Osjeća se ovih dana žestoka frustracija u onih koji bi govorili o književnosti. O takvima koji su frustrirani najprodavanijom knjigom i njezinom autoricom već se dovoljno čulo, ali ima i takvih kojima frustracija govori kako je danas vrijedna samo ona knjiga koja se jako dobro proda, dok takozvana elitna književnost “ionako nikoga ne zanima” pa se proda u nekoliko stotina ili tek u koju tisućicu primjeraka. Što je, recimo, pedeset čitatelja Kranjčevićeve korespondencije sa ženom mu Ellom pri usporedbi s pedeset tisuća čitatelja nekog budućeg hrvatskog megasellera?
Vjerojatno ništa, ako ne uočavamo razliku između knjiga općenito i, recimo, higijenskih uložaka ili štapića za uho. Ali čak i tada, zašto su, što mislite, u hrvatskim novinama i u svim tim televizijskim redkarpetima uspostavljeni jedni kriteriji za knjige, a drugi za, primjerice, cipele? Jer ako je za umjetničku vrijednost, društvenu relevantnost, pa onda i za medijski tretman neke knjige najednom presudno to jesu li je kupile tisuće ljudi, tada bi i za praktičnu, statusnu i svaku drugu vrijednost pojedinog modela cipela trebalo biti presudno je li ga kupilo barem pola milijuna žena.
Guccijeve cipelice na nožicama kakvoga sisatog anoreksičnog komarca relevantne su koliko i Kranjčevićeva ljubavna i privatna korespondencija. O Guccijevim se cipelicama, dakle, ne bi smjelo pisati po novinama, ni govoriti na televiziji, jer one “ionako nikoga ne zanimaju”, budući da se prodaju u nezamislivo manjoj nakladi od Borovo gumenjača, koje iza svojih vrata ima svaka poštena seljanka na Balkanu, da u njima od jeseni do proljeća gazi po svome blatnjavom dvorištu i da odlazi provjeriti je li se susjedov ker noćas uneredio po lijehi s paradajzom. U skladu s takvim poimanjem kulture bilo bi: središnje stranice novina i udarne televizijske termine posvetiti pričama o Paulu Coelhu i knjigama koje se jako prodaju, te o Borovo gumenjačama, koje se također senzacionalno prodaju. Gucci je, dakle, mrtav, ako za cipele vladaju jednaki kriteriji kao i za knjige.
Da, ali zar čovječanstvo odvajkada, osim u rijetkim trenucima Pol Potove diktature, nije težilo elitizmu i zar se nije iz elitističkih interesa stvarala nova kultura, od kotača sve do kompjutora? To je točno, ali elita je, u svakom vremenu, bila elitom po onome što joj je u glavi, a ne po onome što joj je na nogama. Uopće i ne znamo je li Einstein furao visokonakladne ili niskonakladne cipele. O Mariji Sklodowskoj Currie da i ne govorimo. Ta Poljakinja nije bila ni najmanje nobles, da se narodski izrazimo, tako da nije ni znala što ima na nogama. Nožni elitizam pripada eliti slaboumnih i velenožnih, ali otkud takvima onda potreba da imaju svoje mišljenje o knjigama?
Od loših knjiga koje se fantastično prodaju gore su samo loše knjige koje se loše prodaju. Tako je i s cipelama. No, postoje i knjige koje su znak i po kojima se ljudi u nekome vremenu međusobno prepoznaju. Eto, recimo, knjiga pjesama Marije Čudine. Iako se pjesme ni prije trideset godina nisu naročito prodavale, ta je knjiga bila estetska poveznica jedne generacije. A postoje li i takve cipele, koje bi bile znak prepoznavanja? U načelu da. Eto, recimo, cipelice Manolo Blahnik, o kojima se naširoko pisalo po svim našim, uvelike posustalim novinama. Po toj niskonakladnoj, izgledom užasno jeftinoj a cijenom skupoj cipelici prepoznaje se perad među damama.
Neki su žanrovi u životu najuže povezani s prodajom i nakladom. Primjerice, nafta ili oružje. Ili pisanje, režiranje i produciranje sapunica. Drugi žanrovi s nakladom nemaju baš nikakve veze. Recimo, književnost i elitni šusteraj. Dobrome piscu bit će žao ako njegov roman kupi dvanaest ljudi, ali lošom prodajom njegov roman nije ništa manje dobar, kulturno relevantan i društveno važan. Međutim, ako piscu sapunica propadne najnoviji projekt u tisuću nastavaka, jer publika za njegov rad nije pokazala nimalo interesa, može mu se preporučiti ritualno samoubojstvo ili da ne izlazi iz kuće drukčije nego pod afganistanskom burkom. Tako je to svugdje u svijetu, a tako bi, valjda, trebalo biti i u nas. U vrijeme svoje velike slave, može se to pročitati u njegovoj davno objavljenoj knjizi “Memoari i razgovori”, šezdesetih godina Igor Stravinski prodao bi u Sjedinjenim Američkim Državama, i to kad mu se jako posreći, najviše pet tisuća gramofonskih ploča. Ali nikome nije na um palo da Stravinskog uspoređuje s Bingom Crosbyjem, koji je prodavao barem stotinu tisuća puta više albuma. To se, naime, ne radi, jer je maloumno i jer je pokazatelj mišljenja iz cipele, a ne iz glave.
