Zločin u crkvi svetog Josipa

Ilustracija: Barbara Jukić

 

Tek što se Pogačnik naviknuo na iritantno zujanje, osjetio je kako se ležaj polako pomiče i da iz kapsule izlazi na dnevno svjetlo. Pričekao je nekoliko sekundi dok kretanje nije prestalo, pa škiljav pogled usmjerio prema doktoru koji je sjedio pored medicinskog aparata i pažljivo promatrao podatke raspoređene po nekoliko ekrana.

– Kakva je situacija? Bolje nego prošli put? – upitao je pacijent bojažljivo.

Doktor je i dalje promatrao ekran pokušavajući zumirati jedan njegov dio. Kada je u tome konačno uspio, trebalo mu je još neko vrijeme da analizira splet šarenih linija nalik izohipsama. Zatim se okrenuo prema pacijentu:

– Nije baš. Pronašli smo dva karcinoma. Bili su u ranom stadiju, pa su odmah tretirani.

Pogačnik je s olakšanjem pogledao doktora. U njegovom, stoljeće i pol dugom, životu broj ovakvih intervencija bio je golem. Bilo je očito da su genetske predispozicije učinile svoje. Zgodna je stvar ta kapsula, pomislio je zadovoljno. Poželio je istog trenutka izaći iz ordinacije i što prije zagrliti Ivanu, s kojom je dogovorio sastanak u prijateljevu stanu.

U tom trenutku doktor mu je prinio očima staklenu bočicu čiji sadržaj je Pogačnika neodoljivo podsjetio na djetinjstvo i topljenje čvaraka u dvorištu roditeljske kuće.

– Također, pronašli smo i ovo. To je izvađeno iz krvnih žila…

Doktor je pričekao nekoliko sekundi da vidi kakav učinak će izazvati njegove riječi. Zatim je nastavio:

– Ne čuvate se. Zato barem vodite računa da se redovito kontrolirate.

Pogačnik se uspravio u sjedeći položaj i pokušao čim prije povratiti liječnikovo povjerenje:

– Ne brinite doktore, znate da sam redovit kod vas. Nego recite… provjerili ste brainkup?

Doktor je pucnuo prstima.

– Skoro sam vam to zaboravio reći! Sve radi kako treba. Podaci stižu gotovo neprestano. I dobro da ste pitali – ta stvar je vrlo bitna. Tu nikakve pogreške ne smije biti.

Pojavom najmodernije 43G mobilne mreže postalo je moguće detektirati vrlo osjetljive moždane valove koji su dolazili iz predjela hipokampusa. Ukoliko bi se osoba s tim formalno složila, svaki novonastali moždani sadržaj je 43G mrežom u gotovo realnom vremenu prenošen na podatkovnu platformu koja je bila smještena „negdje u cloudu“, kako je to Pogačniku pojasnio doktor. Time je stvarana svojevrsna sigurnosna kopija cjelokupnog moždanog sadržaja (brain backup). Otuda je sustav dobio naziv brainkup.

Protivnika ovog sustava, tzv. antibrejnkapiraca, bilo je izuzetno mnogo. Njihovi razlozi su zvučali više nego razumno. U tehnološkom smislu, brainkup je omogućavao drugim licima pristup znanjima i najintimnijim uspomenama osobe koja bi pristala na pohranu podataka. Nadalje, te podatke je posve legalno, doduše još uvijek u eksperimentalnoj fazi, koristilo ministarstvo unutarnjih poslova kod istraga zločina. Međutim, šuškalo se da se podaci uzimaju i od osoba koje nisu dale privolu za to, kao i da se oni ponekad koriste u druge, uglavnom nepoćudne, svrhe.

Pobornici sustava, tzv. brejnkapirci, naglašavali su kako brainkup, uz sve ove nedostatke, ipak ima i jednu neprocjenjivu vrijednost. Naime, usprkos enormnom napretku medicine unazad stoljeća i pol, jedna stvar je ipak ostala neriješenom. Bile su to traume koje izazivaju smrt ili trajno oštećenje mozga.

