Her young employers, having got in late
From seeing friends in town
And scraped the right front fender on the gate,
Will not, the cook expects, be coming down.
She makes a quiet breakfast for herself.
The coffee-pot is bright,
The jelly where it should be on the shelf.
She breaks an egg into the morning light,
Then, with the bread-knife lifted, stands and hears
The sweet efficient sounds
Of thrush and catbird, and the snip of shears
Where, in the terraced backward of the grounds,
A gardener works before the heat of day.
He straightens for a view
Of the big house ascending stony-gray
Out of his beds mosaic with the dew.
His young employers having got in late,
He and the cook alone
Receive the morning on their old estate,
Possessing what the owners can but own.
_________—_____Richard Wilbur
***
Ljetnje jutro
Njeni su mladi poslodavci vratili se kasno
Sa zabave kod prijatelja na koju su išli
Na kapiji su sinoć blatobran ogrebali glasno
I neće sići, misli kuharica, kad dosad nisu sišli.
U tišini ona sama sebi doručak spravlja.
Džezva i šoljice za kafu se sjaje,
Med je na svom mjestu, gdje se uvijek stavlja.
U svjetlu jutra žuti se prženo jaje.
Režući hljeb, još držeć nož, ona zastaje opet
I sluša slatke umilne zvuke
Drozda, sjenice, i makaza zveket
Što dopire otpozadi gdje ih drže vrtlarove ruke,
On sada radi prije nego upekne podne.
Pa se uspravlja znojna lica
Gleda veliku kuću što diže se iz plodne
Zemlje i šarenih cvjetnih gredica.
Njegovi su mladi poslodavci vratili se kasno,
On i kuharica sad jedino čuju
I osjećaju na imanju predivno jutro jasno
Umjesto vlasnika koji imanje samo posjeduju.
_____—__________Richard Wilbur
U svom mladalačkom dnevniku, u zapisu datiranom 19. maja 1916. godine, Miroslav Krleža citira vlastitu knjigu aforizama pod naslovom Mnogo pa ništa; tu je, između ostalih, i aforizam naslovljen IMATI – NEMATI: “Imati – oduvijek je značilo za čovjeka do danas jedini kompas, po kome se plovi od Krapine do mesara Hafnera. Ja imam, sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola: Ja nemam…”
Pjesma Ljetnje jutro Richarda Wilbura kao da polemiše sa ovim Krležinim stavom. Ovi nam stihovi zapravo pričaju priču. U priči susrećemo kuharicu i vrtlara, zaposlene u domaćinstvu para mladih poslodavaca. Same mlade poslodavce upoznajemo jedino kroz psihu kuharice i vrtlara. Saznajemo da su se prethodne noći kasno vratili kolima sa zabave, da su uspjeli ogrebati blatobran o kapiju, što će reći da se, po svoj prilici, malo više i popilo, pa će stoga, zaključuje kuharica, ovog ljetnjeg jutra malo duže i spavati. Mladi poslodavci su očito bogati: posjeduju imanje i drže poslugu; oni, dakle, imaju. Kuharica i vrtlar su, međutim, proleteri; oni nemaju.
Jednog ljetnjeg jutra, onog o kojem Wilbur piše, imati i nemati, na neki način, mijenjaju mjesta. Dok mladi poslodavci arče ljetnje jutro, dok spavaju, da ne kažem hrču, kuharica u tišini sama sebi priprema doručak: ništa komplikovano, samo prženo jaje. Ima nečeg u toj sceni kad profesionalna kuharica sama sebi priprema jednostavan doručak. Slušao sam od djetinjstva urbane legende o putniku-namjerniku koji, recimo, dolazi u restoran u malom gradu minut-dva prije zatvaranja, pa mu kuharica, da ne bi ostao gladan, prepušta večeru koju je samom sebi namijenila. To, naravno, biva nešto najbolje što je ovaj ikad pojeo. Valjda i zato meni tako sjajno miriše ovo prženo jaje iz Wilburove pjesme. Ne jede se prženo jaje bez hljeba, a dok reže hljeb kuharica osluškuje pjesmu drozda i sjenice, te zveket vrtlarskih makaza.
Vrtlar se pak trudi da svoj posao obavi prije nego upekne zvizdan. To, međutim, ne znači da se on neće naraditi. Dug je, znaju to pjesnici, ljetnji dan do podne. I nije da on ne uživa u svom poslu, naročito u onim pauzama, koje se, kao i Sizifov silazak niz brdo u Camusovoj viziji, ponavljaju jednako pravilno kao i intervali rada, odnosno kod Sizifa – uspona. Ne pominjem slučajno tu sliku sa samog kraja Mita o Sizifu. Taj čas je čas svijesti – kaže Camus o Sizifu prije nego pojasni o čemu Sizif misli silazeći. Taj čas je čas svijesti – može se također reći i za Wilburovog vrtlara.
