Homere, veliki, slijepi vidovnjače, Stvorio si Odiseja, da pokažeš sve ono Što nisi mogao da vidiš, da znaš, Mada ti je Div bio šaptač u tami, Bez kojega ništa nije stvoreno, ni Enea, Pa ni ti, satvoritelju Ilija i Ahileja, Ali i Argosa, starijeg od svih pasa, Što se grijao na suncu i svježoj balegi – Samo Odisejev san mogao je da ga održi. I šta sad da filozof objašnjava smetenim, Da je ono što piše njegovo djelo, svaki djelić, Grada, ulice, parka, trga, nadasve kolodvora, Rijeka i mostova, u gradu gdje se rodio, Da bi sada bio u nekom drugom, trećem, Satvoritelj svog Sarajeva, svoje Miljacke, Ljudi u njemu, ljudi uz sebe, snovidni tvorče, Maštarija jednog svijeta koji se samo naizgled Mijenja, samo naizgled postoji, napreduje, Uvijek drugačiji, Heraklitov učeniče i potomče. Kome da to objasniš, ako ga nisi sam stvorio, Poput i Argosa Odisejevog, u temeljima svoga sna Što se protegao na hiljade godina, hiljade gradova, Hiljade grobalja, hiljade rijeka, trgova i parkova. Kuda god da kreneš, to je već hiljaditi put, Ali u suštini uvijek prvi, jedini, otkrivajući, Prema gradu u koji će te prvo primiti Potom kao pretke, protjerati u zaborav.
Epilog – Jevrejsko groblje Još trpiš moje groblje, Kao svoj dio na brijegu, Hoće li i ono, tuđe snoplje, Nestati kao trag u snijegu.
Odisejev san Predraga Fincija, epilog
(Maštarija nad knjigom O kolodvoru i putnicima)
Homere, veliki, slijepi vidovnjače,
Stvorio si Odiseja, da pokažeš sve ono
Što nisi mogao da vidiš, da znaš,
Mada ti je Div bio šaptač u tami,
Bez kojega ništa nije stvoreno, ni Enea,
Pa ni ti, satvoritelju Ilija i Ahileja,
Ali i Argosa, starijeg od svih pasa,
Što se grijao na suncu i svježoj balegi –
Samo Odisejev san mogao je da ga održi.
I šta sad da filozof objašnjava smetenim,
Da je ono što piše njegovo djelo, svaki djelić,
Grada, ulice, parka, trga, nadasve kolodvora,
Rijeka i mostova, u gradu gdje se rodio,
Da bi sada bio u nekom drugom, trećem,
Satvoritelj svog Sarajeva, svoje Miljacke,
Ljudi u njemu, ljudi uz sebe, snovidni tvorče,
Maštarija jednog svijeta koji se samo naizgled
Mijenja, samo naizgled postoji, napreduje,
Uvijek drugačiji, Heraklitov učeniče i potomče.
Kome da to objasniš, ako ga nisi sam stvorio,
Poput i Argosa Odisejevog, u temeljima svoga sna
Što se protegao na hiljade godina, hiljade gradova,
Hiljade grobalja, hiljade rijeka, trgova i parkova.
Kuda god da kreneš, to je već hiljaditi put,
Ali u suštini uvijek prvi, jedini, otkrivajući,
Prema gradu u koji će te prvo primiti
Potom kao pretke, protjerati u zaborav.
Epilog – Jevrejsko groblje
Još trpiš moje groblje,
Kao svoj dio na brijegu,
Hoće li i ono, tuđe snoplje,
Nestati kao trag u snijegu.