Ne da mi djeca Sehilova i kuće Kamberovića, nismo viđali zmije, viđali smo ih; e sad reći da smo ih viđali na svakom koraku – bilo bi pretjerano, i malo bi nam ko povjerovao. Jer zmija, iako je živo biće koje ne posjeduje čulo sluha, što znači da je bez uši i onog cijelog ušnog aparata, ima instinkt da osjeti i da se skloni ispred noge i batine. No ako se ne stigne skloniti, ima ona svoje zubiće, pa gdje zagrize tu i pocrni, a bogme, ne stigne li se navakat doktoru ili se ne nađe neko sa zdravim zubima da isisa ono što je šarka, iliti neka druga vrsta iz te životinjske dihanije, ubrizgala – živa pogibija; gdje ona zagrize, tu trava ne niče.
Helem, zmija otrovnica – a drugih se u našim selima nije ni protinjalo – nije bila nepoznato stvorenje od koga smo se svi plašili, a pogotovo ja. Pomeneš li je – pretrnem. Dovoljno je bilo reći: Zmija!, a ja već vidim veliki šareni obruč kako svjetluca pod jutarnjim suncem. Takvu sam prvi put i vidio. Bijah tad još uvijek golokrak dječačić, trčah sokocima sela, tek se počeo penjati uz stabla naših trešanja, kad jednoga dana ispod aršlame pokraj gumna, na kamenoj ploči – veliki šareni obruč.
– To ona spava – došapnu mi Jarun, nešto stariji i umješniji od mene kada je u pitanju gmizadija našega sela. Pa on mi je prvi put pokazao i šarenog daždevnjaka kako se poslije kiše pokušava prebaciti preko nasipa na putu na Mramoru, kojega bjehu nanijele obilne ljetnje kiše koje toga ljeta bjehu učestale kao nikada.
Džaba cijelo selo uči kišne dove, džaba iznosi sinije ispred kuće – ona ne prestaje, pa ne prestaje. Malo, malo, pa zagrami iznad našeg sela ko da je stotinu bikova naišlo na svježu krv.
Ali, vratimo se velikom šarenom obruču pod našom aršlamom. Stajali smo i gledali debelu šarenu zmiju kako spava. Jarun drži ljeskov prut i njime maše. Najednom, kao da mu se ote, udari po zemlji i ona, za trenutak, podiže pljosnatu glavu, nešto crno tanko poput jezička isturi iz svojih tankih ustiju, pa ga ponovo uvuče nazad. Krenula se odmotavati. Nije tako zastrašujući njen izgled koliko je jeziv šištavi zvuk između kamenja, a onda je, tamo blizu stabla, zamakla ispod jedne ploče.
– Sutra, kad ugrije, ona će ponovo izaći na sunčanje – veli Jarun – a šta će jesti do sutra? – pitam ga, te mi on pojasni kako će ona, kada večeras sve zaspi i utiša se, polako vrebati miševe koji ne miruju noću i tako će se nahraniti možda i za tri i više dana. – One su smrt za miševe – veli mi. I tu se raziđosmo. Kuku ga miševima…
Sutradan sam u isto vrijeme došao ispod naše trešnje, gledam tamo u onu ploču, ali nje nema. Onda sam pitao majku gdje li bi mogla biti zmija koju smo juče vidjeli, te mi ona objasni da se ona možda pretvorila u nevidljivo biće i sada je tu negdje, ali je mi ne vidimo.
– Čudne su moći zmija – veli majka, pa razveza šamiju, pomilova mi kosu i veli: – Ne briži ti, oči moje, puno oko zmija, to je poseban svijet i ako ih ne diraš, ništa ti one neće, samo ih ne ljuti…
Povjerovao sam majci i za uvijek upamtio da zmiju nikada i nigdje ne treba dirati, te da su to bića koja imaju pravo živjeti tamo gdje i mi živimo i raditi sve što i mi radimo: jesti, piti, sunčati se, voditi ljubav i, jelde – braniti se…
*
Sve je to tako bilo, kao da ste svojim očima gledali, ali – ovo je priča o kućnoj zmiji. Onoj koja se jednoga jutra neopaženo provukla ispod naših vrata i pojavila na hodniku. Sjedio sam na staroj hoklici pred prozorom i ponakad pogledam napolje kada se začulo jezivo šuštanje od vrata. Ustao sam i krenuo vratima. Imao sam šta i vidjeti: po sredini hodnika leži velika crna zmija. Rep bješe podigla uvis, a on, nabreko i gladak, samo što ne progovara – došla sam da vam svoj otrov iscijedim u svaki kutak vašega doma. Ah tugo moja, kako su mi se odmah usta osušila ko barutom napunjena.
Zbogom sretni snovi!
