Kako je započela opsada Sarajeva, tako su pripovijesti, reportaže i izvješća iz tog grada postali dragocjeni europskome imaginariju. Veliki grad negdje na istočnim granicama Europe, kapija onoga romantičnog devetnaestostoljetnog Orijenta, kada se Europa već ukrcala na parni stroj i čeznula je za tim da je on, taj zahuktali bik, poveze do Bagdada; grad u kojemu je 1914. mladi Srbin ustrijelio austrougarskog prijestolonasljednika i tako izazvao Veliki rat, grad u kojem nikada nismo bili, ali se, zahvaljujući atentatu spominje u važnim europskim knjigama, u “Doživljajima dobrog vojnika Švejka”, u romanima Lawrencea Durrella, u putopisima madame Rebecce West, grad za koji su znali Thomas Mann i Ingmar Bergman; grad na čijim su planinskim obroncima održane XIV Zimske olimpijske igre, koje smo, mi Europljani, gledali na svojim televizijskim ekranima, i čudili se tom neobičnom, oku i umu nedohvatljivom i neshvatljivom fenomenu mjesta pod snijegom iz kojeg u nebo štrče, nebesa podbadaju, crkveni tornjevi i džamijski minareti; grad, na televiziji smo ga vidjeli, gdje stotine osniježenih minareta ispisuje tajne kaligrafske natpise po besprijekorno plavom nebu; je li to istina, je li to zbilja moguće da takav grad postoji, mislili smo, mi Europljani, dok smo kasno navečer, samo osam godina ranije, bilo je to 1984, gledali izvještaje sa XIV Zimskih olimpijskih igara, a sada, eto, u narednim godišnjim dobima, u proljeće, ljeto i jesen, gledamo prizore s istoga mjesta, gledamo izvještaje koje snimaju neustrašivi snimatelji CNN-a i BBC-a, sa slikama raskomadanih ljudskih tijela, i gledamo, kao u filmu nekog visokoestetiziranog i osviještenog filmskog redatelja, kako bijelu boju zimske nevinosti, gledamo kako bijelu boju nedužne dječje smrti mijenja crvena boja žive patnje i ljubavi; prolivena krv građana Sarajeva u proljeće je, ljeto i jesen 1992. godine boja europske ljubavi, i to je, bit će, jedan od razloga zbog kojih je za te prve sezone pakla u Bosni Sarajevo toliko prisutno na europskih televizijskim ekranima, na novinskim fotografijama, i u mašti Europljana, ili općenito ljudi sa Zapada, uključujući i one s druge strane Atlantskog oceana. Ta poplava snovitih i strašnih sarajevskih slika u crveno-sivim tonovima febrilnih noćnih mora, izazvala je u ljudima znatiželju i potrebu za pričom. Izazvala je kod intelektualnih avanturista, kod Bernard-Henrija Lévyja, dokonog nasljednika golemog obiteljskog bogatstva i ambicioznog novog francuskog filozofa, kod Susan Sontag, kultne američke feministice, teoretičarke i spisateljice, jedne od najpametnijih žena Zapada, kod Joan Baez, svjetski poznate kantautorice i svetice antiratnog pokreta, neotklonjivu potrebu da otputuju u Sarajevo, ali ne zato da bi to čudo vidjeli svojim očima, nego da bi ispripovijedali svoju sarajevsku priču i time otklonili taj tako slikoviti košmar iz dubokog sna Europe i Zapada. Sontag će u Sarajevu režirati Becketta i fotografirati se s mnogim Sarajlijama – čak i s našim mladim pjesnikom, od čije je školske fotografije i pošla ova priča – a Lévy će u posjet gradu stići savršeno dizajniran. S promišljenom frizurom, u dobro skrojenim hlačama i skupim cipelama koje mogu po svemu gaziti i u savršenoj bijeloj košulji, podvrnutih rukava. U cjelokupnoj povijesti zapadnoga mišljenja nakon Camusovog “Mita o Sizifu” i u njemu samoubojstva kao jedinoga stvarnog filozofskog pitanja, ta je Lévyjeva bijela košulja najsnažnija intelektualna refleksija. U gradu u kojem se tih dana, a bio je lipanj 1992. kada je Lévy došao, ginulo u snopovima i umiralo u kolektivnim zanosima, posve