Tek desetminutni boravak u kapsuli omogućavao bi otkrivanje i tretiranje različitih bolesti koje su se ranije smatrale neizlječivima. Virusi i bakterije bili su uništavani još u zraku kozmičkim mikrovalnim zračenjem koje su na Zemlju kanalizirali sateliti, lansirani isključivo u tu svrhu. Nano-roboti su putovali krvotokom do najnedostupnijih dijelova organizma i obavljali preglede svih tjelesnih sustava koje su, u slučaju potrebe, mogli odmah tretirati mehaničkim, električnim ili kemijskim putem. U slučaju oštećenja bilo kojeg tkiva ili pak ekstremiteta, napredna tehnologija 3D printanja organa omogućavala je gotovo trenutnu izradu nadomjestka. Međutim, u slučaju oštećenja mozga, nije bilo dovoljno samo rekonstruirati tkivo. Doktor je pokušao Pogačniku to i slikovito pojasniti:

– Samo 3D printanje mozga nije dovoljno. Na taj način mi vraćamo u prvotno stanje hardver i sistemski softver. Ali, da bismo imali i podatke, moramo raditi sigurnosne kopije. Upravo tome služi brainkup. Ako zatreba, mi ćemo iz clouda povući nazad sve vaše uspomene, znanja, cijeli vaš život, i upucati ga u mozak, razumijete?

Pogačnik je zadivljeno gledao doktora. Svaki put su ga iznova fascinirala tehnološka dostignuća i njihova primjena u suvremenoj medicini.

Doktor je zastao na trenutak, primaknuo se Pogačniku, pa nastavio nešto tišim tonom:

– Morate znati da ipak postoje neka ograničenja. Zbog toga svakako pokušavajte izbjegavati moždane traume.

Pogačnik ga je zainteresirano pogledao. Nije znao na što doktor misli.

– Znate, prostor za pohranu je velik, ali nije beskonačan. Zbog toga se umjetna inteligencija brine da se neka sjećanja koja su nebitna, automatski komprimiraju pa čak i pobrišu iz vaše sigurnosne kopije. U praksi to ne bi trebalo značiti ništa specijalno. To su sjećanja koja vi ni sada ne možete dosegnuti. Međutim… postoje teorije da u toj umjetnoj inteligenciji postoje neke algoritamske pogreške. Stoga – doktor ovdje priprijeti kažiprstom – čuvajte se!

Pogačnik je bio istinski fasciniran doktorovim znanjem i informiranošću.

***

U prvi mah, pomislio je da nije ni napustio ordinaciju. Ležao je na krevetu u bijeloj sobi, dok mu je plastična cjevčica iz boce završavala u veni. Da nešto nije u redu, shvatio je kada je pored kreveta vidio Andreu, svoju suprugu. Držala ga je nježno za ruku.

– U bolnici smo. Doživio si nezgodu, neoprezno si istrčao na cestu. Bio si već mrtav…

Veseo glas iza njenih leđa prekinuo ju je u pola rečenice:

– Na svu sreću, vi ste korisnik brainkup sustava! Sigurnosna kopija je na najbolji način iskorištena i vraćena u mozak koji smo prije toga rekonstruirali 3D tehnikom. – mladi liječnik je bio sretan što je operacija protekla u savršenom redu. – Oprostite, nisam se predstavio. Ja sam doktor Roboz. No, to nije bitno. Gospođa je potpuno u pravu. Sada se morate samo odmarati.

– Čuo si doktora, spavaj sada! – rekla je Andrea. Nekoliko sekundi prikupljala je hrabrost. Pustila mu je ruku i dok je ustajala sa stolice šapnula: – Kada se vratiš doma, morat ćemo popričati. Ali sada je najvažnije da se oporaviš.

Pogačnik je blago uzdahnuo, što je moglo biti posljedica bolova, ali i supruginih riječi. Prije nego je napustila sobu, Andrea mu je utisnula blagi poljubac u obraz.

***

Pogačniku je trebalo nekoliko dana da u potpunosti ovlada tehnikom pretraživanja svojih znanja i sjećanja nakon što mu je uspješno restaurirana sigurnosna kopija. Osjećaj je bio donekle čudan, ali liječnici su rekli da je to normalna pojava. Kada je mozak konačno počeo normalno funkcionirati, Pogačnik se pokušao prisjetiti trenutaka prije nezgode.

Sjetio se crkve svetog Josipa, kraj koje je prošao. Okolina je bila zarasla u travu i korov. Fratar u dvorištu crkve, kojeg je ljubazno pozdravio, rekao mu je da pastve više nema, pa stoga nema tko počistiti crkvu i okoliš. Otkako je tehnologija napredovala, svi se radije uzdaju u kraljevstvo na zemlji negoli Kraljevstvo nebesko. Nitko se više ne moli Bogu a svi se igraju Njega, više za sebe rekao je fratar. Zatim ga je ljubazno pozvao da vidi unutrašnjost crkve što je, ni sam ne znajući zbog čega, Pogačnik prihvatio.

Nakon toga, kao kroz maglu vidio je muškarca koji bježi kroz crkvena vrata i fratra ispred sebe, kako ga pokušava spriječiti da potrči za tim čovjekom. Rukom u kojoj je držao pištolj odgurnuo je fratra koji je pao i glavom udario u rub oltara. Sljedeće čega se sjećao bila je bolnica. Nezgode nije bilo nigdje.

