Nova ERA je već uveliko započela, a stara je u nama i neće nikad ni da izađe, ostaje negdje pohranjena dok smo mi MI.
Šta su nekad znali govoriti stariji: Svako vrijeme nosi svoje breme!
Nova era su misleće mašine i konzum al’ opet je čovjek taj koji je breme svoje pohranio u mašine, samo ne osjećaj pamćenja i neki čudan osjećaj u nama koji pripada svakome pojedinačno. Zato kad to ispliva utažimo ga nekako, stvarajmo melodiju koja će pokoljenjima barem malo prenijeti magnetne valove u koje ćemo se pretvoriti i njima u amanet ostaviti.
Jedan od tih osjećaja je taj Ypsilon, taj mali lokalčić koji je označio moju mladost i procvat, ostavio traga, uputio život u tom pravcu kojim je krenuo, dao pečat svemu prateći me dvadesetak godina u stopu. Inače nepoznanica, meni nekoć nije bila već poznato i povjerljivo ime grčkog muzičkog lokala, Taverne. Nalazio se nedaleko od centra na jednoj raskrsnici velikog grada u koji sam došla zbog rata. Neko je slučajno zalutao u ovaj grad, a neko što je nekog tu imao. Ypsilon je bio uporište gdje smo za sva svoja čula mogli ispustiti ventile. U prvom redu emocije koje su tih prvih godina rata kod nas ključale kroz sva moguća iskustva do tada, porijekla i starosnu dob. Tražili bismo jedni u drugima dodirne tačke tako da su nam svi ti ljudi koji su tu dolazili pomogli u pronalasku našeg zajedničkog svijeta, svijeta koji smo gradili svako za sebe a opet skupa, multi-kulti svijeta, šarolikosti.
Prvi susret sa Ypsilonom bio je poziv na rođendan jedne prijateljice, i to na početku ljeta kad je sve bivalo opuštenije, bez obzira na svakodnevne brige i probleme, srce je široko, nostalgično, prijemljivo. Mladost je željna života, druženja, mladost je bujala i tražila svoj smisao u paradoksu momentalnog života. Prije Ypsilona su postojala samo neka raštrkana mjesta na koja se izlazilo, ali kako ko i kad. Možda samo zajednički koncert rokera iz bivše nam zemlje koji su bili protiv rata i tu veče su uspjeli i sastaviti sve nas skupa. Ali šta je poslije uspjelo ovom malom lokalu, to je vrijedno i spomenuti i pamtiti. Kako jedno mjesto može imati uticaj na živote mnogih. Hrana, piće, muzika i uživancija, i to bez nacionalnosti!
Tu prvu večer skupili smo se nas desetak, vjetrić je pirkao, dim cigareta nam nije smetao jer se unutra pušilo, jednostavnost prostora je činila da se osjećamo ugodno, sa sa crno-bijelih postera na zidovima gledale su vesele oči sa izboranih i kvrgavih lica starih ljudi koji su podsjećali na naše. Naše smo morali ostaviti i napustiti na silu, neke više nikad ne vidjevši. Zvuci gitare, buzukija i bubnja, muzika koja je bila ugodna, vesela i nekako blisko tugaljiva za to neizvjesno doba razlijevala se prostorom. Nekako smo se svi osjećali kao kod kuće.
Rat se ipak dešavao, svi smo bili upućeni na svoje najbliže, ali smo se upoznavali i družili sa drugima bez obzira šta smo kao različiti. Ljudi iz drugih krajeva svijeta drugačijeg mentaliteta odjednom su nam bili bliskiji nego naši iz iste zemlje. Neki su se udaljavali jedni od drugih zbog nacionalnosti i upravo ratuju međusobno, mrze se a isti su.
A nas ovdje muzika spojila, iz istog smo se razloga tu i našli.
Ta prva večer je bila ugodna, osoblje veselo i prijateljski raspoloženo, jelo je mirisalo na gradele, jednostavnost i ugodnost nas je privukla tako da smo i slijedeći put došli tu. I opet. Onda je naša uža grupa stvorila širu, pa su ti drugi širili vijest. Krug se povećavao da obuhvati zemaljsku kuglu.
Od Ypsilona smo stvorili svoje tinele gdje smo vodili svoje goste na večere i provod.
Nakon dvije-tri godine dođe u ovaj grad masa ljudi, proširivala se grupa poznanika, izlasci su bili svaki vikend, učestali, iz šale bi rekli – naći ćemo se u crkvi. Zaredala se upoznavanja, zaljubljivanja, ostavljanja, pa i brakovi su se počeli sklapati te poslovi tražiti.
Sve tamo. Ne kaže se zaludu da se najbolje u kafanama sklapaju poslovi!
U to vrijeme mobilni telefoni još nisu postojali, bila je odlično razgranata konekcija, više smo se sretali i družili nego poslije u mirna vremena. Problemi koji su tad bili aktualni zbog ostanka i boravka su nas tada i spajali. Muka je dobra za druženje, nesreće spajaju ljude, blaži su prema sebi i prema svojoj okolini.