Nije bježala, nije tražila rupice u koje bi nestala, ostala je tu i svojim sitnim svijetlocrnim okicama gledala u nas. I mi je, i nek je zmija, prihvatismo… Ponudismo joj mlijeko i šećer i ona svoju glavicu uroni u limeni sud u koji smo joj spremili dobrodošlicu. Odmah se na površini mlijeka ukaza nekoliko plavih pjegica i mi se ujedosmo za jezik – to ona pušta otrov.
I bio je otrov!
Dođe vrijeme da i mi probamo ono mlijeko u koje je velika crna zmija držala svoju pljosnu glavicu. Uvjeravao nas je Dilim da nam od toga ništa neće biti, da ćemo ojačati i um nam se razbistriti, te mu povjerovasmo.
Slaga Dilim kao pas – bilo nam je.
Svima, na lijevoj nozi, iskočila krasta koja je prva tri dana samo svrbila, a onda je bolilo.
Puno nas je bolilo.
Dođe glas od Dilima da je ni slučajno ne ubijamo, ne iznosimo iz kuće i da joj pustimo da se sama privikne na naše mirise i običaje. Tako i uradismo, a ona svoju crninu i otrov svoju provuče i zaleže na krevetu u drugoj sebi, a svojim repom dade znak da joj slučajno ne udaramo na vrata i da je pustimo da spava do mile volje.
Nismo joj udarali na vrata; bilo joj je do mile volje.
Privikavali smo se da u našoj kući nad kojom se diže veliki bijeli dud, jedan bor i dvije breze živi i zmija; naša kućna zmija. Šištala je na svaki pogled i davala nam do znanja da je ne smijemo ni gledati, a ako bi slučajno naš pogled pao na njenu crninu – pisnula bi da se do neba čuje, te bi nam uši zahule, pa smo se hvatali za nos i puhali kako bi ponovo pročuli.
I pročuli bi.
A onda pošto bi pročuli sabijali bi se jedni uz druge i vijećali šta nam je činiti, jer se ovako ne može dugo živovati. Zmijska piska probija kosti i nije lako otrpjeti to što niko otrpjeti ne može. Voljeli smo Dilima i poštovali njegovu volju i zamolbu da ne dodirujemo živu otrov koja se ušunjala i sad gospodari našim domom.
Nismo je dirali; nije ni ona nas.
Nekada, pred kišu i nevrijeme, znala se izvući iz zmijske kože i navlačiti janjeće runo. Bila ja janje koje se smije, janje koje govori i umiljato prelazi s jedne strane kuće na drugu, ali smo se mi bojali, jer smo svi znali, mi kuća Kamberovića, šta se krije ispod bijelog runa. Znali smo da će se ubrzo presvući i svojim piskom prepasti i pauka koji je na tavanu mirno rastezao svoju mrežu.
I vraćala se u zmijsku kožu.
Kada se jednom stara Mušija navrati i kroz oškrenuta vrata ugleda zmiju na jastuku – natekoše joj prsti na rukama. I reče nam da joj se to dešava od kako joj muža Ihrama zaždio grom pod kruškom na Carevoj ravni. Tada je kroz prozor ugledala kako se nebo smračilo, a prasak groma i grmljavina potresli su kuću, te joj istog časa natekli prsti. Sada, čim osjeti strahotu, ponovo se nateknu i rašire njeni dlanovi, pa to više nisu bile njene ruke, već bukove cjepanice okačene o njena ramena.
I sada su se ruke njene bile cjepanice.
Sjede blizu prozora i reče ono što smo svi znali i od čega smo se strašno bojali: – Vaša kuća ima zmiju koja će širiti svoju vrstu i od koje ćete u kasnijim godinama dobijati vrtoglavicu.
I dobili smo vrtoglavicu.
Ona je znala juriti po kući bez ikakvog vidljivog razloga, a mi smo za njom zakretali glave, a onda bi nam se javila vrtoglavica. Tada smo shvatili da je prokletstvo ovoga i onoga svijeta ako se zmija uvuče u kuću i stane po njoj vršljati. Zmiji nigdje drugdje nije mjesto već pod kamenom. Tu i samo tu.
*
Mjesec je oktobar, ali vrijeme još uvijek lijepo, kao da je avgust. Dolinci u našem kraju napunili su se toplog vazduha koji blago piri i tek negdje pred zoru osvježi, ali samo do sunčevog izlaska. Čim sunce ogrije – zbogom svježino!
Čovjek koji je zovnuo pred kućom: – Ima li koga?! – i kojem mi umalo ne odgovorismo – Imamo mi i našu zmiju – bio je nepoznat i po nama neko ko prvi put gazi naše puteve.
Otvorismo mu širom vrata, naklonismo se, i on, šerile berile, uđe u našu kuću. Samo što ukorači, pusti da mu gunj, poiprilično ishaban, sklizne s ramena, ali tu je Sunčica koja ga istoga časa podiže i objesi o čiviluk.
– Nema – veli – potrebe da vas pitam jeste li se naspavali, znam da niste, a i ko bi spavao kada zna da ga odnekud virka zmijurina.