Ležeći u bolničkom krevetu, uporno je pokušavao ponovno i ponovno vrtjeti film vlastita sjećanja, ali s jednakim rezultatom. Prilično maglovito vidio je trenutke u prostoru crkve i nakon toga bolnicu. Između nije bilo doslovno ničega!

***

Odmah po izlasku s liječenja, Pogačnik je odlučio rekonstruirati dan nezgode. Nadao se da će povratak na mjesto događaja potaknuti neko sjećanje koje je ostalo skriveno u moru podataka koji su vraćeni u njegov mozak nakon 3D rekonstrukcije tkiva.

Gotovo se onesvijestio od iznenađenja kada je ispred crkvenih vrata vidio nekoliko upaljenih lampiona i nalijepljenu osmrtnicu. Prvi razlog bio je taj što su riječi „lampion“ i „osmrtnica“ gotovo spadale u arhaizme, kamo ih je smjestio napredak medicine.

Drugi, značajniji razlog Pogačnikove iznenađenosti, bila je fotografija na osmrtnici. Iz gornjeg desnog kuta smiješilo mu se lice ljubaznog fratra s kojim je tek koji dan ranije razgledao crkvu. Potpuni šok uslijedio je kada mu je potpuno nečujno prišla časna sestra i rekla:

– Pronašle smo ga mrtvog pored oltara. Siromah, pao je, udario glavom i na mjestu ostao mrtav.

Časna se na brzinu prekrižila i rukom nježno pomilovala fratrovu fotografiju. U međuvremenu, Pogačnik se malo pribrao.

– Zna li se nešto više detalja?

– Bili su iz policije. Dalje ne znam ništa. – odgovorila je časna. – Sada je i tako svejedno. Mi noćas odlazimo. Više nema potrebe za crkvom ovdje, pogotovo kada nema nikoga tko bi mogao služiti misu.

Idućih nekoliko noći Pogačnik nije spavao. Klupko događaja koje je raspleo, u kombinaciji s njegovim, doduše nepotpunim, sjećanjem govorilo je u prilog tome da je nehotično ubio fratra gurnuvši ga u rub oltara. Zbog čega se to dogodilo, Pogačnik nije imao pojma. Također nije imao pojma niti o pištolju. U kući ga nije bilo, a nije ga pronašao ni nakon detaljnog pregleda crkvenog okoliša. Međutim, sam trenutak koji je prethodio fratrovoj smrti bio je nepogrešivo zapisan u njegovu sjećanju. Kada je nakon nekoliko dana grižnja savjesti postala neizdrživa, odlučio je otići na policiju prijaviti se.

***

Baš kada se spremao pritisnuti kvaku na izlaznim vratima, začuo je reski zvuk kućnog zvonca. Pred vratima je stajao policajac.

– Dobar dan. Gospodin Pogačnik?

Pogačniku su kroz glavu proletjele sve teorije zavjere antibrejnkapiraca. Je li moguće da nam stvarno presreću misli?, zapitao se. Zar je to uistinu moguće? No, previše vremena za razmišljanje nije bilo.

– Da, to sam ja. Izvolite?

– Molim vas da pođete sa mnom. Sve će vam biti objašnjeno na odredištu.

Pogačnik se sjetno nasmiješio. Odredište je moglo biti samo jedno. Poznavajući brzinu i efikasnost pravosudnog sustava, te dokazne mogućnosti koje je omogućavao brainkup sustav, znao je da će već istog popodneva biti smješten na odsluženje zatvorske kazne.

Stoga se nemalo iznenadio kada je shvatio da ga policajac vozi u bolnicu, i to upravo u ordinaciju mladog doktora Roboza. Nakon što je Pogačnik u opuštenoj atmosferi potpisao nekoliko formulara, doktor je provjerio jesu li vrata zaključana i počeo:

– Molim vas za maksimalnu diskreciju glede ovog razgovora, što ste uostalom upravo i potpisali.

Pogledao je policajca, koji je kimnuo glavom u znak ohrabrenja. Doktor je nastavio svoje izlaganje:

– Kao što vjerojatno već znate, podaci koje primamo u brainkup sustav pohranjuju se u cloud. Kao takvi koriste se, doduše još uvijek u eksperimentalnoj fazi, i kao dokazni materijal. Osim toga, sustav umjetne inteligencije omogućava i pretraživanje segmenata sjećanja koji potencijalno sadrže zločine. Tako je prošli tjedan od osobe XHP09256 izolirano sjećanje na zločin u crkvi svetog Josipa. Osoba je, doduše nehotično, ubila fratra.

Pogačnika je stvar počela interesirati. Osjećao je da se bliži rasplet koji bi mu mogao ići u prilog. Pogledom je poticao doktora da nastavi.

