Spremao se rat, građani su po smočnicama pripremali zalihe brašna i ulja, jer tko zna koliko će potrajati, kada je jedne večeri, vraćajući se s puta, kamionom pregazio mačku.
Zbilo se to u uličici u kojoj stanuje, nakon skoro petsto kilometara puta, neka je sjena sunula iz mraka, ali nije to bila sjena, nego sivo-bijela mačka, koja je s jednoga na drugo mjesto u zubima prenosila mače.
Malo joj je nedostajalo da izmakne. Kotač joj je prešao preko stražnjih nogu, zdrobio ih, pretvorio u zdruzgotinu.
I dalje je u zubima držala dijete. Nježno, tako da ga ne ozlijedi.
Uzeo je mačića, ona mu je vlažnom njuškom onjušila nadlanicu, da mu se umili, da nježan bude prema njenom rodu, i u sljedećem trenutku je uginula.
Stavio ga je u džep kaputa pa se zaputio da pogleda gdje su ostali.
Ali uto je netko zatrubio, morao je micati kamion s ulice, parkirati ga u dvorište ispred kuće.
Ujutro ih više nije mogao naći. A možda je mačić nekim čudom bio jedinac.
Mlako je mlijeko stavio u bočicu od kapi za oči, pa ga je hranio pipetom. Mislio je da neće preživjeti, ali nije odustajao.
Nikada prije nije imao mačku ni psa. I nije volio životinje. Nije ih ni nevolio. Naprosto je bio ravnodušan, živeći mimo njih.
Ali ponešto se u životu dogodi mimo čovjekove volje.
Tako je on, mimo svoje volje, početkom rata imao krupnoga sivog mačka, koji ga je pratio kamo god pođe.
Mačak je imao narav psa.
Grad se našao pod opsadom, pa on više nije imao posla, kamion je stajao na dvorištu, pomalo su mu već i gume ispuhale. Išao je samo do krčme u kvartu, do samoposluge u kojoj više nije bilo ničega, ali su blagajnice, mesar i šef i dalje dolazili na posao, kupci su je i dalje obilazili, da im oni kažu da u trgovini nema ničega.
Njemu bi govorili da životinja ne smije u samoposlugu. Zbog higijene.
Moj mačak, čistiji od sviju vas, ne smije zbog higijene u samoposlugu u kojoj više ničega nema! – čudio se.
Ovoga jutra on, kao i svakoga drugog jutra, nazuva kundure za vožnju, ali špigete ne vezuje, jer će samo, u mačkovoj pratnji, odšetati do samoposluge pa do krčme, i taman da će za kvaku, kad začu mačka kako mu za leđima povraća.
Događalo se povremeno. Mačke iz nekog razloga povraćaju, pomislio je.
I da će u banju, po krpu kojom će za njim počistiti, kad grunu iza njegovih leđa. Vrata su iskočila iz dovratka i rasula se po predsoblju.
Granata je pala pred kućni prag, tamo gdje bi se zatekao da mačka baš u tom trenutku nije uhvatilo povraćanje i da se nije vratio prema banji.
Da nije bio takav po naravi, da ga nije stalno pratio.
On da nije bio uporan, da ga onako malenog kap po kap nije hranio mlijekom.
Da mu netko nije rekao za bočicu i pipetu.
Da nije izašao iz kamiona da pogleda što se to dogodilo.
Da nije uzeo to mače.
Da po povratku s puta nije pregazio mačku.
Da nije naišao upravo u tom trenutku kada je ona, zbog nečega zabrinuta, svoga mačjeg sina prenosila s jednoga na drugo mjesto.
Da nije bilo tako mračno da se od žive mačke pričini sjena.
Da ga savjest nije mučila što je djetetu ubio mater.
Vozač kamiona
Spremao se rat, građani su po smočnicama pripremali zalihe brašna i ulja, jer tko zna koliko će potrajati, kada je jedne večeri, vraćajući se s puta, kamionom pregazio mačku.
Zbilo se to u uličici u kojoj stanuje, nakon skoro petsto kilometara puta, neka je sjena sunula iz mraka, ali nije to bila sjena, nego sivo-bijela mačka, koja je s jednoga na drugo mjesto u zubima prenosila mače.
Malo joj je nedostajalo da izmakne. Kotač joj je prešao preko stražnjih nogu, zdrobio ih, pretvorio u zdruzgotinu.
I dalje je u zubima držala dijete. Nježno, tako da ga ne ozlijedi.
Uzeo je mačića, ona mu je vlažnom njuškom onjušila nadlanicu, da mu se umili, da nježan bude prema njenom rodu, i u sljedećem trenutku je uginula.
Stavio ga je u džep kaputa pa se zaputio da pogleda gdje su ostali.
Ali uto je netko zatrubio, morao je micati kamion s ulice, parkirati ga u dvorište ispred kuće.
Ujutro ih više nije mogao naći. A možda je mačić nekim čudom bio jedinac.
Mlako je mlijeko stavio u bočicu od kapi za oči, pa ga je hranio pipetom. Mislio je da neće preživjeti, ali nije odustajao.
Nikada prije nije imao mačku ni psa. I nije volio životinje. Nije ih ni nevolio. Naprosto je bio ravnodušan, živeći mimo njih.
Ali ponešto se u životu dogodi mimo čovjekove volje.
Tako je on, mimo svoje volje, početkom rata imao krupnoga sivog mačka, koji ga je pratio kamo god pođe.
Mačak je imao narav psa.
Grad se našao pod opsadom, pa on više nije imao posla, kamion je stajao na dvorištu, pomalo su mu već i gume ispuhale. Išao je samo do krčme u kvartu, do samoposluge u kojoj više nije bilo ničega, ali su blagajnice, mesar i šef i dalje dolazili na posao, kupci su je i dalje obilazili, da im oni kažu da u trgovini nema ničega.
Njemu bi govorili da životinja ne smije u samoposlugu. Zbog higijene.
Moj mačak, čistiji od sviju vas, ne smije zbog higijene u samoposlugu u kojoj više ničega nema! – čudio se.
Ovoga jutra on, kao i svakoga drugog jutra, nazuva kundure za vožnju, ali špigete ne vezuje, jer će samo, u mačkovoj pratnji, odšetati do samoposluge pa do krčme, i taman da će za kvaku, kad začu mačka kako mu za leđima povraća.
Događalo se povremeno. Mačke iz nekog razloga povraćaju, pomislio je.
I da će u banju, po krpu kojom će za njim počistiti, kad grunu iza njegovih leđa. Vrata su iskočila iz dovratka i rasula se po predsoblju.
Granata je pala pred kućni prag, tamo gdje bi se zatekao da mačka baš u tom trenutku nije uhvatilo povraćanje i da se nije vratio prema banji.
Da nije bio takav po naravi, da ga nije stalno pratio.
On da nije bio uporan, da ga onako malenog kap po kap nije hranio mlijekom.
Da mu netko nije rekao za bočicu i pipetu.
Da nije izašao iz kamiona da pogleda što se to dogodilo.
Da nije uzeo to mače.
Da po povratku s puta nije pregazio mačku.
Da nije naišao upravo u tom trenutku kada je ona, zbog nečega zabrinuta, svoga mačjeg sina prenosila s jednoga na drugo mjesto.
Da nije bilo tako mračno da se od žive mačke pričini sjena.
Da ga savjest nije mučila što je djetetu ubio mater.
Ne bi ničega više bilo.