Zašto Gucci cipele ne mogu biti hit godine
Objavljeno 16.12.2008. u Jutarnjem listu
Osjeća se ovih dana žestoka frustracija u onih koji bi govorili o književnosti. O takvima koji su frustrirani najprodavanijom knjigom i njezinom autoricom već se dovoljno čulo, ali ima i takvih kojima frustracija govori kako je danas vrijedna samo ona knjiga koja se jako dobro proda, dok takozvana elitna književnost “ionako nikoga ne zanima” pa se proda u nekoliko stotina ili tek u koju tisućicu primjeraka. Što je, recimo, pedeset čitatelja Kranjčevićeve korespondencije sa ženom mu Ellom pri usporedbi s pedeset tisuća čitatelja nekog budućeg hrvatskog megasellera?
Vjerojatno ništa, ako ne uočavamo razliku između knjiga općenito i, recimo, higijenskih uložaka ili štapića za uho. Ali čak i tada, zašto su, što mislite, u hrvatskim novinama i u svim tim televizijskim redkarpetima uspostavljeni jedni kriteriji za knjige, a drugi za, primjerice, cipele? Jer ako je za umjetničku vrijednost, društvenu relevantnost, pa onda i za medijski tretman neke knjige najednom presudno to jesu li je kupile tisuće ljudi, tada bi i za praktičnu, statusnu i svaku drugu vrijednost pojedinog modela cipela trebalo biti presudno je li ga kupilo barem pola milijuna žena.
Guccijeve cipelice na nožicama kakvoga sisatog anoreksičnog komarca relevantne su koliko i Kranjčevićeva ljubavna i privatna korespondencija. O Guccijevim se cipelicama, dakle, ne bi smjelo pisati po novinama, ni govoriti na televiziji, jer one “ionako nikoga ne zanimaju”, budući da se prodaju u nezamislivo manjoj nakladi od Borovo gumenjača, koje iza svojih vrata ima svaka poštena seljanka na Balkanu, da u njima od jeseni do proljeća gazi po svome blatnjavom dvorištu i da odlazi provjeriti je li se susjedov ker noćas uneredio po lijehi s paradajzom. U skladu s takvim poimanjem kulture bilo bi: središnje stranice novina i udarne televizijske termine posvetiti pričama o Paulu Coelhu i knjigama koje se jako prodaju, te o Borovo gumenjačama, koje se također senzacionalno prodaju. Gucci je, dakle, mrtav, ako za cipele vladaju jednaki kriteriji kao i za knjige.
Da, ali zar čovječanstvo odvajkada, osim u rijetkim trenucima Pol Potove diktature, nije težilo elitizmu i zar se nije iz elitističkih interesa stvarala nova kultura, od kotača sve do kompjutora? To je točno, ali elita je, u svakom vremenu, bila elitom po onome što joj je u glavi, a ne po onome što joj je na nogama. Uopće i ne znamo je li Einstein furao visokonakladne ili niskonakladne cipele. O Mariji Sklodowskoj Currie da i ne govorimo. Ta Poljakinja nije bila ni najmanje nobles, da se narodski izrazimo, tako da nije ni znala što ima na nogama. Nožni elitizam pripada eliti slaboumnih i velenožnih, ali otkud takvima onda potreba da imaju svoje mišljenje o knjigama?
Od loših knjiga koje se fantastično prodaju gore su samo loše knjige koje se loše prodaju. Tako je i s cipelama. No, postoje i knjige koje su znak i po kojima se ljudi u nekome vremenu međusobno prepoznaju. Eto, recimo, knjiga pjesama Marije Čudine. Iako se pjesme ni prije trideset godina nisu naročito prodavale, ta je knjiga bila estetska poveznica jedne generacije. A postoje li i takve cipele, koje bi bile znak prepoznavanja? U načelu da. Eto, recimo, cipelice Manolo Blahnik, o kojima se naširoko pisalo po svim našim, uvelike posustalim novinama. Po toj niskonakladnoj, izgledom užasno jeftinoj a cijenom skupoj cipelici prepoznaje se perad među damama.
Neki su žanrovi u životu najuže povezani s prodajom i nakladom. Primjerice, nafta ili oružje. Ili pisanje, režiranje i produciranje sapunica. Drugi žanrovi s nakladom nemaju baš nikakve veze. Recimo, književnost i elitni šusteraj. Dobrome piscu bit će žao ako njegov roman kupi dvanaest ljudi, ali lošom prodajom njegov roman nije ništa manje dobar, kulturno relevantan i društveno važan. Međutim, ako piscu sapunica propadne najnoviji projekt u tisuću nastavaka, jer publika za njegov rad nije pokazala nimalo interesa, može mu se preporučiti ritualno samoubojstvo ili da ne izlazi iz kuće drukčije nego pod afganistanskom burkom. Tako je to svugdje u svijetu, a tako bi, valjda, trebalo biti i u nas. U vrijeme svoje velike slave, može se to pročitati u njegovoj davno objavljenoj knjizi “Memoari i razgovori”, šezdesetih godina Igor Stravinski prodao bi u Sjedinjenim Američkim Državama, i to kad mu se jako posreći, najviše pet tisuća gramofonskih ploča. Ali nikome nije na um palo da Stravinskog uspoređuje s Bingom Crosbyjem, koji je prodavao barem stotinu tisuća puta više albuma. To se, naime, ne radi, jer je maloumno i jer je pokazatelj mišljenja iz cipele, a ne iz glave.