Voda

Ona je most
između tvari krotkih
I tvoga srca,
Prastar kao duh
Što lebdio je nad vodama.
I leglo u kojem
Začeto je sve,
Davno, prije ljudi.

I besmrtna je i sveoblična
I kad u ledni kristal
I pahulju nježnu pređe,
I kad se raspari u pari.

I u tvom oku je ima,
I bez nje ni vida tvoga,
Ni tebe ne bi bilo.
I grgolji, i žubori
I talasima obale dubi
I da se razlije u slobodu,
Od izvora do ušća svoga,
Od pamtivijeka čezne.

Na vodi počiva
I lav žedni, i miš u kućnoj rupi,
I jabuka u cvatu,
I ti dok ljubav svoju ljubiš.

I svoju ljutinu voda ima,
I potopi i ništi zbog nje
I livadu plodnu, i grad
I kuću tvoju, i u bešici dijete.

I blagih voda ima.
I žegu, i žeđ,
I žerav oganj one gase.

I s nebesa se spuste u duše
I strah od smrti uguše
U putniku za tamo
Gdje nigdina puše
I nikad ne granu zore,
Samo se prospe tijelo
Do grke, nemislive more.

Ima i Bijela voda,
I Crna rijeka i Studenac,
I Banjevac, i Zemzem vrelo,
I kad ih u vrč naspeš,
I u anđela, i u lastu,
I u med sestara pčela
Iznutra orosiš.

I slatka, i slana,
I ona što stoji,
I ona što teče,
Voda je pramajka

I kad je kaplja,
I brza rijeka,
I okean plavi.

Ima odskora
I brendiranih voda:
Jana, Rosa, isl., čak
I Voda voda ima,
Ali one se kupuju za novac
I nisu vode, nego proizvodi
U plastičnoj boci.

Ima i crnih voda
Od ljudi otrovanih.
U njima ni raka, ni ribe,
Ni lokvanja. One teku
U našu grešnu jeku,
U želudac zemlje
I zgrče smetlište:
I leptira, i bubamaru,
I proljetnu krhku travu
I onog iz slikovnice zeca.

Ima i voda što iz oka kane
I peče kao žeravica sve dane
Koji su bili i bit će
Dok nas grije sunce
I tuče vjetar hudi naše žiće.

Kažu postoji
I jedna voda što teče
Na kraju svijeta,
Od bezvremena pusta.

Preko nje ni oca, ni majke,
Ni sestre, ni brata,
Samo samoća, ukočena,
I ti u njoj bez sebe,
Bez osvita dana,
I tvoja voda nutarnja
Što daruje te
Korijenu svega,
Bliskome bilju.