– Zmija? – skoro uglas upitasmo.
– Ne pravite se nevješti, znate vi ono što svi znaju pod nebom, nego – gdje vam je ona?
Nismo u tom trenutku znali šta je najpametnije odgovoriti te smo svi kao jedan pognuli glave i pogledali u patos. I taj trenutak potrajao je cijelu vječnost, a onda je neko od nas podigao glavu, među nama i moja mila majčica; kasnije nam reče kako bi više voljela da je umrla nego što je ponovo morala podići glavu, pogledati onog čovjeka i tako priznati da naša kuća ima crnu zmiju.
Ona je prva progovorila, ali sada je njen glas bio hrapav i isprekidan, a za zmiju reče da je tu negdje i da nikako ne prođe ni sahačak a da se ona ne oglasi svojim piskom. – Ako samo još časak budete ovdje, čut ćete njen krik – veli i suza joj kanu.
Kanu majčina suza teža od kuće koja je zemlju pritiskala.
– Unesite razboj – veli nam – i osnujte ćilim pa ga izatkajte sa njenom slikom po sredini. Kada bude pao na ove podnice i ona vidi sebe na ćilimu – nestat će glavom bez obzira. Ali, o svemu ćemo nakon svega…
I mi poslušasmo čovjeka sa kojeg je spao pohabani gunj.
Razboj smo uzeli kod Mujice, pređu nam donijeli iz Trijebina, a onda majka pošalje Sunčicu da sazove seoske djevojke da dođu na tkanje, ali ni jedna bez kirkita. Ah kakvih je djevojaka bilo u našoj kući Kamberovića; sve sa bijelim dugim grlima i kosama puštenim preko ramena koje su im padale niz nabujala prsa. Gledao sam odozgo od prozora kako kirkiti udaraju pređu, kao da sami udaraju, a da jedre bijele ruke samo trče za njima; gledao sam njihova prsa koja poskakuju na svaki udarac kirkita kao sakriveni zečići pod njihovim bluzama.
O zmiji danima nismo progovarali. Nismo je spominjali kao da se ne valja.
A zašto je nismo spominjali? Od kako se naša kuća napunila bijelim djevojačkim grlima – svi zaboravismo na zmiju, a i ona se negdje ukrila, kao da je negdje sa tajnog mjesta samo njoj znanog, posmatrala i duboko čeznula što i ona nije djevojka, i što i ona ne tka ćilim na kojem će biti njena slika. Istina, nekoliko puta preko noći čuo se onaj jezivi šum koji ona proizvodi svojim gamizanjem, ali je brzo nestajao iz naših čula.
Čovjek sa kojeg je spao gunj, poslije tri dana vratio se u našu kuću i sjeo na drvenu stolicu po sredini sobe, baš na onom mjestu gdje će sutra, kada se izatka ćilim, biti slika zmije.
– Hoće li ovdje biti Živka? – pitao je bijela grla koja zabavljena udaranjem kirkita jedva čuše ovaj glas.
– Živka? – upitaše bijela grla, sva uglas.
– Živka! – odbrusi čovjek. Od ovog trena tako ćemo je zvati.
Djevojke se složiše i nastaviše udarati kirkitima, samo je moja mila majčica pogledivala kroz malo četvrtasto staklo na prozoru i suze joj klizile niz obraze.
Nešto je slutila…
Čovjek je nekoliko puta iz džepa vadio kutiju duhanjaru koja se caklila, okretao je u ruci i ponovo vraćao u džep. Za sve to vrijeme šutio je i prebacivao pogled sa jedne na drugu tkalju, sa jednog na drugo čeljade naše kuće. Bojali smo se da ta njegova šutnja ne prizove onaj stravični šum nepomenice i da se uz tu njegovu šutnju potpuno ne odomaći i ne stane se peti uz naše gole noge kao vrijes uz brijestova stabla u šumi Rakitnici, na cigaru hoda od naše avlije.
– Ako mislite, veli čovjek sa kojega je onoga dana spao gunj, da vam ikada odem iz ove kuće – nađite je, a ja ću sa njom svijati planove i dogovarati šta dalje.
Sunčica, moja sestrica, duša moja, uskliknu koliko je glas nosi i reče čovjeku da ne traži crnu zmiju i poče se tresti kao prut.
– Smiri se, sunce malehno – čovjek zažmiri na oba oka. – Smiri se, kćeri kuće Kamberovića, i gledaj kako ove djevojke, na čelu sa Mejremom Mehremić, tkaju i šta sve može izaći ispod kirkita.
Mejrema Mehremić poskoči sa svog tronošca po kojem bješe postavila jastučić napunjen vunom pa se okrenu čovjeku.
– Ti – uperi prst desne ruke pravo u njegovo čelo – ko ti je rekao moje ime?
– Ona, Živka mi došapnula – veli čovjek, mrtav ozbiljan i ruke mu se preznojiše kao tek iz punog lavora podignute.
