Ne znam tačno koja je bila godina, ali znam da je bilo nedugo iza rata u Bosni.
Festival “Sarajevski dani poezije” zaživio u punom jeku. Mnogo je pjesnika učesnika iz BiH, a i onih sa strane. Imam utisak da je u Bosni sve u znaku poetskog festivala; govore se stihovi u školama, bibliotekama, ide se u druge gradove, sve vri od stiha i metafore.
Među stranim pjesnicima su pjesnik iz Kanade i pjesnik iz Amerike. Tu su i prevoditeljice koje su konstantno uz njih da im prevedu i pojasne…
Trećeg dana festivala jedna grupa pjesnika je, po programu, raspoređena da ide u Mostar, te da usput posjete Blagaj i Vrelo Bune, poslije ćabe – najljepši božji kutak pod nebom. U grupi su, ako se dobro sjećam, Poljaci, Kanađanin, Amerikanac, jedan pjesnik iz Crne Gore i nekoliko pjesnika iz BiH. Lijepo vrijeme, ubilo se za izleta, a mjesec je septembar. Naravno, u Mostaru nas čeka i nekoliko pjesnika iz Hercegovine s kojima ćemo nastupiti u Muzičkom centru Pavarotti.
U Mostar se vozimo kombi-vozilom sa osam sjedišta.
Kanađanin se glasno smije pošto mu djevojka prevede jednu od duhovitih dosjetki pjesnika Nenada Radanovića. Gledam Neretvu pa nikako da odgonetnem je li bistrija ona, ili plavo nebo iznad nas, prije nastupa obišli smo Blagaj i Vrelo Bune, a po dogovoru Sekretara društa pisaca Zlatka Topčića i jednog gospodina iz Mostara (Zvaćemo ga gospodin S.), večera je zakazana u restoranu blizu porušenog Starog mosta, čiji su patrljci na lijevoj i desnoj strani rijeke Neretve povezani gredama i daskama i tako uređen improvizovani prelaz. Restoran zapravo čini nekoliko terasa koje se stepenasto spuštaju prema toku Neretve.
Gospodin S. nas je dočekao, poveo u restoran i na kraju platio večeru; lijepo, nema šta.
Ali…
Na jednoj strani povelikog stola – sjedeli su Kanađanin i Amerikanac, između njih prevoditeljica, koja se to veče baš preznojavala, jer nije bilo lako stići prebaciti sve one rečenice šta je gospodina S. izgovorio na bosanskom jeziku u engleski. Želio je mnogo šta da kaže, da pita, da sazna…
Gospodin S. je sjedio naspram Kanađanina, Amerikanca i prevoditeljice, a do njega, moja malenkost.
Vino je prvorazredno, s tim se složiše i ostali. Teletina vrhunska, a mi šetali, ljazgali po Mostaru – horni za popit i pojest, kao nikada. Ruku na srce – i ima se šta.
Gospodin S. ne staje; sve nam je ispričao o sebi, mada nas to nešto bogzna nije ni zanimalo. Onda je pričao o istoriji grada. E, tu stranci malo naćuliše uši. A onda su krenula pitanja. Teža i od Velež planine. Doduše, gospodin S. ih nije tako doživljavao, ali smo, za belaja, različiti svjetovi, pa ne mislimo isto.
Prvo je rekao kako su Amerika, Kanada i zapad Evrope ogrezli u drogi, kako su se djeca na zapadu otela kontroli roditelja i još mnogo štošta tome slično. Prevoditeljica radi svoj posao, a njih dvojica blijedo gledaju u gospodina S. Kanađanin glocka donju usnu i, očito je, najradije bi pobjego od stola.
– Višak demokratije – dovodi do anarhije! – povišenim tonom mudro zaključi domaćin. E, to je bio udarac teškog čekića i završna riječ u solilokviju gospodina S.
Dok im je prevoditelljica objašnjavala šta je izjavio, okrenuh se i skoro ću mu šapatom:
– Nemojte, ne misle oni tako…
– Tebi ne govorim – brecnu se gospodin S. – pričam s ljudima…
– Molim vas kao Boga, nemojte…
– Rekao sam ti: pričam sa ljudima – ne da se gospodin S., i ja se povukoh, doboko u sebe.
Vjerovatno je očekivao da Kanađanin kaže: U pravu ste, gospodine, zaista ste u pravu. Moramo nešto učiniti, čim se vratimo, ovako, u Kanadi, a ni u Americi – ne valja ništa, ni pet ciganskih para, sve crni đavo ponese… Gospodine S., poslušat ćemo vas.
