Zen i Zidane

(2002)

Zidane je u nogometu ono što je Cervantes u književnosti: apsolutno umijeće. Ono se u eonu pojavljuje samo jednom i samo u jednoj inkarnaciji. Ali, to bude dovoljno da pokaže kako je grdna varka i utjeha prosječnih da se predmet (književnost, nogomet, svejedno) može naučiti, da je podložan tzv. razvoju, formacijskim promjenama…

Zidaneova igra je istovremeno sami sukus nogometa, i njegovo nadilaženje. Lako vam je uvjeriti se u to jednostavnim eksperimentom. Samo zamislite utakmicu (Realovu, reprezentacije Francuske, svejedno) sa Zidaneom i bez Zidanea! Ovo drugo, nesumnjivo, jest nogomet, može biti čak i dobar, ali vi duboko u srcu znate da ste prevareni, vi jasno vidite da je to igra bez fokusa, bez one neobjašnjive slatkoće i raskoši u igri i u promatračevu doživljaju, koja jest jedini smisao i razlog svega.

Znam o čemu govorim: nekadašnji zanesenjak, imao sam sreću gledati prave mađioničare. Vlasnik sam unutarnjih snimaka triju-četiriju utakmica na Maksimiru koje tehnološki nisu zapamćene, ali se i danas vrte negdje među zvijezdama, drukčije ne može biti.

Dinamo – Ferencvaros neke od kasnih pedesetih godina. Utakmica se igrala u srijedu, a škola je te sedmice padala u poslijepodnevni turnus, pa smo nekolicina nas nogometnih fanatika grupno pobjegli s nastave, unaprijed se pomirivši s posljedicama… Makar je već “laka konjica” nakon 1956. bila desetkovana, Madžari su još zastrašujući. U Dinamu tri gosta: Veležova desetka Muhamed Mujić, Tomo Knez iz banjalučkoga Borca, Željezničarov Garincha na lijevom krilu Ilijas Pašić, a na penalu – nevjerojatni Dražan Jerković. Rezultat je bio baš onakav kakav su koju godinu ranije, gdje god bi se pojavili, pravili Puskas, Kubala i ostali honvedi iz konjice: 6:2, ili 6:3, ne sjećam se dobro. Ali – za Dinamo! Kakve su to bile Mujićeve “dubinske navođene” prema Pašiću, pa njegovi bljeskovi niz aut-liniju i centaršutevi na Jerkovićevu glavu ili škarice, kakvi krojfovski bijegovi Tome Kneza, decenij prije Johanna Cruyffa, kroz sred-srijede sve do golmana!…

Jugoslavija – Italija, bit će 1960. Kad Zebec haubički ispaljuje korner malo poviše šesnaesterca, a Bajdo Vukas ga hvata sasvim zidaneovski, otprve, sa sudbinski tačnim završetkom u suprotnim rašljama. Kad Miloš Milutinović, počevši zamjenjivati legendarnoga Bobeka u špicu, leđima okrenut golu demonstrira onu briljantnu nadinteligenciju: okreće protivnike kao na nevidljivim koncima, a suigrače poslužuje tako vidovito i iznenadno da ga katkad ni sami ne “čitaju”…

Smrtonosni meč Jugoslavija – Madžarska. Bilo je to ono desetljeće u nogometnoj povijesti kad je bilo upravo agonalno pitanje – pobijediti Madžarsku, pošto-poto, barem jedanput! Igralo se fantastično, nadavalo golova Madžarima kao nikad, bilo je u jednom času 4:1! S druge je strane, međutim, bio mali, neugledni igrač, s majicom koju je držao preko šorca pa mu je padala skoro do koljena, kao haljinica, sa spuštenim štucnama na krivim nogama: Nandor Sandor. Potpuni vanzemaljac. Igrao je sam, sve je uradio sam, sve je golove dao sam. Na kraju je bilo 4:4.

Dinamo – Željezničar 3:3. Lilo je iz neba, izviralo iz zemlje, kao u biblijskoj priči o potopu. Ne sjećam se više zašto, tada sam prvi i jedini put bio na maksimirskim zapadnim tribinama, među ljutim dinamovcima, pa me je neki histerični starčić lupio po glavi kišobranom jer sam navijao za Želju. Dinamo jak i superioran, Željo nekako utučen, bezidejan. Blizu je kraj, a Dinamo vodi 3:1. I, onda – Osim! Kao da je nešto u sebi prelomio i nekom nevidljivom komandom cijeli tim poslao na odmaranje, sviju osim Miše Smajlovića i Ilijasa Pašića. Sve je ostalo na njemu, i na ovoj dvojici pomagača. Ali kako je to izgledalo! Sam je išao po loptu pred svoj gol, sam ju je vukao naprijed kroz sredinu, lomio Dinamove igrače koji su jurišali na njega kao ljuti risovi, tražio Pašića na krilu, a ovaj gađao Smajlovića pred golom, sam smanjio na 3:2. Sve plivajući po terenu i gacajući po vodi do gležanja, pod tako gustom kišom da se jedva vidjelo što se događa.

Tada sam vidio nešto što nisam nikad ni prije ni poslije, možda se nikada više neće ni dogoditi. Osim je krenuo s loptom od centra igrališta, a na njega su se sjurila četvorica iz Dinamove obrane. Onda je on stao, i to onako kako je on to radio: ogroman, trom, umoran, stao je baš kao ukopan. Stali su i oni, već isfrustrirani dotadašnjim sluđujućim Osimovim driblinzima. Nevjerojatna scena: nasred terena jedan s loptom, četvorica pred njim u polukrugu, svi kao zaleđeni. Tada je Osim nešto munjevito napravio cijelim tijelom, neki dvostruki-trostruki pokret potpuno izlomljena ritma, ali još uvijek ni ne dodirujući loptu – ona je mirovala pod njegovim nogama. Morate mi vjerovati, tu sam scenu gledao u sebi tisuću puta: sva četvorica su popadali, svak na svoju stranu, kao otkosi! Osim je produžio kroz njih, pronašao po dubini Smajlovića, koji je po onoj božijoj pomrčini i vodurini nekako smuvao i sebe i obranu, i ugurao loptu u mrežu: 3:3!

Sve te utakmice bile su realizacija apsolutnoga nogometa, svaka od njih potpuno se otela ikakvom sistemu, taktici, trenerskim zamislima – čisti sevdah! I: kao da je na svakoj od njih igrao Zinedine Zidane…

Tamo, odakle je Zinedine Zidane porijeklom, na jeziku kojim se tamo govori, njegovo ime dolazi vjerojatno od riječi zinät (arapski: ukras, nakit). Samo, Zidane je u nogometu sve više nego ukras, on je njegova suština. Kao da učitelj zena govori o Zidaneovoj igri, kada govori o mačevanju: “Nepokretljiv ne znači biti ukočen, težak i beživotan poput kamena ili komada drveta. Pod tim se podrazumijeva najviši stupanj pokretljivosti sa središnjom točkom koja ostaje nepomična. Tada um postiže najviši vrhunac hitrine, gotov je da svoju pozornost upravi gdje god je potrebno – lijevo, desno, u svakom pravcu… Ako između dva čina ostane mjesta koliko za jednu vlas, to je prekid… Nek tvoja obrana bez trenutka prekida prati napad, pa neće postojati dva odvojena kretanja poznata kao napad i obrana. To je slično čunu što glatko klizi preko brzaka; u zenu, kao i u mačevanju, na velikoj je cijeni um koji ne oklijeva, ne prekida, ne upliće se…”

Ivan Lovrenović 13. 05. 2011.