– Ona – veli Mejrema, ali jedva čujno, napuštala.
Kirkit joj ispade iz ruke, okrenu se i svoje duge tanke zube osloni o patos. Ona se uhvati za strune konaca, na trenutak se zadrža, ali ne izdrža – pade kraj kirkita i opruži se pokraj razboja. Poskočiše bijela grla, moja mila majčica donese ibrik vode i stadoše je umivati dok ona, nerazgovijetnim glasom, pokušava da nešto dokaže. A onda je zaspala. Čovjek sa kojega je, kada je prvi put dolazio u našu kuću, spao gunj nestade iz sobe. Ni dandanas se ne zna kuda i kako, ali je nestao kao da bješe kap vode pala na vrelu ploču i nestala.
*
Istoga dana, cijelo selo Sehilovo i cijeli kraj saznaše vijest da je u kući Kamberovića umrla djevojka, lijepa i prelijepa Mejrema Merhemić, jedinica u oca Nasufa i majke Aleme, rođene Brus. Njen stariji brat Muzafer bio je u vojsci u Štipu, a mlađi brat Harunčić trčkarao je za govedima po sehilovskim pašnjacima, pravio piskove, igrao klisa i smišljao belajluke koje nikad niko nije, ni u selu Sehilovu, ni u cijelom kraju.
– Ovakvo dijete se jednom rađa u stotinu godina – govorili su Sehilovljani, a malo ko imade u selu da ga Harunčić nije načepio, ako ništa drugo, dok bi jahali na konjima, iskačući iz grmenja pokraj puta, plašio je konje, a oni odskakali u stranu, zbacujući jahadžije sa svojih leđa. Čini se, najviše su ga stimali oni kojima je najviše naudio; donosili su mu sitne poklone i krijući od druge djece trpali mu u njedra i u džepove…
Nije ga to mijenjalo; još istog dana stigao bi da počini novi zijan i zbriše s lica mjesta da ga niko niti vidi niti čuje, a svi su znali da je on, ko bi drugi?! Otkako ga je Esmihana, snaha Sefera Bahtijarevića, vidjela kako naveče donosi jaja i spušta pred prag njihove kuće da oni sutradan ugaze u njih – svaki zijan u selu bio je njegov. A zijana je bilo. Redali su se ko đinđusi na đerdanu, sve jedan za drugim.
Kući Kamberovića se nije primicao, neko mu došapnuo da se tu krije crna zmija i da ona možda i neće domaću čeljad, ali oni koji bi se primakli da zijane – njih bi odmah mogla dohvatiti. I nije se usuđivao. Na velikom prstu lijeve noge Mejreme Mehremić, prije nego je zauvijek zamakla pod zemlju, otkrivena su, ispod samog nokta, dva mala uboda zuba od kojih joj noga bješe poplavila sve do koljena i natekla kao stupa.
Harunčić je tri puta pokušavao da zapali kuću Kamberovića i zmiju u njoj, ali mu se nije dalo. Donosio je šuškor iz okolnih gajeva, punio ih u podrum pokraj kaca za kupus, potpaljivao, ali bi se plamen brzo kidao, a mi djeca Kamberovića osjećali miris izgorelog lisja, istrčavali napolje i uz vrisku i kamenje gonili od kuće Harunčića. Naposljetku ga je otac Nasuf uveo u izbu i zavezao za jasle. Tu je, bez zalogaja hljeba i bez kapi vode, ostao puna dvadeset i četiri sata. Otac ga je odvezao kad mu je ovaj obećao da nikad više nikom neće zijan činiti, ali da hoće tragati za čovjekom koji je ulazio kod tkalja kada je Mejrema izdahnula.
– Tražit ću ga, tako mi ruke brata Muzafera, veli kroz suze, do nakraj svijeta, i ako ga nađem… – još je nešto kanio reći, ali u tom času otac Nasuf otrže konjski jular od jasala i njime preko ramena sastavi Harunčića, te on u dva skoka iskoči iz izbe i dohvati se polja i slobode.
Od tada raspitivao se za čovjeka, nekada hodao danima po selima hafljanskog sreza, opisivao ga svakom koga bi na put sreo, ali je svijet uginjao ramenima, te nikad ništa ne sazna. Vrijeme je proticalo i na kraju se vrati iz vojske brat mu Muzafer. Došao je kasno navečer, bio je blijed i umoran.