U Ypsilon su dolazili ljudi i iz drugih zemalja te je bila stalno gužva, zimi kao u košnici, jedva se prolazilo između ljudi, dim se mogao rezati nožem, bacale se salvete, latice ruža, lomili se tanjiri, plesalo na stolovima i stolicama, zviždalo se i vriskalo. A onda muzika postade glasnija i glasnija jer je jednog dana bend sa zvučnicima i jakim tonovima zamijenio tugaljivu muziku. Znali smo u šali reći da ljudi vise na lusterima kao majmuni kad bi nekom opisivali mjesto da bi znali šta ih čeka i da tamo vlada ludilo.
Ypsilon nam je ušao u krv, tekli su ti vikendi i praznici našim venama te smo i dalje tamo odlazili. Bilo bi tu i dječice do u sitne sate koja bi na stolicama pozaspala. Žene bi zavodile, muškarci su kibicirali, vinska aura je obuhvatala mjesto da su naboji lebdili iznad. Koliko svanjivanja je tu dočekano!? Ponekad bi došlo i do tuče pa bi stolice ili čaše letjele iznad glava ali porijetko.
Praznikom bi svi zagrljeni i sretni vani igrali kola jer unutra nije bilo mjesta, tako nešto ne postoji više, nema nigdje da se vidi. Muzika priča sve jezike samo ako je čovjek može osjetiti!
Nakon nekih godina došlo je do razlaza društva, netko se odselio, djeca, obaveze…Bivala su i dalje uža druženja, ali sve manje i manje. Sve do jednog dana u svanuće pred zatvaranje vrata zauvijek.
Od godina izlazaka na jedno mjesto, prožeto u sjećanju kao žal za mladosti i prolaznosti, ljepotom i lepršavosti, ostalo je barem nešto, jer kad danas prođem, sva lica, koja su ostala zapamćena, u mojim moždanim vijugama defiluju u taktovima muzike, a to mi dušu razgali.
Počesto i pričamo o tom dobu.
Odlazi nam raja, a zidovi bivšeg Ypsilona su još na istom mjestu.
I onda jednog dana neću prolaziti tom ulicom ili zgrade neće biti ,a možda ni sjećanja. Tko zna? Ali onaj čudan osjećaj na pomisao Ypsilona još je u meni!
Ypsilon
Nova ERA je već uveliko započela, a stara je u nama i neće nikad ni da izađe, ostaje negdje pohranjena dok smo mi MI.
Šta su nekad znali govoriti stariji: Svako vrijeme nosi svoje breme!
Nova era su misleće mašine i konzum al’ opet je čovjek taj koji je breme svoje pohranio u mašine, samo ne osjećaj pamćenja i neki čudan osjećaj u nama koji pripada svakome pojedinačno. Zato kad to ispliva utažimo ga nekako, stvarajmo melodiju koja će pokoljenjima barem malo prenijeti magnetne valove u koje ćemo se pretvoriti i njima u amanet ostaviti.
Jedan od tih osjećaja je taj Ypsilon, taj mali lokalčić koji je označio moju mladost i procvat, ostavio traga, uputio život u tom pravcu kojim je krenuo, dao pečat svemu prateći me dvadesetak godina u stopu. Inače nepoznanica, meni nekoć nije bila već poznato i povjerljivo ime grčkog muzičkog lokala, Taverne. Nalazio se nedaleko od centra na jednoj raskrsnici velikog grada u koji sam došla zbog rata. Neko je slučajno zalutao u ovaj grad, a neko što je nekog tu imao. Ypsilon je bio uporište gdje smo za sva svoja čula mogli ispustiti ventile. U prvom redu emocije koje su tih prvih godina rata kod nas ključale kroz sva moguća iskustva do tada, porijekla i starosnu dob. Tražili bismo jedni u drugima dodirne tačke tako da su nam svi ti ljudi koji su tu dolazili pomogli u pronalasku našeg zajedničkog svijeta, svijeta koji smo gradili svako za sebe a opet skupa, multi-kulti svijeta, šarolikosti.
Prvi susret sa Ypsilonom bio je poziv na rođendan jedne prijateljice, i to na početku ljeta kad je sve bivalo opuštenije, bez obzira na svakodnevne brige i probleme, srce je široko, nostalgično, prijemljivo. Mladost je željna života, druženja, mladost je bujala i tražila svoj smisao u paradoksu momentalnog života. Prije Ypsilona su postojala samo neka raštrkana mjesta na koja se izlazilo, ali kako ko i kad. Možda samo zajednički koncert rokera iz bivše nam zemlje koji su bili protiv rata i tu veče su uspjeli i sastaviti sve nas skupa. Ali šta je poslije uspjelo ovom malom lokalu, to je vrijedno i spomenuti i pamtiti. Kako jedno mjesto može imati uticaj na živote mnogih. Hrana, piće, muzika i uživancija, i to bez nacionalnosti!