nadindividualno, skoro kao u Auschwitzu onih godina, a stranci su se od te zajedničke i sveudiljne smrti ograđivali pancirnim prslucima – jer pravilo je bilo, propisano od Ujedinjenih naroda, i važilo je za sve u gradu koji nisu bosanski državljani, a žele biti pod zaštitom UN-a, da ne smiju izaći na ulicu bez pancirnog prsluka – po tom gradu, dakle, Lévy je prošetao u neobično upadljivoj, izdaleka vidljivoj, vrlo lijepoj, samoubilački lijepoj, bijeloj košulji. I još je imao tu sreću da se usred te njegove šetnje i zapuca, da ga srpski artiljerci vedro zaspu minobacačkim i topovskim konfetama, i da filozof, skupa s pratnjom, zalegne u prašinu tog mučeničkog grada. Bio je to trenutak u kojem se Bernard-Henri Lévy sjedinio s prizorom i postao, barem načas, u toj svojoj neusporedivoj košulji, dio grada. Netko tko je u Sarajevu doista mogao umrijeti. Netko tko bi time razriješio Camusovo jedino stvarno filozofsko pitanje.
Ali Hrvatska, u kojoj je do tog proljeća de facto već bio završen rat i koja se nakon desetljeća komunizma i sedamdeset godina natjecanja sa Srbima u kulturi, sportu i ratovanju pokušavala uklopiti u Europu, uglavnom tako što je prepoznavala sebe u onom najgorem i najmračnijem od vjekovne europske baštine, Hrvatska je opsadu Sarajeva doživljavala vrlo lično. Ako se o ličnome i uosobljenom može govoriti kada je o zajednici riječ. Sarajevo bilo je za većinu tog svijeta, opijenog državnom nezavisnošću i iluzijom oslobođenja od Jugoslavije, po mnogo čemu blisko mjesto. Bliski, ponekad i mili Istok, naš priručni hrvatski orijent, odakle su dolazili vicevi o Muji i Hasi, toplina, dragost i humor svijeta koji je iz hrvatske i metropolske zagrebačke perspektive bio na svaki način inferioran, ali uglavnom drag, bio je sad izvrgnut bezdušnim bombardiranjima i svojevrsnom kasapljenju duše, što je u nadmoćnom a bliskom susjedu sa Zapada izazivalo dvojake osjećaje. Žalili su te ljude koji su im kroz svoju patnju, nesreću i stradanje svakim danom, tjednom i mjesecom bivali sve manje bliski i slični – jer stradalniku, teškom bolesniku, osuđeniku na smrt više ne želimo biti slični, plaši nas bliskost s njim – a istovremeno su zlurado uživali u njihovoj nesreći. Biva tako, kad god drugoga pogode elementarna nepogoda ili rat, uza svu solidarnost čovjek uživa u tome što nije nastradao on. Rašireno je bilo i vjerovanje da su Bosanci, naročito Sarajlije, bili naivni Jugoslaveni, vjerovali su u bratstvo i jedinstvo, vjerovali su da u Bosni ne može biti rata, pa su pomalo, možda, i zaslužili ono što im se događa. Takvom interpretacijom događaja građani Hrvatske i Zagreba pravdali su se sami pred sobom za nagli kulturno-identitetski, nacionalni, jezični i svakojaki drugi identitetski preobražaj, za svojevrsnu auto-lobotomiju koju su skalpelom i sjekiricom provodili nad sobom i svojim bližnjima u protekle dvije tri godine. Bili su skloni sebe pravdati prizorima zapaljenog i kasapljenog Sarajeva, i neizravno optuživati stanovnike tog grada da su sami krivi za ono što im se događa. A istovremeno su ih žalili, ili se, već u sljedećem trenutku duboko suživljavali s njima i s njihovom patnjom, i bivali im najbliži od svih ljudi na svijetu, oni koji će se najprije suživjeti s njima. Misli i emocije Hrvata i Zagrepčana prema stradanju Sarajlija, koje se produžavalo u neprekinutom intenzitetu, bez dana primirja, bez milosti neprijatelja i bez stvarnog razumijevanja i nakane svijeta da im pomogne, bile su u svakom trenutku krajnje proturječne i u vrlo širokom rasponu od istinskoga bratskog i sestrinskog razumijevanja i pomaganja, do potpunoga prijezira, te hladne i manipulativne bezdušnosti. Takvi, uostalom, i jesu odnosi ljudi prema patnjama drugih gdje god nema snažnih i institucionaliziranih etičkih korektiva. A njih u ratovima devedesetih, uglavnom, nije bilo. Kao što ih, možda, općenito nema tamo gdje ratovi traju.