Ono čega vrtlar postaje svjestan, ono čega je i kuharica, bez riječi, svjesna, ono šta nam pjesnik želi reći sažeto je u posljednjoj strofi. U formalnom smislu, posljednja strofa počinje skoro potpuno jednako kao i prva, razlika je jedino u rodu. U prvom stihu prve i prvom stihu posljednje strofe ista je informacija obrađena najprije u njenoj, a zatim u njegovoj psihi, te otud razlika u rodu. Svejedno, međutim, da li su njeni ili njegovi, her or his, poslodavci su zapravo njihovi, odnosno theirs, i sinoć su se vratili kasno. Znamo već da oni arče to ljetnje jutro, da spavaju, da ne kažem hrču. A to ljetnje jutro na tom imanju je zbilja nešto u čemu, kako bi se potrošenom frazom moglo reći, sva čula uživaju. I to je misao koja je u tom trenutku prošla kroz vrtlarov um, a kojoj je pjesnik dao glas. Tog jutra vrtlar i kuharicu postoje, oni jesu, oni uživaju, oni to jutro na imanju imaju. A imanje imanja, da tako kažem, za mlade poslodavce se svodi na posjedovanje. Wilbur gotovo da kaže: Imati nešto, a ne biti svjestan toga što imaš, svodi glagol imati na glagol posjedovati. Ili drukčije rečeno: Posjedovati nešto znači imati nešto, a ne biti svjestan šta zapravo imaš. U većini slučajeva, velikoj većini, imati znači tek posjedovati.
Krleža nam, dakle, poručuje: “Ja imam, sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola: Ja nemam…” Wilbur kao da dodaje da se Ja posjedujem sklanja po identičnoj konjugaciji kao i glagol Ja nemam. A glagol imati, kao i glagol biti uostalom, puno je komplikovaniji nego na prvi pogled izgleda.
Prevodilačka sveska/4
Imati i nemati
***
A Summer Morning
Her young employers, having got in late
From seeing friends in town
And scraped the right front fender on the gate,
Will not, the cook expects, be coming down.
She makes a quiet breakfast for herself.
The coffee-pot is bright,
The jelly where it should be on the shelf.
She breaks an egg into the morning light,
Then, with the bread-knife lifted, stands and hears
The sweet efficient sounds
Of thrush and catbird, and the snip of shears
Where, in the terraced backward of the grounds,
A gardener works before the heat of day.
He straightens for a view
Of the big house ascending stony-gray
Out of his beds mosaic with the dew.
His young employers having got in late,
He and the cook alone
Receive the morning on their old estate,
Possessing what the owners can but own.
_________—_____Richard Wilbur
***
Ljetnje jutro
Njeni su mladi poslodavci vratili se kasno
Sa zabave kod prijatelja na koju su išli
Na kapiji su sinoć blatobran ogrebali glasno
I neće sići, misli kuharica, kad dosad nisu sišli.
U tišini ona sama sebi doručak spravlja.
Džezva i šoljice za kafu se sjaje,
Med je na svom mjestu, gdje se uvijek stavlja.
U svjetlu jutra žuti se prženo jaje.
Režući hljeb, još držeć nož, ona zastaje opet
I sluša slatke umilne zvuke
Drozda, sjenice, i makaza zveket
Što dopire otpozadi gdje ih drže vrtlarove ruke,
On sada radi prije nego upekne podne.
Pa se uspravlja znojna lica
Gleda veliku kuću što diže se iz plodne
Zemlje i šarenih cvjetnih gredica.
Njegovi su mladi poslodavci vratili se kasno,
On i kuharica sad jedino čuju
I osjećaju na imanju predivno jutro jasno
Umjesto vlasnika koji imanje samo posjeduju.
