Na groblju Bare posljednji put sam 28. kolovoza 2018. Na ulazu, kod cvjećarice, kupio dvanaest crvenih karanfila, po jedan za svako od mojih troje pokojnih, devet za devet poznatih i dragih na koje slučajno naiđem. Pješačim rodnim grobljem, bilježim, fotografiram za knjigu koja je neostvarljivo ambiciozno zamišljena, nailazim na grobove onih koji su za mene do tog časa živi. Spuštam karanfil po karanfil onako kako me osjećaj vodi, grizodušan prema svakome za koga nemam. Ili tko me u sjećanju do karanfila ne gane. Zamišljam, jednom ću pun zagrljaj crvenih garofela ponijeti, da za svakog bude po jedan. Posljednji spuštam na grob profesora Zdenka Lešića, po nekom nedokučivom, podrazumijevajućem autoritetu. Tu, na groblju, pod nadgrobnikom, odmah pokraj asfaltne staze, srećemo se nakon što smo se prošli put sreli, na Cetinju, pod zvijezdama, zajedno živi.
Zdenko Lešić
Na groblju Bare posljednji put sam 28. kolovoza 2018. Na ulazu, kod cvjećarice, kupio dvanaest crvenih karanfila, po jedan za svako od mojih troje pokojnih, devet za devet poznatih i dragih na koje slučajno naiđem. Pješačim rodnim grobljem, bilježim, fotografiram za knjigu koja je neostvarljivo ambiciozno zamišljena, nailazim na grobove onih koji su za mene do tog časa živi. Spuštam karanfil po karanfil onako kako me osjećaj vodi, grizodušan prema svakome za koga nemam. Ili tko me u sjećanju do karanfila ne gane. Zamišljam, jednom ću pun zagrljaj crvenih garofela ponijeti, da za svakog bude po jedan. Posljednji spuštam na grob profesora Zdenka Lešića, po nekom nedokučivom, podrazumijevajućem autoritetu. Tu, na groblju, pod nadgrobnikom, odmah pokraj asfaltne staze, srećemo se nakon što smo se prošli put sreli, na Cetinju, pod zvijezdama, zajedno živi.