U takvom su prilikama sve novine, a u Hrvatskoj se nakon razlaza s Jugoslavijom narodilo mnogo novih novina, žudjele za dopisnicima iz opsađenog grada i za živim i autentičnim pričama ljudi osuđenih na smrt. Neki su, poput Vjesnika i Večernjeg lista, nabrzinu transformiranih socijalističkih glasila, imali svoje, dugogodišnje dopisnike i dopisnice, uglavnom izvjestitelje s partijskih kongresa i foruma, tumače i apologete službene politike, kakva god ona bila. Od njih u novim okolnostima nije bilo velike koristi, niti su oni imali neku želju da postaju ratni pisci i reporteri. Ili prvih tjedana i mjeseci iskoristili privilegij novinarske iskaznice i izbjegli iz grada, uglavnom negdje na Zapad, gdje daleko od novinarstva biološki dokončavaju ili tek započinju neke nove živote. Drugi, pak, poput neočekivano agilnih splitskih glasila sarajevske su dopisnike i izvjestitelje ustanovili tek s padom komunizma, mnogo ih je, uglavnom su to mlađi ljudi, redom muškarci, različiti ne samo po talentu i marljivosti, nego i po profesionalnim ambicijama. Ambiciozni novinari, mali hemingveji, uhode, hulje, ukoljice i špijuni, presvučeni žbirovi raznih domaćih i stranih obavještajnih službi, zanimljivi, šarmantni i probitačni tipovi, s dobrim vezama u vlasti, rođeni Sarajlije, ali i studenti sa strane, uglavnom s juga, Metković, Čapljina, Hercegovina, pa jedan koji je sin vojnog lica, savršeni James Bond, bez fiksiranog zavičaja i čvrstog podrijetla, poneki Srbin, dvojica Bošnjaka, ostali Hrvati. I najdarovitiji među njima, mladi pjesnik sa Sepetarevca, koji nema veze među vojskovođama i političarima, općenito je daleko od svih izvora informacija, uglavnom se obavještava preko sarajevskih dnevnih novina, radija i razgovara po susjedstvu i slučajnih susreta u gradu, dok izmičući od granata pretrčava od ulaza do ulaza, ali ono što on piše bez sumnje je najzanimljivije i najuzbudljivije od svega što u štampanom obliku do Hrvatske dopire iz Sarajeva. On jedini, naime, umije pisati priče o onom što se naokolo zbiva, a ništa osim priča i slika ljude zapravo i ne zanima. S vremenom, te će njegove priče bivati sve literarnije, tako da će već u junu i julu, trećega i četvrtog mjeseca rata, on u redakciju u Split slati male, nekoliko kartica duge kratke priče i pripovijetke o običnim ljudima. To više neće biti novinarske radovi, to će biti književni tekstovi, ali će u novinama svejedno izlaziti kao autentični izvještaji iz Sarajeva. U tim je pričama ono za čim je žudio taj već daleki svijet, dok je na svojim televizijskim ekranima gledao slike iz grada koji mu je upravo nestajao pred očima. Preživjet će nešto od tih fasada i građevina, možda će i neko prozorsko staklo kraj rata dočekati nerazlupano, ulice grada bit će u istom predratnom rasporedu, ali ti ljudi koji ostanu neubijeni neće više biti oni koji su bili. Izmijenjeni i preobraženi, oni će za svoje nekadašnje jugoslavenske susjede i zemljake postati vrlo daleki stranci, neki tuđi Šrilančani, neki nerazumljivi Francezi, Germanci i Amerikanoslavci, u čijim će bolećivim nostalgijama živjeti mutno sjećanje na jučerašnji svijet. I to će sjećanje ljudima iz Hrvatske, Zagrepčanima, djelovati nekako lažno. Tako će to, pretpostavljamo, biti u toj dalekoj budućnosti, kakva se pred zimu 1992. tek nazire i trebat će mnogo sreće da bismo je