Juče, u četiri ujutro, ponovo potres, osam stepeni, trajao dugo, predugo. Osjećaj vječnosti, u kojoj se sve drma, trese, dovodi u pitanje, hoće li nestati, hoće li se nad čovjekom sklopiti zid, ili zemlja, ili noć koja još vlada naokolo, ta “noć noćevna” u koju se uvukao potres, kao ludak kome je do strašnih igara.
Vladimir se uvukao u naš krevet, i drhtao, dugo drhtao dok nije zaspao.
Buđenje s glavoboljom, i s novim podrhtavanjem tla, ustajanje u oblačno, neodređeno jutro, puno straha, unezvijerenih ljudi, svjesnih da su preživjeli svoju moguću smrt. Kuće oštećene, ali nema mrtvih, nije to “ono” čega se čovjek obično boji i čega se nikada neće osloboditi. Taj strah za svoj sopstveni život i za živote svojih bližnjih, ne strah za apstraktnog čovjeka koji nestaje svakodnevno, osnovni je pokretač ljudske pragme: Da se živi!
Zapis o potresu
Juče, u četiri ujutro, ponovo potres, osam stepeni, trajao dugo, predugo. Osjećaj vječnosti, u kojoj se sve drma, trese, dovodi u pitanje, hoće li nestati, hoće li se nad čovjekom sklopiti zid, ili zemlja, ili noć koja još vlada naokolo, ta “noć noćevna” u koju se uvukao potres, kao ludak kome je do strašnih igara.
Vladimir se uvukao u naš krevet, i drhtao, dugo drhtao dok nije zaspao.
Buđenje s glavoboljom, i s novim podrhtavanjem tla, ustajanje u oblačno, neodređeno jutro, puno straha, unezvijerenih ljudi, svjesnih da su preživjeli svoju moguću smrt. Kuće oštećene, ali nema mrtvih, nije to “ono” čega se čovjek obično boji i čega se nikada neće osloboditi. Taj strah za svoj sopstveni život i za živote svojih bližnjih, ne strah za apstraktnog čovjeka koji nestaje svakodnevno, osnovni je pokretač ljudske pragme: Da se živi!
14.8.81.