– Međutim, izolirani segment sjećanja je umjesto u policijskom dosjeu pogreškom završio u vašoj sigurnosnoj kopiji. Naši stručnjaci još istražuju zbog čega se to dogodilo, ali pretpostavljamo da je to zbog iste prostorne i vremenske komponente u kojima su sjećanja nastala. Naime, u vrijeme zločina i vi ste bili u crkvi… Zbog toga vam je sjećanje, da se tako izrazim, „prepisano“.

U tom trenutku u razgovor se uključio i policajac:

– Kako to u životu već biva, prije nego smo otkrili pogrešku vama je sigurnosna kopija vraćena u mozak. Drugim riječima, zajedno s vašim, vratili su vam dio sjećanja ubojice. E sad, kako je riječ o dokaznom materijalu na koji nemate prava, morat ćemo izvršiti korekciju.

Pogačnik je zbunjeno pogledao policajca, pa Roboza. Liječnik je nešto petljao po računalu, a zatim se malo odmaknuo od ekrana.

– Pogledajte. Ovo je vaše pravo sjećanje koje smo zabunom prepisali.

Pogačnik je vidio kako s fratrom stoji pored oltara, kada su se vrata crkve otvorila. U nju je ušao muškarac kojeg je Pogačnik odmah prepoznao. Bio je to Darko, muž njegove ljubavnice Ivane. Vikao je Pogačniku da ga već duže vrijeme prati i da dobro zna kamo ide. Krenuo je prema njemu držeći u rukama pištolj. Da spriječi fizički obračun, fratar je pokušao zaustaviti Darka, a Pogačnik je pobjegao kroz vrata crkve. Preskočio je ogradu i istrčao na cestu. Posljednje što se vidjelo na snimci bilo je vjetrobransko staklo nekog automobila kako se lomi pod udarcem njegove glave. Pogačnik se gotovo onesvijestio.

– Ne brinite. Sada je sve u redu. – doktor Roboz ga je pridržao za nadlakticu. – Sukladno uputama policije, morat ćemo napraviti minimalnu korekciju. Iz vašeg sjećanja ćemo pobrisati ubojičin segment a na njegovo mjesto ćemo ubaciti ovo vaše sjećanje, koje ste maloprije vidjeli. Tako će sve doći na svoje mjesto.

Pogačnik je zamišljeno gledao pred sebe. Ideja koja mu je u tom trenutku pala na pamet učinila se privlačnom.

– Doktore… možemo li izbrisati još nešto?

Doktor je upitno pogledao policajca, koji je odgovorio da ga taj dio ne zanima. Pod njegovu ingerenciju spadalo je samo brisanje dokaznog materijala. Roboz je bio spreman na suradnju.

– Što bi to točno trebalo izbrisati? I kada je to?

Pogačnik je malo premišljao, a zatim na komadić papira ispisao Ivanino ime, s datumom iz prošloga siječnja. Doktor je podatke vrlo brzo unio u polje pored kojeg je stajalo povećalo. Trenutak zatim, na ekranu se pojavila lista segmenata koji su, prema pacijentovom naputku, trebali biti izbrisani.

– Ovoga ima nešto više, sveukupno 24 Gb. Sigurni ste?

Pogačnik je samo prstom pokazao na složenu aparaturu spojenu s računalom koja se već nalazila instalirana na njegovoj glavi, što je trebalo značiti neopozivu potvrdu. Doktor je odabrao opciju Select all, a zatim pritisnuo tipku Delete.

Sve je bilo gotovo već nakon nekoliko sekundi.

– Evo ga! Ubojičino sjećanje smo pobrisali, baš kao i dio koji ste mi označili.

Pogačnik ga je zahvalno pogledao. Uistinu se osjećao fantastično. Grižnja savjesti je nestala kao rukom odnesena!

***

Nakon izlaska iz bolnice, odlučio je ponovno otići do crkve svetog Josipa. Smatrao je da će time na neki način zahvaliti i odati počast fratru koji mu je spasio život, čije ime nije ni upamtio. Kada je ušao u crkvu, otišao je do oltara. U sjećanje mu je došlo djetinjstvo, pa je odlučio pomoliti se. Ubrzo je shvatio da se više ne sjeća ni jedne molitve. Nije bio siguran je li algoritam umjetne inteligencije molitve smatrao „nebitnim“, ili sjećanja stvarno nisu postojala. Umjesto molitve, ubacio je u škrabicu nešto novca i izašao van na zrak. Nije mogao vjerovati da izbrisanih 24 Gb mogu u čovjeku stvoriti toliku prazninu.

 

Oliver Jukić 05. 01. 2021.