osobno doživjeli. E, u to vrijeme, kada se već mrznu prsti tako da ih zavlačiš u drugi rukav, pa su ti šake sputane dok ovo čitaš, pjesnik sa Sepetarevca doseže svoje životne i stvaralačke vrhunce. Opijen je patnjom, kao i mnogi u tom gradu, i piše, pa svakoga tjedna u splitskim novinama objavljuje priču za pričom: “Hanumica”, “Izlet”, “Vojvoda”, “Kolonija”… Te ga priče oslobađaju od tegoba njegova slabog karaktera i bijednog, neizgrađenog duha, koji na sve strane pušta i curi, kao natruo čamac na širokom moru. Kada ne piše, onda čita uz svijeću ili uz “kandilo”. “Kandilo” je čudan izum, prvo svjetlo svijeta koji se rađa nakon Tesline naizmjenične struje: dopola čaše nalije se voda, a preko vode biljno ulje, u koje se zatakne fitilj načinjen, recimo, od vezice za cipele. Svjetiljka gori svjetlom slabijim od svijeće lojanice ili svijeće voštanice, ali, ipak, mnogo jačim od mraka. Kandilom je nazvana u neko vrlo bogato jezikotvorno vrijeme s ljeta 1992, kada nastaju i mnoge druge riječi i jezične konstrukcije, što će ih naš pisac sa Sepetarevca obilno koristiti u svome na žalost prekratkom pripovjednom ciklusu. Taj naziv možda je autoironičan, a možda u sebi sadrži i neku novoprobuđenu religioznost, možda je to pokušaj da se s ponovo rođenim Bogom razgovara jezikom kojim komšija do Njega stiže. Kandilo je svjetiljčica u lijepoj, katkad i skupocjenoj, od srebra i stakla načinjenoj visećoj posudici, koju pravoslavni pale ispred ikone. Ja sam svjetlost svijeta, rekao je Isus prema Ivanovu evanđelju, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Ili, u začudnijem jezičnom oblikovanju Vuka Karadžića, Ivanov izvještaj o Isusovim riječima glasi: Ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života.
Život mladog pjesnika, osmi dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Kako je započela opsada Sarajeva, tako su pripovijesti, reportaže i izvješća iz tog grada postali dragocjeni europskome imaginariju. Veliki grad negdje na istočnim granicama Europe, kapija onoga romantičnog devetnaestostoljetnog Orijenta, kada se Europa već ukrcala na parni stroj i čeznula je za tim da je on, taj zahuktali bik, poveze do Bagdada; grad u kojemu je 1914. mladi Srbin ustrijelio austrougarskog prijestolonasljednika i tako izazvao Veliki rat, grad u kojem nikada nismo bili, ali se, zahvaljujući atentatu spominje u važnim europskim knjigama, u “Doživljajima dobrog vojnika Švejka”, u romanima Lawrencea Durrella, u putopisima madame Rebecce West, grad za koji su znali Thomas Mann i Ingmar Bergman; grad na čijim su planinskim obroncima održane XIV Zimske olimpijske igre, koje smo, mi Europljani, gledali na svojim televizijskim ekranima, i čudili se tom neobičnom, oku i umu nedohvatljivom i neshvatljivom fenomenu mjesta pod snijegom iz kojeg u nebo štrče, nebesa podbadaju, crkveni tornjevi i džamijski minareti; grad, na televiziji smo ga vidjeli, gdje stotine osniježenih minareta ispisuje tajne kaligrafske natpise po besprijekorno plavom nebu; je li to istina, je li to zbilja moguće da takav grad postoji, mislili smo, mi Europljani, dok smo kasno navečer, samo osam godina ranije, bilo je to 1984, gledali izvještaje sa XIV Zimskih olimpijskih igara, a sada, eto, u narednim godišnjim dobima, u proljeće, ljeto i jesen, gledamo prizore s istoga mjesta, gledamo izvještaje koje snimaju neustrašivi snimatelji CNN-a i BBC-a, sa slikama raskomadanih ljudskih tijela, i gledamo, kao u filmu nekog visokoestetiziranog i osviještenog filmskog redatelja, kako bijelu boju zimske nevinosti, gledamo kako bijelu boju nedužne dječje smrti mijenja crvena boja