Dok gledam kako se kotrljaju stožerarske kutije u iščekivanju ispitivanja listića kojim bi se valjda trebala staviti točka na našu (njihovu!) dvopismenost, posve slučajno u rukama mi se nađu Hrvatske listine Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Dotični je plemenitaš također živio u vremenu kada se preispitivala (brojila) naša pismenost. Štošta se pl. Sakcinskom može zamjeriti, ali u našu povjestnicu ostaju zapamćena dva njegova djela – prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine* i počeo izdavati Listine Hrvatske.** Evo ulomka iz predgovora:
Iz ovih listinah hrvatskih, što dosižu po izboru do konca 16. vieka, kojim su dodani i njeki napisi, učimo se takodjer, da je kod Hrvatah, mnogo prije rimskoga ili latinskoga pisma, u običaju bilo staro-slavensko ili glagoljsko i grčko-slavensko ili ćirilsko pismo, koje se još do sada kod pravih i čistih Hrvatah u dalmatinskih Poljicah, u Makarskoj i u turskoj Hrvatskoj uzdržalo, dočim glagoljsko jedva još na otoku Krku i u njekih župah dalmatinskih živari.
Meni barem nije pošlo za rukom naći i jedne hrvatske listine pisane latinicom prije druge polovice 16. stoljetja, dočim je ćirilica, pokraj glagoljice, u porabi bila ne samo u Dubrovniku, nego kod istih najstarijih i najčistijih hrvatskih plemenah, kao što bijahu Šubići, Karinjani i Kukari, koja se u listinah jur za hrvatskih kraljevah spominju. U 16. vieku prodrla je dapače ćirilica daleko u sadašnju Hrvatsku, te su ju rabili, pokraj Keglevićah i Šubićah-Zrinjskih, sudci županije zagrebačke, plemići turopoljski i napolu pomadjarene porodice Kaštelanfi, Kerečenji itd.
Ivan Kukuljević Sakcinski: Listine Hrvatske – Acta Croatica (ab anno 1100- 1499), Monumenta historica Slavorum meridionalium (Povjestni spomenici južnih Slavenah), knj. 1, Brzotiskom Narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1863, str. VI.
Vukovarski i ini dragovoljci što stoje na braniku latinice očito nisu odveć upućeni u ovu zamršenu jezikoslovnu problematiku o kojoj je (u posljednje vrijeme eufemistički nazivanoj hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici) napisano mnoštvo knjiga, studija, doktorata… Može li se njihovo neznanje opravdati? Možda stihovima Danijela Dragojevića:
Neki su nas luđaci zakotrljali,
i njih su prije toga neki luđaci zakotrljali, i mi smo neke luđake zakotrljali,
i oni su zakotrljali neke luđake koji se
spremaju zakotrljati neke luđake.
Nekoliko pojedinaca, nevladine udruge koje se “bave” tzv. ljudskim (u ovom slučaju manjinskim) pravima, tu i tamo se oglase. Taj društveni (politički) “rad” od njih se i očekuje! Međutim, ni slova o našoj tropismenosti nema od onih koji su za to najpozvaniji – jezikoslovci, akademici, književnici… Instituti, razredi, odjeli, ministarstva…
Što je posrijedi? Uljudba!
______
* Među ostalim, kazao je: Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke.
** Đuro Šurmin popunio je i za tisak priredio zbirku Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Hrvatski spomenici, sv. I,Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, knj. 6, JAZU, 1898). Budući da oba izdanja imaju razne diplomatičke i jezične pogreške, a i čitanja su često nepouzdana (Kukuljević je svu građu transliterirao u glagoljicu, a Šurmin na ćirilicu), s nestrpljenjem se očekuje “privođenje kraju rada na kritičkom izdanju Acta Croatica iz ostavštine Stjepana Ivšića” (Eduard Hercigonja: Na temeljima hrvatske književne kulture – filološkomedievističke rasprave, MH, Zagreb, 2004, 185). Tim više što je S. Ivšić kritički obradio velik dio građe u čiji su korpus pridodane i novootkrivene isprave do 1541. godine. Novo izdanje Acta Croatica u skladu s kritičkim paleografskim, lingvističkim i transliteracijskim načelima pokazat će važnost naše tropismenosti kada su u pitanju srednjovjekovna vrela.