Sutradan otišli su zajedno do mezara svoje sestre Mejreme i tu, uz njenu humku, čučali, učili dove, odbacivali kamenčiće sa mezara sve dok iz grobljanske trave nie zašištalo i kroz oba uha im prošao onaj zmijski pisak koji ih ošamuti, te oni, pošto dođoše sebi, krenuše od mezara… U kući Kamberovića, osta je razboj i na njemu nikad nedotkan ćilim u koga je bila zamišljena zmija kako bi samu sebe istjerala iz kuće, ali – ne nadmudri se lako kućna zmija…
Zmija u kući
Ne da mi djeca Sehilova i kuće Kamberovića, nismo viđali zmije, viđali smo ih; e sad reći da smo ih viđali na svakom koraku – bilo bi pretjerano, i malo bi nam ko povjerovao. Jer zmija, iako je živo biće koje ne posjeduje čulo sluha, što znači da je bez uši i onog cijelog ušnog aparata, ima instinkt da osjeti i da se skloni ispred noge i batine. No ako se ne stigne skloniti, ima ona svoje zubiće, pa gdje zagrize tu i pocrni, a bogme, ne stigne li se navakat doktoru ili se ne nađe neko sa zdravim zubima da isisa ono što je šarka, iliti neka druga vrsta iz te životinjske dihanije, ubrizgala – živa pogibija; gdje ona zagrize, tu trava ne niče.
Helem, zmija otrovnica – a drugih se u našim selima nije ni protinjalo – nije bila nepoznato stvorenje od koga smo se svi plašili, a pogotovo ja. Pomeneš li je – pretrnem. Dovoljno je bilo reći: Zmija!, a ja već vidim veliki šareni obruč kako svjetluca pod jutarnjim suncem. Takvu sam prvi put i vidio. Bijah tad još uvijek golokrak dječačić, trčah sokocima sela, tek se počeo penjati uz stabla naših trešanja, kad jednoga dana ispod aršlame pokraj gumna, na kamenoj ploči – veliki šareni obruč.
– To ona spava – došapnu mi Jarun, nešto stariji i umješniji od mene kada je u pitanju gmizadija našega sela. Pa on mi je prvi put pokazao i šarenog daždevnjaka kako se poslije kiše pokušava prebaciti preko nasipa na putu na Mramoru, kojega bjehu nanijele obilne ljetnje kiše koje toga ljeta bjehu učestale kao nikada.
Džaba cijelo selo uči kišne dove, džaba iznosi sinije ispred kuće – ona ne prestaje, pa ne prestaje. Malo, malo, pa zagrami iznad našeg sela ko da je stotinu bikova naišlo na svježu krv.
Ali, vratimo se velikom šarenom obruču pod našom aršlamom. Stajali smo i gledali debelu šarenu zmiju kako spava. Jarun drži ljeskov prut i njime maše. Najednom, kao da mu se ote, udari po zemlji i ona, za trenutak, podiže pljosnatu glavu, nešto crno tanko poput jezička isturi iz svojih tankih ustiju, pa ga ponovo uvuče nazad. Krenula se odmotavati. Nije tako zastrašujući njen izgled koliko je jeziv šištavi zvuk između kamenja, a onda je, tamo blizu stabla, zamakla ispod jedne ploče.
– Sutra, kad ugrije, ona će ponovo izaći na sunčanje – veli Jarun – a šta će jesti do sutra? – pitam ga, te mi on pojasni kako će ona, kada večeras sve zaspi i utiša se, polako vrebati miševe koji ne miruju noću i tako će se nahraniti možda i za tri i više dana. – One su smrt za miševe – veli mi. I tu se raziđosmo. Kuku ga miševima…
Sutradan sam u isto vrijeme došao ispod naše trešnje, gledam tamo u onu ploču, ali nje nema. Onda sam pitao majku gdje li bi mogla biti zmija koju smo juče vidjeli, te mi ona objasni da se ona možda pretvorila u nevidljivo biće i sada je tu negdje, ali je mi ne vidimo.
– Čudne su moći zmija – veli majka, pa razveza šamiju, pomilova mi kosu i veli: – Ne briži ti, oči moje, puno oko zmija, to je poseban svijet i ako ih ne diraš, ništa ti one neće, samo ih ne ljuti…
Povjerovao sam majci i za uvijek upamtio da zmiju nikada i nigdje ne treba dirati, te da su to bića koja imaju pravo živjeti tamo gdje i mi živimo i raditi sve što i mi radimo: jesti, piti, sunčati se, voditi ljubav i, jelde – braniti se…
*
Sve je to tako bilo, kao da ste svojim očima gledali, ali – ovo je priča o kućnoj zmiji. Onoj koja se jednoga jutra neopaženo provukla ispod naših vrata i pojavila na hodniku. Sjedio sam na staroj hoklici pred prozorom i ponakad pogledam napolje kada se začulo jezivo šuštanje od vrata. Ustao sam i krenuo vratima. Imao sam šta i vidjeti: po sredini hodnika leži velika crna zmija. Rep bješe podigla uvis, a on, nabreko i gladak, samo što ne progovara – došla sam da vam svoj otrov iscijedim u svaki kutak vašega doma. Ah tugo moja, kako su mi se odmah usta osušila ko barutom napunjena.
Zbogom sretni snovi!
