Žuna

Ispod krova vazdan kucka
Ko da kosac kosu kuje
Svojim kljunom – štilom oštrim
Podstrešnicu razvaljuje.

Namiriše nemoćnoga
tuče danju, tuče noću
sunce prži – ne osjeća
I sve tako kroz stoljeća.

I u drvo i u nerve
Svugdje stigne crvojedna
Kljunom bije ko čekićem
U vremena nedogledna.

Žuri žuna kroz danove
Sluša kako crvić diše
Pa kad mu se navelani
Nikad nigdje, nikad više.

Svugdje stigne crvojedna
I noć i dan osluškuje
pa kada ga ne dokuči
samoj sebi u kljun pljuje.