Crvene kože, posljednji od braće
napasa očeve ovce.
Momak odrasta grub, osamljen.
Ne boji se medvjeda ni lava,
dok vrebaju stado.
Uvježbao se s kamenjem
hitnutim kao katapultom
iz ruke ili praćke.
Zvijeri su bježale pogođene novinom.
Noćima na otvorenom za društvo je imao
oganj i glas
oslonjen na strune od crijeva,
pjevao je psalme ocu zvijezdâ.
Bio je uobičajeni rat između Filistejaca i Židova.
Braća mu na bojištu, otac ga šalje
k njima radi opskrbe.
Bojno polje je prazno.
Svakoga dana jedan od Filistejaca poviruje
u prostor između dva tabora.
Pravi je div, skoro tri metra, veličina za cirkus.
Oklop, štit i koplje:
da neka ga napadne netko od Izraelaca.
Onaj crvenokožac, zadnji pridošlica,
taj balonja nudi se dobrovoljno.
Doznao je za nagradu:
svadba s kraljevom kćeri.
Saul je smiješan kralj prvi u Izraelu,
odabran zbog visine.
On bi se trebao boriti s tim gorostasom,
ali mu uopće ne pada na pamet.
Daje svoju kćer Mikal kao posebnu nagradu
onome tko izađe pred diva.
Čete gunđaju: kako se usuđuje taj golobradi
ponižavati čete Izraelove,
neotesanac, drznik.
Ali ipak: ne vrijeđa nas on,
nego onaj grmalj, gledaj ga samo kako po tlu
struže kao bikovskim papkom.
Dakle? Ne treba nam toreador već ratnik.
Mnogo glasova, napokon: neka pokuša,
što ćemo izgubiti?
Stiže kralj, osoran i smušen,
improvizira ulogu.
Taj momak je uporan,
već se iskušao, kaže, s lavom i medvjedom.
Doduše, ovdje nije potreban krotitelj.
A onda momak izjavljuje:
pomaže mu božanstvo, jedino i samo.
Samci se sporazumijevaju u letu.
Pred svetim imenom kralj pristaje.
Slijedi smiješan prizor.
momku na leđa tovare
šljem, oklop, mač,
umotan je kao za paradu.
I što čini? Zahvaljuje, ali se svlači.
Za tako nešto imena još nema,
no on se evo već bavi lakom atletikom.
Ludost vladara
koji svoju sudbinu predaje tom momku
poznata je kao depresija,
s pokojom zrakom živahnosti.
Momkova ludost je sračunata.
Uzima sa sobom štap, praćku, pokoji kamen
pa kreće prema divu u oklopu.
“Zar me doživljavaš kao pseto,
idući prema meni sa štapom u ruci?”
Momak stavlja kamen u praćku.
Odabrao je gladak, vretenast i šiljat,
izumivši projektil
prije baruta.
Barut mu je u ruci
kojom vrti kožu
što zuji muklo, roj na vjetru,
a kad se odvoji, poleti
ravno u čelo cilja.
Zabija se u lubanju,
hitnut posred očiju.
Spomenik se strovaljuje
raširenih ruku
i uz tresak gvožđuštine.
Izdaleka čete nisu ništa razumjele.
Među Filistejcima zaprepaštenje:
oklop je imao nedostatak,
možda je sunčanica,
pad tlaka.
U taboru Izraelaca na to su navikli,
događaju im se svakovrsne neobičnosti
od Egipta naovamo.
Zato se kod njih,
pretpostavivši nemoguće,
događa nesmiljeno čudo.
Za čudo je potreban umiljati bezobraznik
da moli, da moli, da moli.
Momak, napokon, povlači jedini razuman
potez nakon jednosatne predstave.
Pokojnikovim mačem odsijeca glavurdu
s cijelim šljemom i odnosi je sa sobom.
Kraj jednoga razuzdanoga dana.