Nije bježala, nije tražila rupice u koje bi nestala, ostala je tu i svojim sitnim svijetlocrnim okicama gledala u nas. I mi je, i nek je zmija, prihvatismo… Ponudismo joj mlijeko i šećer i ona svoju glavicu uroni u limeni sud u koji smo joj spremili dobrodošlicu. Odmah se na površini mlijeka ukaza nekoliko plavih pjegica i mi se ujedosmo za jezik – to ona pušta otrov.
I bio je otrov!
Dođe vrijeme da i mi probamo ono mlijeko u koje je velika crna zmija držala svoju pljosnu glavicu. Uvjeravao nas je Dilim da nam od toga ništa neće biti, da ćemo ojačati i um nam se razbistriti, te mu povjerovasmo.
Slaga Dilim kao pas – bilo nam je.
Svima, na lijevoj nozi, iskočila krasta koja je prva tri dana samo svrbila, a onda je bolilo.
Puno nas je bolilo.
Dođe glas od Dilima da je ni slučajno ne ubijamo, ne iznosimo iz kuće i da joj pustimo da se sama privikne na naše mirise i običaje. Tako i uradismo, a ona svoju crninu i otrov svoju provuče i zaleže na krevetu u drugoj sebi, a svojim repom dade znak da joj slučajno ne udaramo na vrata i da je pustimo da spava do mile volje.
Nismo joj udarali na vrata; bilo joj je do mile volje.
Privikavali smo se da u našoj kući nad kojom se diže veliki bijeli dud, jedan bor i dvije breze živi i zmija; naša kućna zmija. Šištala je na svaki pogled i davala nam do znanja da je ne smijemo ni gledati, a ako bi slučajno naš pogled pao na njenu crninu – pisnula bi da se do neba čuje, te bi nam uši zahule, pa smo se hvatali za nos i puhali kako bi ponovo pročuli.
I pročuli bi.
A onda pošto bi pročuli sabijali bi se jedni uz druge i vijećali šta nam je činiti, jer se ovako ne može dugo živovati. Zmijska piska probija kosti i nije lako otrpjeti to što niko otrpjeti ne može. Voljeli smo Dilima i poštovali njegovu volju i zamolbu da ne dodirujemo živu otrov koja se ušunjala i sad gospodari našim domom.
Nismo je dirali; nije ni ona nas.
Nekada, pred kišu i nevrijeme, znala se izvući iz zmijske kože i navlačiti janjeće runo. Bila ja janje koje se smije, janje koje govori i umiljato prelazi s jedne strane kuće na drugu, ali smo se mi bojali, jer smo svi znali, mi kuća Kamberovića, šta se krije ispod bijelog runa. Znali smo da će se ubrzo presvući i svojim piskom prepasti i pauka koji je na tavanu mirno rastezao svoju mrežu.
I vraćala se u zmijsku kožu.
Kada se jednom stara Mušija navrati i kroz oškrenuta vrata ugleda zmiju na jastuku – natekoše joj prsti na rukama. I reče nam da joj se to dešava od kako joj muža Ihrama zaždio grom pod kruškom na Carevoj ravni. Tada je kroz prozor ugledala kako se nebo smračilo, a prasak groma i grmljavina potresli su kuću, te joj istog časa natekli prsti. Sada, čim osjeti strahotu, ponovo se nateknu i rašire njeni dlanovi, pa to više nisu bile njene ruke, već bukove cjepanice okačene o njena ramena.
I sada su se ruke njene bile cjepanice.
Sjede blizu prozora i reče ono što smo svi znali i od čega smo se strašno bojali: – Vaša kuća ima zmiju koja će širiti svoju vrstu i od koje ćete u kasnijim godinama dobijati vrtoglavicu.
I dobili smo vrtoglavicu.
Ona je znala juriti po kući bez ikakvog vidljivog razloga, a mi smo za njom zakretali glave, a onda bi nam se javila vrtoglavica. Tada smo shvatili da je prokletstvo ovoga i onoga svijeta ako se zmija uvuče u kuću i stane po njoj vršljati. Zmiji nigdje drugdje nije mjesto već pod kamenom. Tu i samo tu.
*
Mjesec je oktobar, ali vrijeme još uvijek lijepo, kao da je avgust. Dolinci u našem kraju napunili su se toplog vazduha koji blago piri i tek negdje pred zoru osvježi, ali samo do sunčevog izlaska. Čim sunce ogrije – zbogom svježino!
Čovjek koji je zovnuo pred kućom: – Ima li koga?! – i kojem mi umalo ne odgovorismo – Imamo mi i našu zmiju – bio je nepoznat i po nama neko ko prvi put gazi naše puteve.
Otvorismo mu širom vrata, naklonismo se, i on, šerile berile, uđe u našu kuću. Samo što ukorači, pusti da mu gunj, poiprilično ishaban, sklizne s ramena, ali tu je Sunčica koja ga istoga časa podiže i objesi o čiviluk.
– Nema – veli – potrebe da vas pitam jeste li se naspavali, znam da niste, a i ko bi spavao kada zna da ga odnekud virka zmijurina.
