Venecija

Još samo u ovom kršu iznad grada
Živi sjećanje na vrijeme
Kad su venecijanski majstori – obično u zimu,
Dok u stablu manjka soka i smole – dolazili
U Hercegovinu krčiti čemprese i munike:

Od njihovih mramornih kičmi, lađama bi, poslije,
Tesali jarbole, koji su još dugo mirisali na raspilano drvo
Prije nego bi u sebe upili mirise mora i plovidbe.

I samo zimi,
Kad se studene bure spuste u grad,
Čujem glasove mornara
Što, u predahu između dvije oluje,
Razgovorom oživljavaju
Beskonačnu čežnju za toplinom doma.