– hrvoje, nalaziš se u jarku i radiš, kaže mi frankl viktor u ponedjeljak ujutro.
– baš tako, viktore, nalazim se u jarku i radim. i trenutno ne znam je li kopanje jarka moj posao ili u jarku koji kopam tek moram pronaći smisao svoga posla.
– ali kopaš. siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naša lica.
– da, siv je jutarnji sumrak oko mene i sivo je nebo, ali ljeto je, nema snijega, i odjeća mi još miriši po deterdžentu, i rumeno mi je lice svježe obrijano.
– ali sivo ti je sve, zar ne? jest sivo? sivo jest?
– da, sivo je, sivo. i nije mi jasno kako to da odjednom postaju sive sve žarke boje moga života, i moga jarka, i mojih lopata.
– budalo jedna, razmaženi profesore, ja sam onomad, u zlom natopljenoj bavarskoj, u kauferingu, shvatio…
– … da, kao židov, kao logoraš i kao psihijatar…
– … i kao čovjek, da: da u svakom jarku možeš da još jednom započneš svoj dijalog s dragim bićem, ili možda po tisući put započinješ svoju kuknjavu i šalješ nebu svoja pitanja. možeš, po tisući put da tražiš smisao svojih patnji, svoje žrtve i svog polaganog umiranja. ipak, u posljednjem propinjanju protiv neutješne smrti koja te zahvaća, osjećaš kako ti duh proniče sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutješnog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno „da!“ i u taj ti se čas pokazuje svjetlo u dalekoj seljačkoj kući, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutješnog sivila bavarskog jutra: „et lux in tenebris lucet“ (svjetlo u tami svijetli)…
– da! takvu daleku seljačku kuću imam, koja stoji na horizontu poput kulise. utopiju svoju imam u ponedjeljak ujutro, a jučer sam je, u nedjeljno predvečerje, čak opipao na rastanku, ali…
– ali što? mora da se šališ kad svoj sivkasti ponedjeljni povjetarac uspoređuješ s mojom, našom, svjetskom, ljudskom crnom kataklizmom. šališ li se? trebao bi da se šališ, pa otjeraš smutne misli.
– da otjeram smutne misli tjerajući šegu s patnjom ovom svojom ili, nedajbože, tvojom?
– i to i još više, jer pokušaj humora i gledanje svega u humorističkom svjetlu stvara vještinu koja se zove umjetnost života. čovjekova se patnja može usporediti s materijom u plinovitom stanju: dođe li neka količina plina u zatvorenu prostoriju, on će je ispuniti potpuno i jednolično – bez obzira na njezinu veličinu. tako i patnja potpuno ispunja čovjekovu dušu i svijest – bez obzira na to je li trpljenje veliko ili maleno. „veličina“ je čovjekove patnje dakle nešto relativno; a otud slijedi i obrnuto, da najsitniji povod može uzrokovati najveće veselje.
viktor hrvoju, i uzvratno
– hrvoje, nalaziš se u jarku i radiš, kaže mi frankl viktor u ponedjeljak ujutro.
– baš tako, viktore, nalazim se u jarku i radim. i trenutno ne znam je li kopanje jarka moj posao ili u jarku koji kopam tek moram pronaći smisao svoga posla.
– ali kopaš. siv je jutarnji sumrak oko tebe, sivo nebo, siv snijeg u jutarnjem polumraku, sivi dronjci koji na nama vise, siva i naša lica.
– da, siv je jutarnji sumrak oko mene i sivo je nebo, ali ljeto je, nema snijega, i odjeća mi još miriši po deterdžentu, i rumeno mi je lice svježe obrijano.
– ali sivo ti je sve, zar ne? jest sivo? sivo jest?
– da, sivo je, sivo. i nije mi jasno kako to da odjednom postaju sive sve žarke boje moga života, i moga jarka, i mojih lopata.
– budalo jedna, razmaženi profesore, ja sam onomad, u zlom natopljenoj bavarskoj, u kauferingu, shvatio…
– … da, kao židov, kao logoraš i kao psihijatar…
– … i kao čovjek, da: da u svakom jarku možeš da još jednom započneš svoj dijalog s dragim bićem, ili možda po tisući put započinješ svoju kuknjavu i šalješ nebu svoja pitanja. možeš, po tisući put da tražiš smisao svojih patnji, svoje žrtve i svog polaganog umiranja. ipak, u posljednjem propinjanju protiv neutješne smrti koja te zahvaća, osjećaš kako ti duh proniče sveobuhvatno sivilo i prodire iznad svega neutješnog i besmislenog svijeta, i na tvoje zadnje pitanje o zadnjem smislu odnekud ti dolazi pobjedonosno „da!“ i u taj ti se čas pokazuje svjetlo u dalekoj seljačkoj kući, koja stoji na horizontu poput kulise, usred neutješnog sivila bavarskog jutra: „et lux in tenebris lucet“ (svjetlo u tami svijetli)…
– da! takvu daleku seljačku kuću imam, koja stoji na horizontu poput kulise. utopiju svoju imam u ponedjeljak ujutro, a jučer sam je, u nedjeljno predvečerje, čak opipao na rastanku, ali…
– ali što? mora da se šališ kad svoj sivkasti ponedjeljni povjetarac uspoređuješ s mojom, našom, svjetskom, ljudskom crnom kataklizmom. šališ li se? trebao bi da se šališ, pa otjeraš smutne misli.
– da otjeram smutne misli tjerajući šegu s patnjom ovom svojom ili, nedajbože, tvojom?
– i to i još više, jer pokušaj humora i gledanje svega u humorističkom svjetlu stvara vještinu koja se zove umjetnost života. čovjekova se patnja može usporediti s materijom u plinovitom stanju: dođe li neka količina plina u zatvorenu prostoriju, on će je ispuniti potpuno i jednolično – bez obzira na njezinu veličinu. tako i patnja potpuno ispunja čovjekovu dušu i svijest – bez obzira na to je li trpljenje veliko ili maleno. „veličina“ je čovjekove patnje dakle nešto relativno; a otud slijedi i obrnuto, da najsitniji povod može uzrokovati najveće veselje.