– Zmija? – skoro uglas upitasmo.
– Ne pravite se nevješti, znate vi ono što svi znaju pod nebom, nego – gdje vam je ona?
Nismo u tom trenutku znali šta je najpametnije odgovoriti te smo svi kao jedan pognuli glave i pogledali u patos. I taj trenutak potrajao je cijelu vječnost, a onda je neko od nas podigao glavu, među nama i moja mila majčica; kasnije nam reče kako bi više voljela da je umrla nego što je ponovo morala podići glavu, pogledati onog čovjeka i tako priznati da naša kuća ima crnu zmiju.
Ona je prva progovorila, ali sada je njen glas bio hrapav i isprekidan, a za zmiju reče da je tu negdje i da nikako ne prođe ni sahačak a da se ona ne oglasi svojim piskom. – Ako samo još časak budete ovdje, čut ćete njen krik – veli i suza joj kanu.
Kanu majčina suza teža od kuće koja je zemlju pritiskala.
– Unesite razboj – veli nam – i osnujte ćilim pa ga izatkajte sa njenom slikom po sredini. Kada bude pao na ove podnice i ona vidi sebe na ćilimu – nestat će glavom bez obzira. Ali, o svemu ćemo nakon svega…
I mi poslušasmo čovjeka sa kojeg je spao pohabani gunj.
Razboj smo uzeli kod Mujice, pređu nam donijeli iz Trijebina, a onda majka pošalje Sunčicu da sazove seoske djevojke da dođu na tkanje, ali ni jedna bez kirkita. Ah kakvih je djevojaka bilo u našoj kući Kamberovića; sve sa bijelim dugim grlima i kosama puštenim preko ramena koje su im padale niz nabujala prsa. Gledao sam odozgo od prozora kako kirkiti udaraju pređu, kao da sami udaraju, a da jedre bijele ruke samo trče za njima; gledao sam njihova prsa koja poskakuju na svaki udarac kirkita kao sakriveni zečići pod njihovim bluzama.
O zmiji danima nismo progovarali. Nismo je spominjali kao da se ne valja.
A zašto je nismo spominjali? Od kako se naša kuća napunila bijelim djevojačkim grlima – svi zaboravismo na zmiju, a i ona se negdje ukrila, kao da je negdje sa tajnog mjesta samo njoj znanog, posmatrala i duboko čeznula što i ona nije djevojka, i što i ona ne tka ćilim na kojem će biti njena slika. Istina, nekoliko puta preko noći čuo se onaj jezivi šum koji ona proizvodi svojim gamizanjem, ali je brzo nestajao iz naših čula.
Čovjek sa kojeg je spao gunj, poslije tri dana vratio se u našu kuću i sjeo na drvenu stolicu po sredini sobe, baš na onom mjestu gdje će sutra, kada se izatka ćilim, biti slika zmije.
– Hoće li ovdje biti Živka? – pitao je bijela grla koja zabavljena udaranjem kirkita jedva čuše ovaj glas.
– Živka? – upitaše bijela grla, sva uglas.
– Živka! – odbrusi čovjek. Od ovog trena tako ćemo je zvati.
Djevojke se složiše i nastaviše udarati kirkitima, samo je moja mila majčica pogledivala kroz malo četvrtasto staklo na prozoru i suze joj klizile niz obraze.
Nešto je slutila…
Čovjek je nekoliko puta iz džepa vadio kutiju duhanjaru koja se caklila, okretao je u ruci i ponovo vraćao u džep. Za sve to vrijeme šutio je i prebacivao pogled sa jedne na drugu tkalju, sa jednog na drugo čeljade naše kuće. Bojali smo se da ta njegova šutnja ne prizove onaj stravični šum nepomenice i da se uz tu njegovu šutnju potpuno ne odomaći i ne stane se peti uz naše gole noge kao vrijes uz brijestova stabla u šumi Rakitnici, na cigaru hoda od naše avlije.
– Ako mislite, veli čovjek sa kojega je onoga dana spao gunj, da vam ikada odem iz ove kuće – nađite je, a ja ću sa njom svijati planove i dogovarati šta dalje.
Sunčica, moja sestrica, duša moja, uskliknu koliko je glas nosi i reče čovjeku da ne traži crnu zmiju i poče se tresti kao prut.
– Smiri se, sunce malehno – čovjek zažmiri na oba oka. – Smiri se, kćeri kuće Kamberovića, i gledaj kako ove djevojke, na čelu sa Mejremom Mehremić, tkaju i šta sve može izaći ispod kirkita.
Mejrema Mehremić poskoči sa svog tronošca po kojem bješe postavila jastučić napunjen vunom pa se okrenu čovjeku.
– Ti – uperi prst desne ruke pravo u njegovo čelo – ko ti je rekao moje ime?
– Ona, Živka mi došapnula – veli čovjek, mrtav ozbiljan i ruke mu se preznojiše kao tek iz punog lavora podignute.