Tu prvu večer skupili smo se nas desetak, vjetrić je pirkao, dim cigareta nam nije smetao jer se unutra pušilo, jednostavnost prostora je činila da se osjećamo ugodno, sa sa crno-bijelih postera na zidovima gledale su vesele oči sa izboranih i kvrgavih lica starih ljudi koji su podsjećali na naše. Naše smo morali ostaviti i napustiti na silu, neke više nikad ne vidjevši. Zvuci gitare, buzukija i bubnja, muzika koja je bila ugodna, vesela i nekako blisko tugaljiva za to neizvjesno doba razlijevala se prostorom. Nekako smo se svi osjećali kao kod kuće.
Rat se ipak dešavao, svi smo bili upućeni na svoje najbliže, ali smo se upoznavali i družili sa drugima bez obzira šta smo kao različiti. Ljudi iz drugih krajeva svijeta drugačijeg mentaliteta odjednom su nam bili bliskiji nego naši iz iste zemlje. Neki su se udaljavali jedni od drugih zbog nacionalnosti i upravo ratuju međusobno, mrze se a isti su.
A nas ovdje muzika spojila, iz istog smo se razloga tu i našli.
Ta prva večer je bila ugodna, osoblje veselo i prijateljski raspoloženo, jelo je mirisalo na gradele, jednostavnost i ugodnost nas je privukla tako da smo i slijedeći put došli tu. I opet. Onda je naša uža grupa stvorila širu, pa su ti drugi širili vijest. Krug se povećavao da obuhvati zemaljsku kuglu.
Od Ypsilona smo stvorili svoje tinele gdje smo vodili svoje goste na večere i provod.
Nakon dvije-tri godine dođe u ovaj grad masa ljudi, proširivala se grupa poznanika, izlasci su bili svaki vikend, učestali, iz šale bi rekli – naći ćemo se u crkvi. Zaredala se upoznavanja, zaljubljivanja, ostavljanja, pa i brakovi su se počeli sklapati te poslovi tražiti.
Sve tamo. Ne kaže se zaludu da se najbolje u kafanama sklapaju poslovi!
U to vrijeme mobilni telefoni još nisu postojali, bila je odlično razgranata konekcija, više smo se sretali i družili nego poslije u mirna vremena. Problemi koji su tad bili aktualni zbog ostanka i boravka su nas tada i spajali. Muka je dobra za druženje, nesreće spajaju ljude, blaži su prema sebi i prema svojoj okolini.
U Ypsilon su dolazili ljudi i iz drugih zemalja te je bila stalno gužva, zimi kao u košnici, jedva se prolazilo između ljudi, dim se mogao rezati nožem, bacale se salvete, latice ruža, lomili se tanjiri, plesalo na stolovima i stolicama, zviždalo se i vriskalo. A onda muzika postade glasnija i glasnija jer je jednog dana bend sa zvučnicima i jakim tonovima zamijenio tugaljivu muziku. Znali smo u šali reći da ljudi vise na lusterima kao majmuni kad bi nekom opisivali mjesto da bi znali šta ih čeka i da tamo vlada ludilo.
Ypsilon nam je ušao u krv, tekli su ti vikendi i praznici našim venama te smo i dalje tamo odlazili. Bilo bi tu i dječice do u sitne sate koja bi na stolicama pozaspala. Žene bi zavodile, muškarci su kibicirali, vinska aura je obuhvatala mjesto da su naboji lebdili iznad. Koliko svanjivanja je tu dočekano!? Ponekad bi došlo i do tuče pa bi stolice ili čaše letjele iznad glava ali porijetko.
Praznikom bi svi zagrljeni i sretni vani igrali kola jer unutra nije bilo mjesta, tako nešto ne postoji više, nema nigdje da se vidi. Muzika priča sve jezike samo ako je čovjek može osjetiti!
Nakon nekih godina došlo je do razlaza društva, netko se odselio, djeca, obaveze…Bivala su i dalje uža druženja, ali sve manje i manje. Sve do jednog dana u svanuće pred zatvaranje vrata zauvijek.
Od godina izlazaka na jedno mjesto, prožeto u sjećanju kao žal za mladosti i prolaznosti, ljepotom i lepršavosti, ostalo je barem nešto, jer kad danas prođem, sva lica, koja su ostala zapamćena, u mojim moždanim vijugama defiluju u taktovima muzike, a to mi dušu razgali.
Počesto i pričamo o tom dobu.
Odlazi nam raja, a zidovi bivšeg Ypsilona su još na istom mjestu.
I onda jednog dana neću prolaziti tom ulicom ili zgrade neće biti ,a možda ni sjećanja. Tko zna? Ali onaj čudan osjećaj na pomisao Ypsilona još je u meni!