žive patnje i ljubavi; prolivena krv građana Sarajeva u proljeće je, ljeto i jesen 1992. godine boja europske ljubavi, i to je, bit će, jedan od razloga zbog kojih je za te prve sezone pakla u Bosni Sarajevo toliko prisutno na europskih televizijskim ekranima, na novinskim fotografijama, i u mašti Europljana, ili općenito ljudi sa Zapada, uključujući i one s druge strane Atlantskog oceana. Ta poplava snovitih i strašnih sarajevskih slika u crveno-sivim tonovima febrilnih noćnih mora, izazvala je u ljudima znatiželju i potrebu za pričom. Izazvala je kod intelektualnih avanturista, kod Bernard-Henrija Lévyja, dokonog nasljednika golemog obiteljskog bogatstva i ambicioznog novog francuskog filozofa, kod Susan Sontag, kultne američke feministice, teoretičarke i spisateljice, jedne od najpametnijih žena Zapada, kod Joan Baez, svjetski poznate kantautorice i svetice antiratnog pokreta, neotklonjivu potrebu da otputuju u Sarajevo, ali ne zato da bi to čudo vidjeli svojim očima, nego da bi ispripovijedali svoju sarajevsku priču i time otklonili taj tako slikoviti košmar iz dubokog sna Europe i Zapada. Sontag će u Sarajevu režirati Becketta i fotografirati se s mnogim Sarajlijama – čak i s našim mladim pjesnikom, od čije je školske fotografije i pošla ova priča – a Lévy će u posjet gradu stići savršeno dizajniran. S promišljenom frizurom, u dobro skrojenim hlačama i skupim cipelama koje mogu po svemu gaziti i u savršenoj bijeloj košulji, podvrnutih rukava. U cjelokupnoj povijesti zapadnoga mišljenja nakon Camusovog “Mita o Sizifu” i u njemu samoubojstva kao jedinoga stvarnog filozofskog pitanja, ta je Lévyjeva bijela košulja najsnažnija intelektualna refleksija. U gradu u kojem se tih dana, a bio je lipanj 1992. kada je Lévy došao, ginulo u snopovima i umiralo u kolektivnim zanosima, posve nadindividualno, skoro kao u Auschwitzu onih godina, a stranci su se od te zajedničke i sveudiljne smrti ograđivali pancirnim prslucima – jer pravilo je bilo, propisano od Ujedinjenih naroda, i važilo je za sve u gradu koji nisu bosanski državljani, a žele biti pod zaštitom UN-a, da ne smiju izaći na ulicu bez pancirnog prsluka – po tom gradu, dakle, Lévy je prošetao u neobično upadljivoj, izdaleka vidljivoj, vrlo lijepoj, samoubilački lijepoj, bijeloj košulji. I još je imao tu sreću da se usred te njegove šetnje i zapuca, da ga srpski artiljerci vedro zaspu minobacačkim i topovskim konfetama, i da filozof, skupa s pratnjom, zalegne u prašinu tog mučeničkog grada. Bio je to trenutak u kojem se Bernard-Henri Lévy sjedinio s prizorom i postao, barem načas, u toj svojoj neusporedivoj košulji, dio grada. Netko tko je u Sarajevu doista mogao umrijeti. Netko tko bi time razriješio Camusovo jedino stvarno filozofsko pitanje.
Ali Hrvatska, u kojoj je do tog proljeća de facto već bio završen rat i koja se nakon desetljeća komunizma i sedamdeset godina natjecanja sa Srbima u kulturi, sportu i ratovanju pokušavala uklopiti u Europu, uglavnom tako što je prepoznavala sebe u onom najgorem i najmračnijem od vjekovne europske baštine, Hrvatska je opsadu Sarajeva doživljavala vrlo lično. Ako se o ličnome i uosobljenom može govoriti kada je o zajednici riječ. Sarajevo bilo je za većinu tog svijeta, opijenog državnom nezavisnošću i iluzijom oslobođenja od Jugoslavije, po mnogo čemu blisko mjesto. Bliski, ponekad i mili Istok, naš priručni hrvatski orijent, odakle su dolazili vicevi o Muji i Hasi, toplina, dragost i humor svijeta koji je iz hrvatske i metropolske zagrebačke perspektive bio na svaki način inferioran, ali uglavnom drag, bio je sad izvrgnut bezdušnim