Kada im je djevojka prevela: “Višak demokratije – dovodi do anarhije”, Kanađaninu umalo viljuška ne ispade iz ruke. Ali, nije se bilo lako gospodinu S. najednom povući i zašutjeti – nikako nije išlo, ta on nas je ugostio, glavni je i njegova se riječ mora čuti, i misli njegove moraju dospjeti daleko do Kanade i Amerike…
Samo što djevojka prevede trijumfalnu misao gospodina S. – Kanađanin pogleda Amerikanca kojega baš i ne ranjavahu riječi gospodina S, kao njega:
– Ovaj misli da svo zlo svijeta dolazi od nas – procijedi Kanađanin svom kolegi Amerikancu. Na vrhu viljuške stajao mu je komadić teletine na kojem se bjelasao sos, ali ga nije odmah zagrizao: krenu, vrati viljušku prema tanjiru, pa je ponovo prinese ustima. Ja sam, ćuteći kao zaliven, prevodio njegovu misao: Izgleda mi ga je vrag pojeo. Gospodin S. je lomio prste i čekao odgovor.
Stranci su nastavili mirno jesti.
Kako bih razbio mučninu – podigoh čašu bijelog vina: – Prost!
– Prost – jedva odgovoriše pjesnici iz dalekih zemalja, a i gospodin S. dočeka: – Prost!
Ova mu pauza dobrodođe, uze gutljaj vina, vrati čašu na sto, pa još jednom uradi isto. Nalazio se u poslu, dozvoljavajući da stvari nalegnu na svoje mjesto. Ali su sporo nalijegale…
***
Provlačeći se kroz mostarsku noć, dolje se modrjela Neretva, a među velikim pločama svrdlali su nemirni virovi, praveći vodene ruže.
Krenuli smo iz restorana. Gospodin S. reče prevoditeljici da im prenese kako on sada ide kući. I ona im to prenese. Ali i on, za svaki slučaj, rukom pokaza ispred sebe i potvrdi: – Haus… pokazujući nam tako da i on barata stranim jezikom. Doduše njemačkim, ali to je najmanje važno – važno je da su ga oni razumjeli.
Sve do Sarajeva Kanađanin se držao za glavu. Ništa nije govorio, samo je dvaput duboko uzdahnuo; prvi put u Jablanici, a drug put kod Čelebića. Sutradan smo saznali de je proveo neprospavanu noć i da je jutro dočekao sa napisanom pjesmom: Vino u Mostaru.
Kanadskom pjesniku prisjela teletina u Mostaru
Ne znam tačno koja je bila godina, ali znam da je bilo nedugo iza rata u Bosni.
Festival “Sarajevski dani poezije” zaživio u punom jeku. Mnogo je pjesnika učesnika iz BiH, a i onih sa strane. Imam utisak da je u Bosni sve u znaku poetskog festivala; govore se stihovi u školama, bibliotekama, ide se u druge gradove, sve vri od stiha i metafore.
Među stranim pjesnicima su pjesnik iz Kanade i pjesnik iz Amerike. Tu su i prevoditeljice koje su konstantno uz njih da im prevedu i pojasne…
Trećeg dana festivala jedna grupa pjesnika je, po programu, raspoređena da ide u Mostar, te da usput posjete Blagaj i Vrelo Bune, poslije ćabe – najljepši božji kutak pod nebom. U grupi su, ako se dobro sjećam, Poljaci, Kanađanin, Amerikanac, jedan pjesnik iz Crne Gore i nekoliko pjesnika iz BiH. Lijepo vrijeme, ubilo se za izleta, a mjesec je septembar. Naravno, u Mostaru nas čeka i nekoliko pjesnika iz Hercegovine s kojima ćemo nastupiti u Muzičkom centru Pavarotti.
U Mostar se vozimo kombi-vozilom sa osam sjedišta.
Kanađanin se glasno smije pošto mu djevojka prevede jednu od duhovitih dosjetki pjesnika Nenada Radanovića.
Gledam Neretvu pa nikako da odgonetnem je li bistrija ona, ili plavo nebo iznad nas, prije nastupa obišli smo Blagaj i Vrelo Bune, a po dogovoru Sekretara društa pisaca Zlatka Topčića i jednog gospodina iz Mostara (Zvaćemo ga gospodin S.), večera je zakazana u restoranu blizu porušenog Starog mosta, čiji su patrljci na lijevoj i desnoj strani rijeke Neretve povezani gredama i daskama i tako uređen improvizovani prelaz. Restoran zapravo čini nekoliko terasa koje se stepenasto spuštaju prema toku Neretve.
Gospodin S. nas je dočekao, poveo u restoran i na kraju platio večeru; lijepo, nema šta.