_____—__________Richard Wilbur
U svom mladalačkom dnevniku, u zapisu datiranom 19. maja 1916. godine, Miroslav Krleža citira vlastitu knjigu aforizama pod naslovom Mnogo pa ništa; tu je, između ostalih, i aforizam naslovljen IMATI – NEMATI: “Imati – oduvijek je značilo za čovjeka do danas jedini kompas, po kome se plovi od Krapine do mesara Hafnera. Ja imam, sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola: Ja nemam…”
Pjesma Ljetnje jutro Richarda Wilbura kao da polemiše sa ovim Krležinim stavom. Ovi nam stihovi zapravo pričaju priču. U priči susrećemo kuharicu i vrtlara, zaposlene u domaćinstvu para mladih poslodavaca. Same mlade poslodavce upoznajemo jedino kroz psihu kuharice i vrtlara. Saznajemo da su se prethodne noći kasno vratili kolima sa zabave, da su uspjeli ogrebati blatobran o kapiju, što će reći da se, po svoj prilici, malo više i popilo, pa će stoga, zaključuje kuharica, ovog ljetnjeg jutra malo duže i spavati. Mladi poslodavci su očito bogati: posjeduju imanje i drže poslugu; oni, dakle, imaju. Kuharica i vrtlar su, međutim, proleteri; oni nemaju.
Jednog ljetnjeg jutra, onog o kojem Wilbur piše, imati i nemati, na neki način, mijenjaju mjesta. Dok mladi poslodavci arče ljetnje jutro, dok spavaju, da ne kažem hrču, kuharica u tišini sama sebi priprema doručak: ništa komplikovano, samo prženo jaje. Ima nečeg u toj sceni kad profesionalna kuharica sama sebi priprema jednostavan doručak. Slušao sam od djetinjstva urbane legende o putniku-namjerniku koji, recimo, dolazi u restoran u malom gradu minut-dva prije zatvaranja, pa mu kuharica, da ne bi ostao gladan, prepušta večeru koju je samom sebi namijenila. To, naravno, biva nešto najbolje što je ovaj ikad pojeo. Valjda i zato meni tako sjajno miriše ovo prženo jaje iz Wilburove pjesme. Ne jede se prženo jaje bez hljeba, a dok reže hljeb kuharica osluškuje pjesmu drozda i sjenice, te zveket vrtlarskih makaza.
Vrtlar se pak trudi da svoj posao obavi prije nego upekne zvizdan. To, međutim, ne znači da se on neće naraditi. Dug je, znaju to pjesnici, ljetnji dan do podne. I nije da on ne uživa u svom poslu, naročito u onim pauzama, koje se, kao i Sizifov silazak niz brdo u Camusovoj viziji, ponavljaju jednako pravilno kao i intervali rada, odnosno kod Sizifa – uspona. Ne pominjem slučajno tu sliku sa samog kraja Mita o Sizifu. Taj čas je čas svijesti – kaže Camus o Sizifu prije nego pojasni o čemu Sizif misli silazeći. Taj čas je čas svijesti – može se također reći i za Wilburovog vrtlara.
Ono čega vrtlar postaje svjestan, ono čega je i kuharica, bez riječi, svjesna, ono šta nam pjesnik želi reći sažeto je u posljednjoj strofi. U formalnom smislu, posljednja strofa počinje skoro potpuno jednako kao i prva, razlika je jedino u rodu. U prvom stihu prve i prvom stihu posljednje strofe ista je informacija obrađena najprije u njenoj, a zatim u njegovoj psihi, te otud razlika u rodu. Svejedno, međutim, da li su njeni ili njegovi, her or his, poslodavci su zapravo njihovi, odnosno theirs, i sinoć su se vratili kasno. Znamo već da oni arče to ljetnje jutro, da spavaju, da ne kažem hrču. A to ljetnje jutro na tom imanju je zbilja nešto u čemu, kako bi se potrošenom frazom moglo reći, sva čula uživaju. I to je misao koja je u tom trenutku prošla kroz vrtlarov um, a kojoj je pjesnik dao glas. Tog jutra vrtlar i kuharicu postoje, oni jesu, oni uživaju, oni to jutro na imanju imaju. A imanje imanja, da tako kažem, za mlade poslodavce se svodi na posjedovanje. Wilbur gotovo da kaže: Imati nešto, a ne biti svjestan toga što imaš, svodi glagol imati na glagol posjedovati. Ili drukčije rečeno: Posjedovati nešto znači imati nešto, a ne biti svjestan šta zapravo imaš. U većini slučajeva, velikoj većini, imati znači tek posjedovati.
Krleža nam, dakle, poručuje: “Ja imam, sklanja se po jednoj posve drugoj konjugaciji od glagola: Ja nemam…” Wilbur kao da dodaje da se Ja posjedujem sklanja po identičnoj konjugaciji kao i glagol Ja nemam. A glagol imati, kao i glagol biti uostalom, puno je komplikovaniji nego na prvi pogled izgleda.