“U ambulanti Dečjeg dispanzera imao sam prilike da konstatujem više slučajeva trovanja male djece kojoj se davao čaj od makovih čahura (hašhaša). Na svoje iznenađenje saznao sam od samih majki da je to široko rasprostranjena pojava. Neprosvećene majke za vreme velikih i teških radova, bilo u kući bilo u polju, ili kad im dječji plač noću ne da mira, kuvaju makove čahure u vodi, ocede crvenu mrku tečnost, oslade i daju bolešljivoj deci da piju ili da sisaju, da se smire, ‘da ih prođe trbobolja’ i da spavaju. Mak je jednogodišnja biljka. Seje se često s repom (pazijom) ili mrkvom. U proleće, čim otopli, biljka se počne bujno razvijati. Cveta u maju ili junu. Iz nezrelih makovih čahura dobija se opijum koji pored ostalog sadrži i morfijum. Ovo je vrlo jak lek i otrov za odrasle, a samo otrov, a ne lek, za malu decu.”
Ove sam redove Dr. M. Ilića našao u lokalnom listu “Bratstvo” iz šezdestih godina i kad sam ih pronašao, kao pašče sam se radovao.
Ja sam jedno od te bolešljive djece koja ne bi djetinjstvo preživjela da nije bilo toga čaja od nezrelih makovih čahura.
U vrijeme o kojem pričamo, svaka pazarska kuća još uvijek je imala tijesnu avliju ispred sebe i prostranu bašču iza sebe. U jednome ćošku bašče, imali su čičekluci – dvije-tri lijehe mrke zemlje u kojoj su žene uzgajale rasad, cvijeće i lekovite trave, obavezno nanu, duhan i makove. Takve čičekluke imala je Vasva, naša prva gazdarica kod koje smo, napustivši zaboj u potoku, uzeli pod kiriju dvije svijetle sobice u prizemlju kad se moja majka, čistačica u tekstilnom kombinatu Raška, negdje s jeseni 1962. godine dohvatila boljeg posla – radnice na čišćenju tekstilnih komada i u skladu sa tim bolje plate. Ali, sad je radila, pored prve, drugu i treću smjenu. Imao sam četiri godine i morao sam duge večeri i još duže noći provoditi sam i to s prva nije išlo kako treba (plač i strahovi, drhtanje, buncanje, nesvjestice, naglo mršavljenje, livenje strave i kupljenje želuca, bolničko ispitivanje i bolnički krevet u trajanju od sedam nedjelja).
A onda se Vasva, ili tekta Vasva, spasa dosjetila. Kad bi majka radila u drugoj ili trećoj smjeni, Vasva bi pred akšem sišla s gornjeg boja, noseći jednu tablju (rad kovača Isa Bace u lažnome srebru), dvije čaše-staklenice, jedan đugum i jednu kutiju sa krupnim šećerom.
Te bi stvari poređala na jednoj tronoški, izvela me iz sobice i bodrila: – Sad će teta njemu nasuti hašhaša, pa će mi se njemu duša razgaliti.
I stvarno bi mi se razgalila. Sve bi mi se, pred očima, iz sivoga prelilo u plavo. Svi bolovi prestajali, tijelo bilo kao perce lako. Onda bi me Vasva, u sobicu uvodila, namještala jastuk i o nečem lijepom govorila dok bih ja u san ko kamen tonuo.
I tako sam, da okratim priču, pio taj čaj svake božje večeri, osim one sa subote na nedelju, između 1962 – 1965. godine. A onda su, je li, došla druga doba s drukčijim nevoljama, ali nikad i čajevi nalik onim od makova, s kojim bi se duša dala razgaliti i ta doba i nevolje iza sebe ostaviti.
Hašhaš
“U ambulanti Dečjeg dispanzera imao sam prilike da konstatujem više slučajeva trovanja male djece kojoj se davao čaj od makovih čahura (hašhaša). Na svoje iznenađenje saznao sam od samih majki da je to široko rasprostranjena pojava. Neprosvećene majke za vreme velikih i teških radova, bilo u kući bilo u polju, ili kad im dječji plač noću ne da mira, kuvaju makove čahure u vodi, ocede crvenu mrku tečnost, oslade i daju bolešljivoj deci da piju ili da sisaju, da se smire, ‘da ih prođe trbobolja’ i da spavaju. Mak je jednogodišnja biljka. Seje se često s repom (pazijom) ili mrkvom. U proleće, čim otopli, biljka se počne bujno razvijati. Cveta u maju ili junu. Iz nezrelih makovih čahura dobija se opijum koji pored ostalog sadrži i morfijum. Ovo je vrlo jak lek i otrov za odrasle, a samo otrov, a ne lek, za malu decu.”
Ove sam redove Dr. M. Ilića našao u lokalnom listu “Bratstvo” iz šezdestih godina i kad sam ih pronašao, kao pašče sam se radovao.
Ja sam jedno od te bolešljive djece koja ne bi djetinjstvo preživjela da nije bilo toga čaja od nezrelih makovih čahura.
U vrijeme o kojem pričamo, svaka pazarska kuća još uvijek je imala tijesnu avliju ispred sebe i prostranu bašču iza sebe. U jednome ćošku bašče, imali su čičekluci – dvije-tri lijehe mrke zemlje u kojoj su žene uzgajale rasad, cvijeće i lekovite trave, obavezno nanu, duhan i makove. Takve čičekluke imala je Vasva, naša prva gazdarica kod koje smo, napustivši zaboj u potoku, uzeli pod kiriju dvije svijetle sobice u prizemlju kad se moja majka, čistačica u tekstilnom kombinatu Raška, negdje s jeseni 1962. godine dohvatila boljeg posla – radnice na čišćenju tekstilnih komada i u skladu sa tim bolje plate. Ali, sad je radila, pored prve, drugu i treću smjenu. Imao sam četiri godine i morao sam duge večeri i još duže noći provoditi sam i to s prva nije išlo kako treba (plač i strahovi, drhtanje, buncanje, nesvjestice, naglo mršavljenje, livenje strave i kupljenje želuca, bolničko ispitivanje i bolnički krevet u trajanju od sedam nedjelja).
A onda se Vasva, ili tekta Vasva, spasa dosjetila. Kad bi majka radila u drugoj ili trećoj smjeni, Vasva bi pred akšem sišla s gornjeg boja, noseći jednu tablju (rad kovača Isa Bace u lažnome srebru), dvije čaše-staklenice, jedan đugum i jednu kutiju sa krupnim šećerom.
Te bi stvari poređala na jednoj tronoški, izvela me iz sobice i bodrila: – Sad će teta njemu nasuti hašhaša, pa će mi se njemu duša razgaliti.
I stvarno bi mi se razgalila. Sve bi mi se, pred očima, iz sivoga prelilo u plavo. Svi bolovi prestajali, tijelo bilo kao perce lako. Onda bi me Vasva, u sobicu uvodila, namještala jastuk i o nečem lijepom govorila dok bih ja u san ko kamen tonuo.
I tako sam, da okratim priču, pio taj čaj svake božje večeri, osim one sa subote na nedelju, između 1962 – 1965. godine. A onda su, je li, došla druga doba s drukčijim nevoljama, ali nikad i čajevi nalik onim od makova, s kojim bi se duša dala razgaliti i ta doba i nevolje iza sebe ostaviti.