Ali…
Na jednoj strani povelikog stola – sjedeli su Kanađanin i Amerikanac, između njih prevoditeljica, koja se to veče baš preznojavala, jer nije bilo lako stići prebaciti sve one rečenice šta je gospodina S. izgovorio na bosanskom jeziku u engleski. Želio je mnogo šta da kaže, da pita, da sazna…
Gospodin S. je sjedio naspram Kanađanina, Amerikanca i prevoditeljice, a do njega, moja malenkost.
Vino je prvorazredno, s tim se složiše i ostali. Teletina vrhunska, a mi šetali, ljazgali po Mostaru – horni za popit i pojest, kao nikada. Ruku na srce – i ima se šta.
Gospodin S. ne staje; sve nam je ispričao o sebi, mada nas to nešto bogzna nije ni zanimalo. Onda je pričao o istoriji grada. E, tu stranci malo naćuliše uši. A onda su krenula pitanja. Teža i od Velež planine. Doduše, gospodin S. ih nije tako doživljavao, ali smo, za belaja, različiti svjetovi, pa ne mislimo isto.
Prvo je rekao kako su Amerika, Kanada i zapad Evrope ogrezli u drogi, kako su se djeca na zapadu otela kontroli roditelja i još mnogo štošta tome slično. Prevoditeljica radi svoj posao, a njih dvojica blijedo gledaju u gospodina S. Kanađanin glocka donju usnu i, očito je, najradije bi pobjego od stola.
– Višak demokratije – dovodi do anarhije! – povišenim tonom mudro zaključi domaćin. E, to je bio udarac teškog čekića i završna riječ u solilokviju gospodina S.
Dok im je prevoditelljica objašnjavala šta je izjavio, okrenuh se i skoro ću mu šapatom:
– Nemojte, ne misle oni tako…
– Tebi ne govorim – brecnu se gospodin S. – pričam s ljudima…
– Molim vas kao Boga, nemojte…
– Rekao sam ti: pričam sa ljudima – ne da se gospodin S., i ja se povukoh, doboko u sebe.
Vjerovatno je očekivao da Kanađanin kaže: U pravu ste, gospodine, zaista ste u pravu. Moramo nešto učiniti, čim se vratimo, ovako, u Kanadi, a ni u Americi – ne valja ništa, ni pet ciganskih para, sve crni đavo ponese… Gospodine S., poslušat ćemo vas.
Kada im je djevojka prevela: “Višak demokratije – dovodi do anarhije”, Kanađaninu umalo viljuška ne ispade iz ruke. Ali, nije se bilo lako gospodinu S. najednom povući i zašutjeti – nikako nije išlo, ta on nas je ugostio, glavni je i njegova se riječ mora čuti, i misli njegove moraju dospjeti daleko do Kanade i Amerike…
Samo što djevojka prevede trijumfalnu misao gospodina S. – Kanađanin pogleda Amerikanca kojega baš i ne ranjavahu riječi gospodina S, kao njega:
– Ovaj misli da svo zlo svijeta dolazi od nas – procijedi Kanađanin svom kolegi Amerikancu. Na vrhu viljuške stajao mu je komadić teletine na kojem se bjelasao sos, ali ga nije odmah zagrizao: krenu, vrati viljušku prema tanjiru, pa je ponovo prinese ustima. Ja sam, ćuteći kao zaliven, prevodio njegovu misao: Izgleda mi ga je vrag pojeo. Gospodin S. je lomio prste i čekao odgovor.
Stranci su nastavili mirno jesti.
Kako bih razbio mučninu – podigoh čašu bijelog vina: – Prost!
– Prost – jedva odgovoriše pjesnici iz dalekih zemalja, a i gospodin S. dočeka: – Prost!
Ova mu pauza dobrodođe, uze gutljaj vina, vrati čašu na sto, pa još jednom uradi isto. Nalazio se u poslu, dozvoljavajući da stvari nalegnu na svoje mjesto. Ali su sporo nalijegale…
***
Provlačeći se kroz mostarsku noć, dolje se modrjela Neretva, a među velikim pločama svrdlali su nemirni virovi, praveći vodene ruže.
Krenuli smo iz restorana. Gospodin S. reče prevoditeljici da im prenese kako on sada ide kući. I ona im to prenese. Ali i on, za svaki slučaj, rukom pokaza ispred sebe i potvrdi: – Haus… pokazujući nam tako da i on barata stranim jezikom. Doduše njemačkim, ali to je najmanje važno – važno je da su ga oni razumjeli.
Sve do Sarajeva Kanađanin se držao za glavu. Ništa nije govorio, samo je dvaput duboko uzdahnuo; prvi put u Jablanici, a drug put kod Čelebića. Sutradan smo saznali de je proveo neprospavanu noć i da je jutro dočekao sa napisanom pjesmom: Vino u Mostaru.