Hrvatska tropismenost
Dok gledam kako se kotrljaju stožerarske kutije u iščekivanju ispitivanja listića kojim bi se valjda trebala staviti točka na našu (njihovu!) dvopismenost, posve slučajno u rukama mi se nađu Hrvatske listine Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Dotični je plemenitaš također živio u vremenu kada se preispitivala (brojila) naša pismenost. Štošta se pl. Sakcinskom može zamjeriti, ali u našu povjestnicu ostaju zapamćena dva njegova djela – prvi je progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine* i počeo izdavati Listine Hrvatske.** Evo ulomka iz predgovora:
Iz ovih listinah hrvatskih, što dosižu po izboru do konca 16. vieka, kojim su dodani i njeki napisi, učimo se takodjer, da je kod Hrvatah, mnogo prije rimskoga ili latinskoga pisma, u običaju bilo staro-slavensko ili glagoljsko i grčko-slavensko ili ćirilsko pismo, koje se još do sada kod pravih i čistih Hrvatah u dalmatinskih Poljicah, u Makarskoj i u turskoj Hrvatskoj uzdržalo, dočim glagoljsko jedva još na otoku Krku i u njekih župah dalmatinskih živari.
Meni barem nije pošlo za rukom naći i jedne hrvatske listine pisane latinicom prije druge polovice 16. stoljetja, dočim je ćirilica, pokraj glagoljice, u porabi bila ne samo u Dubrovniku, nego kod istih najstarijih i najčistijih hrvatskih plemenah, kao što bijahu Šubići, Karinjani i Kukari, koja se u listinah jur za hrvatskih kraljevah spominju. U 16. vieku prodrla je dapače ćirilica daleko u sadašnju Hrvatsku, te su ju rabili, pokraj Keglevićah i Šubićah-Zrinjskih, sudci županije zagrebačke, plemići turopoljski i napolu pomadjarene porodice Kaštelanfi, Kerečenji itd.
Ivan Kukuljević Sakcinski: Listine Hrvatske – Acta Croatica (ab anno 1100- 1499), Monumenta historica Slavorum meridionalium (Povjestni spomenici južnih Slavenah), knj. 1, Brzotiskom Narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1863, str. VI.
Vukovarski i ini dragovoljci što stoje na braniku latinice očito nisu odveć upućeni u ovu zamršenu jezikoslovnu problematiku o kojoj je (u posljednje vrijeme eufemistički nazivanoj hrvatskoj ili zapadnoj ćirilici) napisano mnoštvo knjiga, studija, doktorata… Može li se njihovo neznanje opravdati? Možda stihovima Danijela Dragojevića:
Neki su nas luđaci zakotrljali,
i njih su prije toga neki luđaci zakotrljali,
i mi smo neke luđake zakotrljali,
i oni su zakotrljali neke luđake koji se
spremaju zakotrljati neke luđake.
___________________(Danijel Dragojević: Negdje, Fraktura, Zaprešić, 2013).
Nekoliko pojedinaca, nevladine udruge koje se “bave” tzv. ljudskim (u ovom slučaju manjinskim) pravima, tu i tamo se oglase. Taj društveni (politički) “rad” od njih se i očekuje! Međutim, ni slova o našoj tropismenosti nema od onih koji su za to najpozvaniji – jezikoslovci, akademici, književnici… Instituti, razredi, odjeli, ministarstva…
Što je posrijedi? Uljudba!
______
* Među ostalim, kazao je: Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke.
** Đuro Šurmin popunio je i za tisak priredio zbirku Ivana Kukuljevića Sakcinskog (Hrvatski spomenici, sv. I, Monumenta historico-juridica Slavorum meridionalium, knj. 6, JAZU, 1898). Budući da oba izdanja imaju razne diplomatičke i jezične pogreške, a i čitanja su često nepouzdana (Kukuljević je svu građu transliterirao u glagoljicu, a Šurmin na ćirilicu), s nestrpljenjem se očekuje “privođenje kraju rada na kritičkom izdanju Acta Croatica iz ostavštine Stjepana Ivšića” (Eduard Hercigonja: Na temeljima hrvatske književne kulture – filološkomedievističke rasprave, MH, Zagreb, 2004, 185). Tim više što je S. Ivšić kritički obradio velik dio građe u čiji su korpus pridodane i novootkrivene isprave do 1541. godine. Novo izdanje Acta Croatica u skladu s kritičkim paleografskim, lingvističkim i transliteracijskim načelima pokazat će važnost naše tropismenosti kada su u pitanju srednjovjekovna vrela.