Momak
Crvene kože, posljednji od braće
napasa očeve ovce.
Momak odrasta grub, osamljen.
Ne boji se medvjeda ni lava,
dok vrebaju stado.
Uvježbao se s kamenjem
hitnutim kao katapultom
iz ruke ili praćke.
Zvijeri su bježale pogođene novinom.
Noćima na otvorenom za društvo je imao
oganj i glas
oslonjen na strune od crijeva,
pjevao je psalme ocu zvijezdâ.
Bio je uobičajeni rat između Filistejaca i Židova.
Braća mu na bojištu, otac ga šalje
k njima radi opskrbe.
Bojno polje je prazno.
Svakoga dana jedan od Filistejaca poviruje
u prostor između dva tabora.
Pravi je div, skoro tri metra, veličina za cirkus.
Oklop, štit i koplje:
da neka ga napadne netko od Izraelaca.
Onaj crvenokožac, zadnji pridošlica,
taj balonja nudi se dobrovoljno.
Doznao je za nagradu:
svadba s kraljevom kćeri.
Saul je smiješan kralj prvi u Izraelu,
odabran zbog visine.
On bi se trebao boriti s tim gorostasom,
ali mu uopće ne pada na pamet.
Daje svoju kćer Mikal kao posebnu nagradu
onome tko izađe pred diva.
Čete gunđaju: kako se usuđuje taj golobradi
ponižavati čete Izraelove,
neotesanac, drznik.
Ali ipak: ne vrijeđa nas on,
nego onaj grmalj, gledaj ga samo kako po tlu
struže kao bikovskim papkom.
Dakle? Ne treba nam toreador već ratnik.
Mnogo glasova, napokon: neka pokuša,
što ćemo izgubiti?
Stiže kralj, osoran i smušen,
improvizira ulogu.
Taj momak je uporan,
već se iskušao, kaže, s lavom i medvjedom.
Doduše, ovdje nije potreban krotitelj.
A onda momak izjavljuje:
pomaže mu božanstvo, jedino i samo.
Samci se sporazumijevaju u letu.
Pred svetim imenom kralj pristaje.
Slijedi smiješan prizor.
momku na leđa tovare
šljem, oklop, mač,
umotan je kao za paradu.
I što čini? Zahvaljuje, ali se svlači.
Za tako nešto imena još nema,
no on se evo već bavi lakom atletikom.
Ludost vladara
koji svoju sudbinu predaje tom momku
poznata je kao depresija,
s pokojom zrakom živahnosti.
Momkova ludost je sračunata.
Uzima sa sobom štap, praćku, pokoji kamen
pa kreće prema divu u oklopu.
“Zar me doživljavaš kao pseto,
idući prema meni sa štapom u ruci?”
Momak stavlja kamen u praćku.
Odabrao je gladak, vretenast i šiljat,
izumivši projektil
prije baruta.
Barut mu je u ruci
kojom vrti kožu
što zuji muklo, roj na vjetru,
a kad se odvoji, poleti
ravno u čelo cilja.
Zabija se u lubanju,
hitnut posred očiju.
Spomenik se strovaljuje
raširenih ruku
i uz tresak gvožđuštine.
Izdaleka čete nisu ništa razumjele.
Među Filistejcima zaprepaštenje:
oklop je imao nedostatak,
možda je sunčanica,
pad tlaka.
U taboru Izraelaca na to su navikli,
događaju im se svakovrsne neobičnosti
od Egipta naovamo.
Zato se kod njih,
pretpostavivši nemoguće,
događa nesmiljeno čudo.
Za čudo je potreban umiljati bezobraznik
da moli, da moli, da moli.
Momak, napokon, povlači jedini razuman
potez nakon jednosatne predstave.
Pokojnikovim mačem odsijeca glavurdu
s cijelim šljemom i odnosi je sa sobom.
Kraj jednoga razuzdanoga dana.
*
S talijanskog preveo Tvrtko Klarić