje sećanja. On i njegovi drugovi, mladi studenti željni slobode, samo su želeli živeti sa ,,slobodoljubivim čovječanstvom… Svima je već bilo neizdrživo u krletki, gdje je zaudarao leš Velikog tate – i partijcima, i narodnim umjetnicima, i kagebeovcima, i čuvenim rudarima i svima osim šišmišima po tamnim uglovima. Onda smo svirali’’.