Bez prethodnog dogovora s nama, susjed Sejo donosi nam prvu vrećicu namirnica: dva kruha, mlijeko, banane. Odbija novac. To je samo prva pomoć, kaže mi ova ljudina. Snažan, smiren, pažljivo sluša, malo govori. Ljekovit. Još uvijek ne znam gdje i što radi, zašto je po cijeli dan sa suprugom Almom izvan stana, negdje u gradu? Sat-dva kasnije predajem mu spisak namirnica koje nam nedostaju. Odlazi s njim u Konzum i dvije apoteke, koje, srećom, nisu daleko. Vraća se brzo s četiri boce Jane, Jointaceom, Ecomerom, Đavoljom kandžom. Iz kratkog razgovora, sasvim slučajno, saznajem da je zaposlen u krim policiji. Nikad mu takav posao ne bih pripisao.
Na faceu mi jutros (ponedjeljak, 24. ožujka) stiže poruka od Ivane, supruge mog bratića Zlatka: s troje prelijepe dječice oboje su već od prvih potresa kod prijatelja u obližnjem selu, nisu u Zagrebu. U Jutarnjem čitam da se svim Zagrepčanima od danas zabranjuje napuštanje mjesta boravka, dakle, moji Zagrepčani moraju se sa sela čim prije vratiti u grad.
Broj zaraženih koronavirusom skočio na 306, 52 ih je novooboljela. Najjači potres u posljednjih 140 godina u Zagrebu istjerao ljude na ulice, jadali se jedni drugima, umnožavali tako opasnu coronu velikom brzinom.Dva zla, potres i coronavirus, u svojoj sinkroniziranoj akciji vrlo su učinkovita. Jesu li i samoubojice? Jesu. Onaj koji ubija bit će također ubijen. Onaj koji ubija drugog, ubija i sebe. Šire li coronavirus i potres neizvjesnost. Šire. Veliku i vrlo opasnu. Može li nam i neizvjenost donijeti neko dobro? Može.
I treće zlo je dvojno: neočekivano zahlađenje udruženo sa svjesnim samobojstvom tih jadnih ljudi istjeranih na ulicu u rano jutro. A ulice su danas puste, na njima i pločnicima je mnogo manje crijepa i cigle, dijelova ispucalih fasada, zgniječenih automobila. Vojnici, policija, civilna zaštita i vatrogasci u glavnom gradu su vrlo učinkoviti. Popisi šteta na zgradama, onim bez krovova i onim bez zidova, kraj mnogih su ulaznih vrata na polijepljenim papirima. I sve gradske službe su na terenu. Čovjek zajedno uvijek može više, u Zagrebu čovjek nije sam, zato je tako jak. Dva kataklizmična žarišta Vlada vrlo profesionalno gasi, ulijeva nadu nemoćnom, tješi ga da nije sam i da se svako zlo može pobijediti.
Sve sam bliže mišljenju da su slične kataklizme istovremeno i teroristi i samoubojice. Da je koronavirus, u stvari, samoubojica i da mu se u Zagrebu u sličnoj ulozi pridružio i potres. Priroda im je obojici i otac i majka. Krenuli su u tom gradu protiv čovjeka zajedno, bit će ondje, siguran sam, i zaustavljeni zajedno. Štetu od potresa čovjek će sigurno otkloniti, jednoga dana i coronavirus će dobiti svoga ubojicu. Vakcinu. Ti bezdušni teroristi koji zbunjuju svijet, poraženi, kad-tad, istina je, ostavit će iza sebe mnogo bolesnih i umrlih, ali nikada ga neće i osvojiti, nikada neće biti i njegovi apsolutni i jedini gospodari. Bit će sigurno na koljenima. Život će dugo liječiti rane od tih svojih podmuklih i poraženih samobubojica. Glavni graditelj života, ali i rušitelj, nažalost, čovjek, sa stotinu mana, uvijek će biti njegov i neumorni gasitelj i poštovatelj neizvjesnosti koju mu šalju slični teroristi i samoubojice. Neizvjesnost anestezira čovjekovu samoljubivost, ona čovjeku daje dodatnu snagu za borbu. Neizvjesnost, zato, treba i poštovati. Osobito. Ona u čovjeku budi strah u kojemu ima i dobra. Jer, tako je o neizvjesnosti pisao i naš genijalni fra Ivo: “Kako da ne budemo ispunjeni poštovanjem prema neizvjesnosti koja se stere pred nama kad ona, možda, krije u sebi naš spas i naše izbavljenje.”