bombardiranjima i svojevrsnom kasapljenju duše, što je u nadmoćnom a bliskom susjedu sa Zapada izazivalo dvojake osjećaje. Žalili su te ljude koji su im kroz svoju patnju, nesreću i stradanje svakim danom, tjednom i mjesecom bivali sve manje bliski i slični – jer stradalniku, teškom bolesniku, osuđeniku na smrt više ne želimo biti slični, plaši nas bliskost s njim – a istovremeno su zlurado uživali u njihovoj nesreći. Biva tako, kad god drugoga pogode elementarna nepogoda ili rat, uza svu solidarnost čovjek uživa u tome što nije nastradao on. Rašireno je bilo i vjerovanje da su Bosanci, naročito Sarajlije, bili naivni Jugoslaveni, vjerovali su u bratstvo i jedinstvo, vjerovali su da u Bosni ne može biti rata, pa su pomalo, možda, i zaslužili ono što im se događa. Takvom interpretacijom događaja građani Hrvatske i Zagreba pravdali su se sami pred sobom za nagli kulturno-identitetski, nacionalni, jezični i svakojaki drugi identitetski preobražaj, za svojevrsnu auto-lobotomiju koju su skalpelom i sjekiricom provodili nad sobom i svojim bližnjima u protekle dvije tri godine. Bili su skloni sebe pravdati prizorima zapaljenog i kasapljenog Sarajeva, i neizravno optuživati stanovnike tog grada da su sami krivi za ono što im se događa. A istovremeno su ih žalili, ili se, već u sljedećem trenutku duboko suživljavali s njima i s njihovom patnjom, i bivali im najbliži od svih ljudi na svijetu, oni koji će se najprije suživjeti s njima. Misli i emocije Hrvata i Zagrepčana prema stradanju Sarajlija, koje se produžavalo u neprekinutom intenzitetu, bez dana primirja, bez milosti neprijatelja i bez stvarnog razumijevanja i nakane svijeta da im pomogne, bile su u svakom trenutku krajnje proturječne i u vrlo širokom rasponu od istinskoga bratskog i sestrinskog razumijevanja i pomaganja, do potpunoga prijezira, te hladne i manipulativne bezdušnosti. Takvi, uostalom, i jesu odnosi ljudi prema patnjama drugih gdje god nema snažnih i institucionaliziranih etičkih korektiva. A njih u ratovima devedesetih, uglavnom, nije bilo. Kao što ih, možda, općenito nema tamo gdje ratovi traju.
U takvom su prilikama sve novine, a u Hrvatskoj se nakon razlaza s Jugoslavijom narodilo mnogo novih novina, žudjele za dopisnicima iz opsađenog grada i za živim i autentičnim pričama ljudi osuđenih na smrt. Neki su, poput Vjesnika i Večernjeg lista, nabrzinu transformiranih socijalističkih glasila, imali svoje, dugogodišnje dopisnike i dopisnice, uglavnom izvjestitelje s partijskih kongresa i foruma, tumače i apologete službene politike, kakva god ona bila. Od njih u novim okolnostima nije bilo velike koristi, niti su oni imali neku želju da postaju ratni pisci i reporteri. Ili prvih tjedana i mjeseci iskoristili privilegij novinarske iskaznice i izbjegli iz grada, uglavnom negdje na Zapad, gdje daleko od novinarstva biološki dokončavaju ili tek započinju neke nove živote. Drugi, pak, poput neočekivano agilnih splitskih glasila sarajevske su dopisnike i izvjestitelje ustanovili tek s padom komunizma, mnogo ih je, uglavnom su to mlađi ljudi, redom muškarci, različiti ne samo po talentu i marljivosti, nego i po profesionalnim ambicijama. Ambiciozni novinari, mali hemingveji, uhode, hulje, ukoljice i špijuni, presvučeni žbirovi raznih domaćih i stranih obavještajnih službi, zanimljivi, šarmantni i probitačni tipovi, s dobrim vezama u vlasti, rođeni Sarajlije, ali i studenti sa strane, uglavnom s juga, Metković, Čapljina, Hercegovina, pa jedan koji je sin vojnog lica, savršeni James Bond, bez fiksiranog zavičaja i čvrstog podrijetla, poneki Srbin, dvojica Bošnjaka, ostali Hrvati. I