Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene
nema nikoga
tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom
duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.
U tvojim ustima krv cvjeta crno.
Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak
pod našim nogama. Grumenje prašine,
mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,
ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.
Dubina guta daljinu, jedna je u svima,
ljepota propadanja.
Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,
lupale osušenim kožama o zemlju,
iz prhkog smo sjemenja
tjerale vjesnice bolesti i smrti.
Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,
ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,
tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.
Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene.
On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,
zna hoće li donijeti kišu ili glad,
prepoznaje duhove obojane od glave do pete,
prepoznaje miris oguljene kože,
misao žrtve i lovine,
ali ne izlazi iz kolibe, miruje.
Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,
tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv
u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,
upitao boga da stane i odmori se?
Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,
čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,
za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.
Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.
Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,
tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?
Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,
tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?
Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,
na cestiratnici, pet ludih djevojaka
prenoćilo je pred vratima,
ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću
nitko ne ulazi.
Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,
ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Što ja imam s tom ženom,
zar joj se ne sviđa moja čarolija?
Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.
Ovo su moje napunjene posude.
Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,
kuća od teških srebrnih blokova,
pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,
osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,
glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,
sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.
Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,
kakva je to igra da gaziš po mrtvima,
više nam se ne igra.
Cakli se noć, povija se korov uz put,
naša kosa raste iz samoće, naši glasovi
niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.
Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,
kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,
svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.
Sve ovo vrijeme nema nikoga.
Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,
umor kamena, bolestan i otjeran pas,
kao da se bog vuče za nama.
Sigurna kuća
Ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene
nema nikoga
tko bi darovao postojanjem, daljinom i počinkom
duboko, nedokučivo mjesto na kojem smo.
U tvojim ustima krv cvjeta crno.
Tvoja umorna krv. Otječe u pijesak
pod našim nogama. Grumenje prašine,
mrtve životinje, cesta se lijepi za stopala,
ljepljivo, gusto, gladno cjedilo vremena.
Dubina guta daljinu, jedna je u svima,
ljepota propadanja.
Cijelu smo noć sadile glasove uz cestu,
lupale osušenim kožama o zemlju,
iz prhkog smo sjemenja
tjerale vjesnice bolesti i smrti.
Mjesec nam je izgulio lica, razobličio tijela,
ljušte se srebrne ljuske, padanje ne prestaje,
tvoj odraz s onoga svijeta, moja otpala sjena.
Oko nas raste ravnodušna svjetlost, sljepoća kamena.
Sve ovo vrijeme između tebe i mene.
On je uvijek sam. Nosi ime za svaki vjetar,
zna hoće li donijeti kišu ili glad,
prepoznaje duhove obojane od glave do pete,
prepoznaje miris oguljene kože,
misao žrtve i lovine,
ali ne izlazi iz kolibe, miruje.
Tko je stajao usred vjetra i nevremena, pun divljenja,
tko je zakapao životinje, tko je skupljao vodu i krv
u zemljane posude, natopio sjemenje, oprao ruke, umio lice,
upitao boga da stane i odmori se?
Da podigne šator, savije gnijezdo, sagradi kuću,
čvrsti, nepropusni, tamni šator za nomade u pustinji,
za pustinju u sebi. Ta silna živa slika.
Zlatna kuća sa besprijekornim prozorima.
Tko je tkao sagove i ukrasio ih vezom,
tko je optočio zastore zasljepljujućim zrcalima?
Zlato, mjed, drvo života, rešetka vremena,
tko je sve učinio, nevidljivo i nečujno?
Na putu prosjaci, na drumu razbojnici,
na cesti ratnici, pet ludih djevojaka
prenoćilo je pred vratima,
ali u naš crni šator, u našu zlatnu kuću
nitko ne ulazi.
Obilje zlata, suho zlato, čisto zlato, zlato moje,
ti si ta koja me vuče kroz vrijeme, sve ovo vrijeme.
Što ja imam s tom ženom,
zar joj se ne sviđa moja čarolija?
Voda čisti bez počinka, uvijek iznova.
Ovo su moje napunjene posude.
Ovo je moja kuća. Kuća mjeseca,
kuća od teških srebrnih blokova,
pod njima pucaju zrcala, trunu sagovi,
osipaju se zastori, prah prahu, oko za oko,
glas pod zemlju, ugušena, mukla jeka tijela,
sve što je nevidljivo, nečujno, propadljivo.
Klizi, tone, viče zaustavi me, ne mogu više,
kakva je to igra da gaziš po mrtvima,
više nam se ne igra.
Cakli se noć, povija se korov uz put,
naša kosa raste iz samoće, naši glasovi
niču iz zemlje i cvjetaju sami od sebe.
Kopamo do vode, hladnoća se hrani kostima,
kosti u blatu, pucaju glinene žile vremena,
svjetla u daljini, kuća od suhog, zlatnog sna.
Sve ovo vrijeme nema nikoga.
Preostaje sve dublje, sve dalje, sve manje,
umor kamena, bolestan i otjeran pas,
kao da se bog vuče za nama.