Samoubojice
Bez prethodnog dogovora s nama, susjed Sejo donosi nam prvu vrećicu namirnica: dva kruha, mlijeko, banane. Odbija novac. To je samo prva pomoć, kaže mi ova ljudina. Snažan, smiren, pažljivo sluša, malo govori. Ljekovit. Još uvijek ne znam gdje i što radi, zašto je po cijeli dan sa suprugom Almom izvan stana, negdje u gradu? Sat-dva kasnije predajem mu spisak namirnica koje nam nedostaju. Odlazi s njim u Konzum i dvije apoteke, koje, srećom, nisu daleko. Vraća se brzo s četiri boce Jane, Jointaceom, Ecomerom, Đavoljom kandžom. Iz kratkog razgovora, sasvim slučajno, saznajem da je zaposlen u krim policiji. Nikad mu takav posao ne bih pripisao.
Na faceu mi jutros (ponedjeljak, 24. ožujka) stiže poruka od Ivane, supruge mog bratića Zlatka: s troje prelijepe dječice oboje su već od prvih potresa kod prijatelja u obližnjem selu, nisu u Zagrebu. U Jutarnjem čitam da se svim Zagrepčanima od danas zabranjuje napuštanje mjesta boravka, dakle, moji Zagrepčani moraju se sa sela čim prije vratiti u grad.
Broj zaraženih koronavirusom skočio na 306, 52 ih je novooboljela. Najjači potres u posljednjih 140 godina u Zagrebu istjerao ljude na ulice, jadali se jedni drugima, umnožavali tako opasnu coronu velikom brzinom. Dva zla, potres i coronavirus, u svojoj sinkroniziranoj akciji vrlo su učinkovita. Jesu li i samoubojice? Jesu. Onaj koji ubija bit će također ubijen. Onaj koji ubija drugog, ubija i sebe. Šire li coronavirus i potres neizvjesnost. Šire. Veliku i vrlo opasnu. Može li nam i neizvjenost donijeti neko dobro? Može.
I treće zlo je dvojno: neočekivano zahlađenje udruženo sa svjesnim samobojstvom tih jadnih ljudi istjeranih na ulicu u rano jutro. A ulice su danas puste, na njima i pločnicima je mnogo manje crijepa i cigle, dijelova ispucalih fasada, zgniječenih automobila. Vojnici, policija, civilna zaštita i vatrogasci u glavnom gradu su vrlo učinkoviti. Popisi šteta na zgradama, onim bez krovova i onim bez zidova, kraj mnogih su ulaznih vrata na polijepljenim papirima. I sve gradske službe su na terenu. Čovjek zajedno uvijek može više, u Zagrebu čovjek nije sam, zato je tako jak. Dva kataklizmična žarišta Vlada vrlo profesionalno gasi, ulijeva nadu nemoćnom, tješi ga da nije sam i da se svako zlo može pobijediti.
Sve sam bliže mišljenju da su slične kataklizme istovremeno i teroristi i samoubojice. Da je koronavirus, u stvari, samoubojica i da mu se u Zagrebu u sličnoj ulozi pridružio i potres. Priroda im je obojici i otac i majka. Krenuli su u tom gradu protiv čovjeka zajedno, bit će ondje, siguran sam, i zaustavljeni zajedno. Štetu od potresa čovjek će sigurno otkloniti, jednoga dana i coronavirus će dobiti svoga ubojicu. Vakcinu. Ti bezdušni teroristi koji zbunjuju svijet, poraženi, kad-tad, istina je, ostavit će iza sebe mnogo bolesnih i umrlih, ali nikada ga neće i osvojiti, nikada neće biti i njegovi apsolutni i jedini gospodari. Bit će sigurno na koljenima. Život će dugo liječiti rane od tih svojih podmuklih i poraženih samobubojica. Glavni graditelj života, ali i rušitelj, nažalost, čovjek, sa stotinu mana, uvijek će biti njegov i neumorni gasitelj i poštovatelj neizvjesnosti koju mu šalju slični teroristi i samoubojice. Neizvjesnost anestezira čovjekovu samoljubivost, ona čovjeku daje dodatnu snagu za borbu. Neizvjesnost, zato, treba i poštovati. Osobito. Ona u čovjeku budi strah u kojemu ima i dobra. Jer, tako je o neizvjesnosti pisao i naš genijalni fra Ivo: “Kako da ne budemo ispunjeni poštovanjem prema neizvjesnosti koja se stere pred nama kad ona, možda, krije u sebi naš spas i naše izbavljenje.”