– Ona – veli Mejrema, ali jedva čujno, napuštala.
Kirkit joj ispade iz ruke, okrenu se i svoje duge tanke zube osloni o patos. Ona se uhvati za strune konaca, na trenutak se zadrža, ali ne izdrža – pade kraj kirkita i opruži se pokraj razboja. Poskočiše bijela grla, moja mila majčica donese ibrik vode i stadoše je umivati dok ona, nerazgovijetnim glasom, pokušava da nešto dokaže. A onda je zaspala. Čovjek sa kojega je, kada je prvi put dolazio u našu kuću, spao gunj nestade iz sobe. Ni dandanas se ne zna kuda i kako, ali je nestao kao da bješe kap vode pala na vrelu ploču i nestala.
*
Istoga dana, cijelo selo Sehilovo i cijeli kraj saznaše vijest da je u kući Kamberovića umrla djevojka, lijepa i prelijepa Mejrema Merhemić, jedinica u oca Nasufa i majke Aleme, rođene Brus. Njen stariji brat Muzafer bio je u vojsci u Štipu, a mlađi brat Harunčić trčkarao je za govedima po sehilovskim pašnjacima, pravio piskove, igrao klisa i smišljao belajluke koje nikad niko nije, ni u selu Sehilovu, ni u cijelom kraju.
– Ovakvo dijete se jednom rađa u stotinu godina – govorili su Sehilovljani, a malo ko imade u selu da ga Harunčić nije načepio, ako ništa drugo, dok bi jahali na konjima, iskačući iz grmenja pokraj puta, plašio je konje, a oni odskakali u stranu, zbacujući jahadžije sa svojih leđa. Čini se, najviše su ga stimali oni kojima je najviše naudio; donosili su mu sitne poklone i krijući od druge djece trpali mu u njedra i u džepove…
Nije ga to mijenjalo; još istog dana stigao bi da počini novi zijan i zbriše s lica mjesta da ga niko niti vidi niti čuje, a svi su znali da je on, ko bi drugi?! Otkako ga je Esmihana, snaha Sefera Bahtijarevića, vidjela kako naveče donosi jaja i spušta pred prag njihove kuće da oni sutradan ugaze u njih – svaki zijan u selu bio je njegov. A zijana je bilo. Redali su se ko đinđusi na đerdanu, sve jedan za drugim.
Kući Kamberovića se nije primicao, neko mu došapnuo da se tu krije crna zmija i da ona možda i neće domaću čeljad, ali oni koji bi se primakli da zijane – njih bi odmah mogla dohvatiti. I nije se usuđivao. Na velikom prstu lijeve noge Mejreme Mehremić, prije nego je zauvijek zamakla pod zemlju, otkrivena su, ispod samog nokta, dva mala uboda zuba od kojih joj noga bješe poplavila sve do koljena i natekla kao stupa.
Harunčić je tri puta pokušavao da zapali kuću Kamberovića i zmiju u njoj, ali mu se nije dalo. Donosio je šuškor iz okolnih gajeva, punio ih u podrum pokraj kaca za kupus, potpaljivao, ali bi se plamen brzo kidao, a mi djeca Kamberovića osjećali miris izgorelog lisja, istrčavali napolje i uz vrisku i kamenje gonili od kuće Harunčića. Naposljetku ga je otac Nasuf uveo u izbu i zavezao za jasle. Tu je, bez zalogaja hljeba i bez kapi vode, ostao puna dvadeset i četiri sata. Otac ga je odvezao kad mu je ovaj obećao da nikad više nikom neće zijan činiti, ali da hoće tragati za čovjekom koji je ulazio kod tkalja kada je Mejrema izdahnula.
– Tražit ću ga, tako mi ruke brata Muzafera, veli kroz suze, do nakraj svijeta, i ako ga nađem… – još je nešto kanio reći, ali u tom času otac Nasuf otrže konjski jular od jasala i njime preko ramena sastavi Harunčića, te on u dva skoka iskoči iz izbe i dohvati se polja i slobode.
Od tada raspitivao se za čovjeka, nekada hodao danima po selima hafljanskog sreza, opisivao ga svakom koga bi na put sreo, ali je svijet uginjao ramenima, te nikad ništa ne sazna. Vrijeme je proticalo i na kraju se vrati iz vojske brat mu Muzafer. Došao je kasno navečer, bio je blijed i umoran.
Sutradan otišli su zajedno do mezara svoje sestre Mejreme i tu, uz njenu humku, čučali, učili dove, odbacivali kamenčiće sa mezara sve dok iz grobljanske trave nie zašištalo i kroz oba uha im prošao onaj zmijski pisak koji ih ošamuti, te oni, pošto dođoše sebi, krenuše od mezara…
U kući Kamberovića, osta je razboj i na njemu nikad nedotkan ćilim u koga je bila zamišljena zmija kako bi samu sebe istjerala iz kuće, ali – ne nadmudri se lako kućna zmija…