Radna soba. Kad to čujem, uvijek se stresem, kao da lažem, jer ja, zapravo, ništa ne radim, pa ne mogu ni imati radnu sobu. Rad je ponižavajuća, robovska aktivnost, poraz svake ljudskosti. Lijenost je prirodno čovjekovo stanje, kao što je lijepo objasnio i životom ovjerio Emil Cioran.
Ono čime se ja bavim, uglavnom nije rad, nego je uživanje, koje se tek povremeno prekida mukom. U čitanju uživam, i odavna više ne čitam ono u čemu neću uživati, a muka je u pisanju. Ali ni pisanje, zapravo, nije rad. Jest to muka, ali ne ponižava.
Kada bih se morao svesti na jednu jedinu životnu aktivnost, ja bih samo čitao. Ako na čas povjerujemo u reinkarnaciju, u nekom od prethodnih života bio sam – tekst. Rukom pisani, književni tekst. Čitanje je čežnja za povratkom u prastanje. Sviđa mi se ono kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren od riječi.
Ovo je, dakle, soba za čitanje. Ili nije to. Ovo je soba u kojoj borave knjige. Čitam ih posvuda u kući, u dnevnoj sobi, u zahodu, na stubama i terasi. Nakon što su popunjene sve police, knjige se slažu po podu i rastu kao stalagmiti. Uglavnom im znam raspored, skoro svaku mogu pronaći, ali su neke zarobljene u temeljima stupa, tako da ih je bolje ne izvlačiti, jer bi se stalagmit mogao urušiti.
Na jednom i pol slobodnom zidu su slike. Soba je u potkrovlju, pa jednoga zida nema, pretvoren je u drvenu kosinu, u dnu koje je, odmah iznad pisaćeg stola, zavjetna sličica, oslikana na već zahrđaloj metalnoj pločici. Prikazuje prometnu nesreću, automobil izvrnut na krov, oko njega ljudi, a iznad Bogomajka, u vrlo raskošnom ikonografskom prikazu. Sličicu su mi poslali prijatelji iz New Yorka. Njome se nepoznata meksička obitelj zahvaljuje Mariji. Dok visi na mome zidu, dvadesetak tisuća kilometara od vjerojatnog mjesta nesreće, ta slika nije ukras. Zavjetne slike ne mogu biti ukras. Ona, međutim, sadrži priču, a ja sam taj koji sebi i drugima pripovijeda priče. Ne miješam se u Božje prinadležnosti.
Na policama, ispred knjiških jednoreda ili dvoreda, poslagane su različite statuete, figurine, modeli… Neke imaju vrijednost – poput alabasternog Dandyja, kojeg sam kupio u jednome beogradskom antikvarijatu, ne pitajući za cijenu – druge su jeftini suveniri: sveti Benedikt, kupljen u suvenirnici opatije na Monte Casinu – ili model sovjetskog automobila ZIS 110 (Zavod imeni Stalina) iz 1946, koji kao i sve druge figurine ima za mene dokumentarnu vrijednost…
Htio bih napisati knjigu o ovoj sobi, u kojoj bi bila opisana svaka stvar, ispričana priča o svakom predmetu. I o ovoj crvenoj fotelji na kojoj sjedim, na kojoj se ljuljam, uvjeren da ugodnijega mjesta od nje na svijetu nema. Bile bi opričane i neke knjige, važne zbog mjesta i vremena kada su kupljene, zbog ispisanih posveta ili zamišljenog puta koje su prelazile prije nego što su došle do mene. I na kraju, slijedio bi bibliografski popis svih svezaka koji su se tog dana zatekli u sobi. Bila bi to još jedna podebela knjiga. Volio bih je napisati, iako je to velika muka, gubitak vremena za uživanje…
Opis radne sobe
Radna soba. Kad to čujem, uvijek se stresem, kao da lažem, jer ja, zapravo, ništa ne radim, pa ne mogu ni imati radnu sobu. Rad je ponižavajuća, robovska aktivnost, poraz svake ljudskosti. Lijenost je prirodno čovjekovo stanje, kao što je lijepo objasnio i životom ovjerio Emil Cioran.
Ono čime se ja bavim, uglavnom nije rad, nego je uživanje, koje se tek povremeno prekida mukom. U čitanju uživam, i odavna više ne čitam ono u čemu neću uživati, a muka je u pisanju. Ali ni pisanje, zapravo, nije rad. Jest to muka, ali ne ponižava.
Kada bih se morao svesti na jednu jedinu životnu aktivnost, ja bih samo čitao. Ako na čas povjerujemo u reinkarnaciju, u nekom od prethodnih života bio sam – tekst. Rukom pisani, književni tekst. Čitanje je čežnja za povratkom u prastanje. Sviđa mi se ono kršćansko vjerovanje da je čovjek stvoren od riječi.
Ovo je, dakle, soba za čitanje. Ili nije to. Ovo je soba u kojoj borave knjige. Čitam ih posvuda u kući, u dnevnoj sobi, u zahodu, na stubama i terasi. Nakon što su popunjene sve police, knjige se slažu po podu i rastu kao stalagmiti. Uglavnom im znam raspored, skoro svaku mogu pronaći, ali su neke zarobljene u temeljima stupa, tako da ih je bolje ne izvlačiti, jer bi se stalagmit mogao urušiti.
Na jednom i pol slobodnom zidu su slike. Soba je u potkrovlju, pa jednoga zida nema, pretvoren je u drvenu kosinu, u dnu koje je, odmah iznad pisaćeg stola, zavjetna sličica, oslikana na već zahrđaloj metalnoj pločici. Prikazuje prometnu nesreću, automobil izvrnut na krov, oko njega ljudi, a iznad Bogomajka, u vrlo raskošnom ikonografskom prikazu. Sličicu su mi poslali prijatelji iz New Yorka. Njome se nepoznata meksička obitelj zahvaljuje Mariji. Dok visi na mome zidu, dvadesetak tisuća kilometara od vjerojatnog mjesta nesreće, ta slika nije ukras. Zavjetne slike ne mogu biti ukras. Ona, međutim, sadrži priču, a ja sam taj koji sebi i drugima pripovijeda priče. Ne miješam se u Božje prinadležnosti.
Na policama, ispred knjiških jednoreda ili dvoreda, poslagane su različite statuete, figurine, modeli… Neke imaju vrijednost – poput alabasternog Dandyja, kojeg sam kupio u jednome beogradskom antikvarijatu, ne pitajući za cijenu – druge su jeftini suveniri: sveti Benedikt, kupljen u suvenirnici opatije na Monte Casinu – ili model sovjetskog automobila ZIS 110 (Zavod imeni Stalina) iz 1946, koji kao i sve druge figurine ima za mene dokumentarnu vrijednost…
Htio bih napisati knjigu o ovoj sobi, u kojoj bi bila opisana svaka stvar, ispričana priča o svakom predmetu. I o ovoj crvenoj fotelji na kojoj sjedim, na kojoj se ljuljam, uvjeren da ugodnijega mjesta od nje na svijetu nema. Bile bi opričane i neke knjige, važne zbog mjesta i vremena kada su kupljene, zbog ispisanih posveta ili zamišljenog puta koje su prelazile prije nego što su došle do mene. I na kraju, slijedio bi bibliografski popis svih svezaka koji su se tog dana zatekli u sobi. Bila bi to još jedna podebela knjiga. Volio bih je napisati, iako je to velika muka, gubitak vremena za uživanje…
Odgovor na jednu novinsku anketu