Nikad mi onaj Štulićev stih “danas je prvi dan u proljeću” nije teže pao na dušu nego ove kobne godine. Sjetim se tog stiha redovno, svakog početka proljeća, optimizam uvijek zaigra u meni kada čujem stih kojemu spomenuti prethodi.
Cvjeta magnolija na Tomislavcu, prenosi Večernjak. Nisam Tomislavac obišao tjednima. A tamo sam, svojedobno, okružen najdražima, gledao “Jaltu, Jaltu”, slušao Huljićev impozantni muzički specijal, ganjao posljednje tračke hlada u najtoplijim mjesecima, bezbroj se puta po dogovoru nalazio kod kipa izgrađenog u spomen tisućljeća hrvatskog kraljevstva. Same lijepe uspomene.
U predvečerje dana prije proljetnog ekvinocija, djevojka i ja vratili smo se u unajmljeni stan na križanju Ivanićgradske i 1. Ferenščice na Peščenici. Taj stan percipiramo domom, jedino mjesto za koje smatramo da nam može dati vjernu projekciju normalnog nastavka života, doduše u online inačici. U riskantno doba epidemije, prijevozom za koji smo ocijenili da je u trenutku najsigurniji, vratili smo se iz grada Slatine, u Virovitičko-podravskoj županiji za koju je, ako je vjerovati posljednjim informacijama, potvrđeno da još uvijek nema zaraženih. Iza nas, sam u dvosobnom stanu ostao je moj otac, kao dijabetičar pribrojen u rizičniju skupinu u slučaju zaraze virusom. Majka je napustila zemlju tjednima prije, kada je ovakav razvoj scenarija u jugoistočnom dijelu Europe bio tek u povojima. Otišla je za saveznu državu Baden-Württemberg u Njemačkoj. Otišla je jer o nekoliko tisuća eura za tromjesečje težeg fizičkog rada u poljoprivredi ovisi otplata dugova. Otišla je krcatim autobusom na kat koji je krenuo iz Iloka. U drugim grupama, otišli su i Rumunjke i Rumunji, njima pak ovisi puka egzistencija o spomenutim tisućicama. Otišli bi i Poljakinje i Poljaci da im granice nisu na vrijeme zatvorili. Radna snaga iz pretežito slavenskih zemalja stigla je u saveznu državu Baden-Württemberg, svjesni rizika i činjenice da nikad manje nije imalo smisla ići daleko od doma za satnicu na koju bi pristao slabo koji Nijemac u normalnim uvjetima. Sada svi ti sezonci u saveznoj državu Baden-Württemberg sjede i čekaju, hladno vrijeme oduzelo im je sve uvjete za rad.
Otac i majka savjetuju da se ne brinem. Njezin povratak sada je znatno otežan, gotovo i nemoguć. Obećavam joj da se neću brinuti.
Nedjelja je, dvadesetak minuta iza 6 sati ujutro. Agresivno nas budi pad ogledala sa zida u kupaonici. Sklupčali smo se zagrljeni tih nekoliko sekundi na krevetu. Šokirani smo, živi i zdravi. Materijalna šteta je minimalna, samo je ogledalo nastradalo, loš znak rekli bi praznovjernici. Zveckaju okovi, igraju vrata, susjedi kolektivno migriraju na livadu preko puta zgrade u strahu od sljedećeg podrhtavanja tla. Čudi me kako nitko ne stoji na tračnicama, budući da je ZET od ponoći prekinuo sve tramvajske linije. Šetamo tim tračnicama nekoliko tramvajskih stanica dublje u Peščenicu. Počelo je sniježiti, prvi konkretni snijeg ove godine u Zagrebu. Na drugoj livadi, mlada majka sama je s dvoje djece i psom, zajedno su sklupčani pod dekicom. Takvih prizora je sve više sljedećih nekoliko stotina metara. Pitamo se nas dvoje, kako je bilo za vremena rata, kako su generacije prije nas svjesno mogle dopustiti sličan scenarij voljenima i bližnjima. Zaključujemo da takvo što ne možemo razumjeti jer smo rođeni tek nekoliko godina kasnije. Zavjetujemo se da u slučaju takve svjesne ludosti napuštamo zemlju, možda upravo za Baden-Württemberg. Drugi zemljotres dočekali smo vani, na sigurnome.
Stižu vijesti o žrtvi užeg centra grada. Igraju i zvone telefoni. Sada sam ja taj koji uvjerava majku da će sve biti u redu i da razloga za brigu nema. Naš potencijalni povratak u sigurnije sada je znatno otežan, gotovo i nemoguć. Uskoro se zatvaraju gradovi.
“I ona uživa kao da je posljednji” nastavlja Branimir Štulić. Uživajmo i mi, za sada, samo u dozvoljenim okvirima, to nam ni neobično hladno vrijeme ne može oduzeti.