najdarovitiji među njima, mladi pjesnik sa Sepetarevca, koji nema veze među vojskovođama i političarima, općenito je daleko od svih izvora informacija, uglavnom se obavještava preko sarajevskih dnevnih novina, radija i razgovara po susjedstvu i slučajnih susreta u gradu, dok izmičući od granata pretrčava od ulaza do ulaza, ali ono što on piše bez sumnje je najzanimljivije i najuzbudljivije od svega što u štampanom obliku do Hrvatske dopire iz Sarajeva. On jedini, naime, umije pisati priče o onom što se naokolo zbiva, a ništa osim priča i slika ljude zapravo i ne zanima. S vremenom, te će njegove priče bivati sve literarnije, tako da će već u junu i julu, trećega i četvrtog mjeseca rata, on u redakciju u Split slati male, nekoliko kartica duge kratke priče i pripovijetke o običnim ljudima. To više neće biti novinarske radovi, to će biti književni tekstovi, ali će u novinama svejedno izlaziti kao autentični izvještaji iz Sarajeva. U tim je pričama ono za čim je žudio taj već daleki svijet, dok je na svojim televizijskim ekranima gledao slike iz grada koji mu je upravo nestajao pred očima. Preživjet će nešto od tih fasada i građevina, možda će i neko prozorsko staklo kraj rata dočekati nerazlupano, ulice grada bit će u istom predratnom rasporedu, ali ti ljudi koji ostanu neubijeni neće više biti oni koji su bili. Izmijenjeni i preobraženi, oni će za svoje nekadašnje jugoslavenske susjede i zemljake postati vrlo daleki stranci, neki tuđi Šrilančani, neki nerazumljivi Francezi, Germanci i Amerikanoslavci, u čijim će bolećivim nostalgijama živjeti mutno sjećanje na jučerašnji svijet. I to će sjećanje ljudima iz Hrvatske, Zagrepčanima, djelovati nekako lažno. Tako će to, pretpostavljamo, biti u toj dalekoj budućnosti, kakva se pred zimu 1992. tek nazire i trebat će mnogo sreće da bismo je osobno doživjeli. E, u to vrijeme, kada se već mrznu prsti tako da ih zavlačiš u drugi rukav, pa su ti šake sputane dok ovo čitaš, pjesnik sa Sepetarevca doseže svoje životne i stvaralačke vrhunce. Opijen je patnjom, kao i mnogi u tom gradu, i piše, pa svakoga tjedna u splitskim novinama objavljuje priču za pričom: “Hanumica”, “Izlet”, “Vojvoda”, “Kolonija”… Te ga priče oslobađaju od tegoba njegova slabog karaktera i bijednog, neizgrađenog duha, koji na sve strane pušta i curi, kao natruo čamac na širokom moru. Kada ne piše, onda čita uz svijeću ili uz “kandilo”. “Kandilo” je čudan izum, prvo svjetlo svijeta koji se rađa nakon Tesline naizmjenične struje: dopola čaše nalije se voda, a preko vode biljno ulje, u koje se zatakne fitilj načinjen, recimo, od vezice za cipele. Svjetiljka gori svjetlom slabijim od svijeće lojanice ili svijeće voštanice, ali, ipak, mnogo jačim od mraka. Kandilom je nazvana u neko vrlo bogato jezikotvorno vrijeme s ljeta 1992, kada nastaju i mnoge druge riječi i jezične konstrukcije, što će ih naš pisac sa Sepetarevca obilno koristiti u svome na žalost prekratkom pripovjednom ciklusu. Taj naziv možda je autoironičan, a možda u sebi sadrži i neku novoprobuđenu religioznost, možda je to pokušaj da se s ponovo rođenim Bogom razgovara jezikom kojim komšija do Njega stiže. Kandilo je svjetiljčica u lijepoj, katkad i skupocjenoj, od srebra i stakla načinjenoj visećoj posudici, koju pravoslavni pale ispred ikone. Ja sam svjetlost svijeta, rekao je Isus prema Ivanovu evanđelju, tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života. Ili, u začudnijem jezičnom oblikovanju Vuka Karadžića, Ivanov izvještaj o Isusovim riječima glasi: Ja sam vidjelo svijetu: ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati vidjelo života.