Prvi dani proljeća
Nikad mi onaj Štulićev stih “danas je prvi dan u proljeću” nije teže pao na dušu nego ove kobne godine. Sjetim se tog stiha redovno, svakog početka proljeća, optimizam uvijek zaigra u meni kada čujem stih kojemu spomenuti prethodi.
Cvjeta magnolija na Tomislavcu, prenosi Večernjak. Nisam Tomislavac obišao tjednima. A tamo sam, svojedobno, okružen najdražima, gledao “Jaltu, Jaltu”, slušao Huljićev impozantni muzički specijal, ganjao posljednje tračke hlada u najtoplijim mjesecima, bezbroj se puta po dogovoru nalazio kod kipa izgrađenog u spomen tisućljeća hrvatskog kraljevstva. Same lijepe uspomene.
U predvečerje dana prije proljetnog ekvinocija, djevojka i ja vratili smo se u unajmljeni stan na križanju Ivanićgradske i 1. Ferenščice na Peščenici. Taj stan percipiramo domom, jedino mjesto za koje smatramo da nam može dati vjernu projekciju normalnog nastavka života, doduše u online inačici. U riskantno doba epidemije, prijevozom za koji smo ocijenili da je u trenutku najsigurniji, vratili smo se iz grada Slatine, u Virovitičko-podravskoj županiji za koju je, ako je vjerovati posljednjim informacijama, potvrđeno da još uvijek nema zaraženih. Iza nas, sam u dvosobnom stanu ostao je moj otac, kao dijabetičar pribrojen u rizičniju skupinu u slučaju zaraze virusom. Majka je napustila zemlju tjednima prije, kada je ovakav razvoj scenarija u jugoistočnom dijelu Europe bio tek u povojima. Otišla je za saveznu državu Baden-Württemberg u Njemačkoj. Otišla je jer o nekoliko tisuća eura za tromjesečje težeg fizičkog rada u poljoprivredi ovisi otplata dugova. Otišla je krcatim autobusom na kat koji je krenuo iz Iloka. U drugim grupama, otišli su i Rumunjke i Rumunji, njima pak ovisi puka egzistencija o spomenutim tisućicama. Otišli bi i Poljakinje i Poljaci da im granice nisu na vrijeme zatvorili. Radna snaga iz pretežito slavenskih zemalja stigla je u saveznu državu Baden-Württemberg, svjesni rizika i činjenice da nikad manje nije imalo smisla ići daleko od doma za satnicu na koju bi pristao slabo koji Nijemac u normalnim uvjetima. Sada svi ti sezonci u saveznoj državu Baden-Württemberg sjede i čekaju, hladno vrijeme oduzelo im je sve uvjete za rad.
Otac i majka savjetuju da se ne brinem. Njezin povratak sada je znatno otežan, gotovo i nemoguć. Obećavam joj da se neću brinuti.
Nedjelja je, dvadesetak minuta iza 6 sati ujutro. Agresivno nas budi pad ogledala sa zida u kupaonici. Sklupčali smo se zagrljeni tih nekoliko sekundi na krevetu. Šokirani smo, živi i zdravi. Materijalna šteta je minimalna, samo je ogledalo nastradalo, loš znak rekli bi praznovjernici. Zveckaju okovi, igraju vrata, susjedi kolektivno migriraju na livadu preko puta zgrade u strahu od sljedećeg podrhtavanja tla. Čudi me kako nitko ne stoji na tračnicama, budući da je ZET od ponoći prekinuo sve tramvajske linije. Šetamo tim tračnicama nekoliko tramvajskih stanica dublje u Peščenicu. Počelo je sniježiti, prvi konkretni snijeg ove godine u Zagrebu. Na drugoj livadi, mlada majka sama je s dvoje djece i psom, zajedno su sklupčani pod dekicom. Takvih prizora je sve više sljedećih nekoliko stotina metara. Pitamo se nas dvoje, kako je bilo za vremena rata, kako su generacije prije nas svjesno mogle dopustiti sličan scenarij voljenima i bližnjima. Zaključujemo da takvo što ne možemo razumjeti jer smo rođeni tek nekoliko godina kasnije. Zavjetujemo se da u slučaju takve svjesne ludosti napuštamo zemlju, možda upravo za Baden-Württemberg. Drugi zemljotres dočekali smo vani, na sigurnome.
Stižu vijesti o žrtvi užeg centra grada. Igraju i zvone telefoni. Sada sam ja taj koji uvjerava majku da će sve biti u redu i da razloga za brigu nema. Naš potencijalni povratak u sigurnije sada je znatno otežan, gotovo i nemoguć. Uskoro se zatvaraju gradovi.
“I ona uživa kao da je posljednji” nastavlja Branimir Štulić. Uživajmo i mi, za sada, samo u dozvoljenim okvirima, to nam ni neobično hladno vrijeme ne može oduzeti.
24. ožujka, ’20